3. 
korizmena nedjelja – A
Današnji evanđeoski odlomak nam prenosi razgovor koji se zbio na Jakovljevu zdencu između Isusa i jedne žene Samarijanke iz grada Sihara. Njihov razgovor je bremenit sadržajem, pa je nemoguće sve tumačiti u jednom kratkom nagovoru, te je stoga logično zaustaviti se samo na jednoj misli koja je dosta važna u cijelom ovom razgovoru. Naime, na samom početku razgovora, dok se još Samarijanka čudi da Isus kao Židov ište od nje piti, Isus joj odgovara: Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.
Uz sve to što je ova žena bila iskrena i dobronamjerna u razgovoru, ipak je bila u neznanju istinskog dara Božjega. Premda je u razgovor ušla iz perspektive međureligijske rasprave u kojoj je držala da ima pravo na svoj stavi i svoje mišljenje, poput svih ostalih Samarijanaca koji se ne slažu sa Židovima, Isus je polako otupio oštricu njezina razgovora skrećući pozornost na ono bitno koje nadilazi jeftina prepucavanja, a što je vodi prema upoznavanju autentičnog dara Božjega. Žena je trebala poći putem spoznaje tog dara koji dolazi od Boga, to jest trebala se uživjeti u činjenicu da je sam Bog djelovao i djeluje u ljudskoj povijesti na jedinstven i neopoziv način, te da postoji samo jedna istina o Bogu koji je zahvatio u ljudsku povijest. Ova žena se zainteresirala za Isusove riječi, te je uspjela razaznati da govori s autoritetom, ali i s poštovanjem prema njoj, pa i onda kad joj ukazuje koliko je njezin stav nedostatan i ne počiva na činjenicama Božjeg očitovanja. No potreba i želja koja je postojala u njoj da se klanja Bogu, bila je dovoljna da je Isus pouči jednostavnoj istini o jedincatom Božjem djelovanju, te da ona u njemu otkrije Mesiju koji izgovara istinu o Bogu i o čovjeku.
U tom smislu, kao što je Samarijanku Isus potaknuo da spozna dar Božji, i svaki pojedinac koji želi iskreno doći do Boga objavitelja trebao se staviti u položaj primatelja tog istog dara, te treba zahvalno priznati tko je taj dar i kakav je. Za nas koji vjerujemo da je Isus taj dar, govor o Bogu nije više kao što je bio nekada u poganstvu, naklapanje o našim ljudskim idejama i poimanjima. Isus je i Samarijanku pozvao da otkrije da je govor o Bogu utemeljen na provjerljivim činjenicama koje dolaze od Boga, kao što je objava njegove dobrote i ljubavi, te očitovanje njegove svete prisutnosti u životu Božjega naroda i pojedinog vjernika. Ako o Bogu govorimo iz ljudske perspektive, bilo filozofske bilo religijske, imamo pravo imati svoja mišljenja, te se može dogoditi da bude mišljenja koliko i ljudi, ali ako slušamo njega koji govori o sebi u ljudskoj povijesti, tada ćemo prihvatiti istinu koju nam on izgovori. Svjesni da istinu o sebi i o nama on zna mnogo bolje od nas ljudi, slušat ćemo ga i poklonit ćemo mu se u duhu i istini, kako nas je poučio Isus.
Otkako se Bog očitovao u povijesti, otada više ne postoji neko ljudsko ‘pravo’ misliti što nas volja o njemu, već postoji obveza propitivati činjenice i dolaziti do prave istine o njemu raspoznatljive upravo iz tih činjenica. Štoviše, postoji obveza da sa živim Bogom stupimo u izravni kontakt, čemu nas je učio jedino naš Gospodin. Upravo istina o Bogu koja se utiskuje u našu svijest navodi nas da mu se poklonimo u duhu i istini. To možemo onda kad smo svjesni koliko nam Bog treba i kako se radi nas uprisutnjuje u povijesti, te kako je bit njegove objave usmjerena prema obećanjima da će poslati Mesiju – Pomazanika, što je potom i ispunio. Sve to postaju provjerljive činjenice i istine o Bogu koje nisu ljudski govor, već zaključci koji se izvode iz Božjega djelovanja.
A da bi se to moglo učiniti, neophodno je upoznati dar Božji kao stvarnu činjenicu. Valja vidjeti i osjetiti čime nas je to Bog obdario, to jest što je to učinio u povijesti čovječanstva za dobrobit ljudskoga roda. Umjesto da budemo u neznanju tog dara ostajući vječni tražitelji i lutalice, radije nam se otvoriti Božjem daru. Otkriti nam je kojim je to darovima obdario nas ljude kad nam se objavljivao po prorocima i kad je za nas objavio zakone i odredbe kao put života, umjesto da se sebeljubno divimo vlastitom umu i njegovoj moći ili pak da trošimo snage u eksperimentiranju kojekakvih ljudskih religioznih i duhovnih tehnika. Umjesto da nasjedamo na ljudske ponude, poći nam je do kraja otkrivajući što je Bog o sebi objavio i što je za nas učinio, napose po svome Sinu, jer to je u konačnici njegov neizmjerni dar. Umjesto da se klanjamo kojekakvim božanstvima koja izmisliše ljudi, otkrijmo onu vječnu istinu o Bogu i njegovu djelovanju za naše spasenje koje je u Kristu dosegnulo vrhunac. Umjesto da gubimo vrijeme u pustari zemaljskoga, okrenimo se daru Božjemu, te budimo dosljedni i do kraja njegovi.
Korizmeno vrijeme je stoga za nas vrijeme upoznavanja dara Božjega i iskrenog dubljeg traženja tog dara, kao što je učinila Samarijanka koja je dopustila Isusu da je pouči o tom daru. A da bi se to moglo učiniti neophodno je imati žeđ za Bogom, a ne za surogatima ovoga svijeta i božanstvima koja su proizvod ljudske misli i želje. Umjesto zemaljskih dobara budimo žedni dara Božjega, jer život je prevrijedan i prelijep da bismo ga gubili klanjajući se zamišljenim i izmišljenim božanstvima koja nam ne mogu dati vodu života koja struji u vječnost. Život je toliko dragocjen da, nakon što zbiljski upoznamo Krista, više nemamo prava na lutanje i promašaje, ni živjeti samo ljudski ukopani u svoje zemaljske položaje, već s njime svome postojanju trebamo dati uzvišeni smisao i jedinstveno razumijevanje. Upoznajmo dar spasenja Božjega i ne gubimo snagu i vrijeme tražeći vodu po mutnim barama ljudske grješnosti i ispraznih umovanja, već dopustimo Bogu da nam očisti srca i da učini da u nama zažubori Isusov izvor žive vode.