18. nedjelja kroz godinu – B
Jedan od najznačajnijih događaja izraelskog naroda bio je oslobođenje iz Egipta i nakon toga mukotrpni četrdesetgodišnji prolazak pustinjom do obećane zemlje koji nije bio ništa manje čudesan od samog izlaska. Više puta Bog je pokazao svoju moć i prisutnost skrbeći za narod, upravo onda kad je bilo najteže, kad su samo malobrojni uspijevali vjerovati. Jedan od ključnih događaja bio je dar mane s neba kojom je Gospodin nahranio narod koji je bio na rubu očaja u strahu da neće imati dovoljno hrane za preživjeti hod i prolazak pustinjom. Po Mojsijevu posredovanju nahranili su se neobičnom hranom, koju sami nisu svojim rukama stvorili, nego im je pala s neba, zahvaljujući kojoj su preživjeli u pustinji. Taj je događaj ostao urezan u povijesno pamćenje naroda pri čemu je narod veličao Mojsija kao vođu kojemu duguju zahvalnost za Božje čudo, jer da nije bilo njegove vjere i posredovanja, ne bi bilo ni mane ni spasenja u tom oskudnom kraju. I velika je bila stvar da su oni u vrijeme Gospodina Isusa, gotovo tisući i pol godina nakon svih tih događanja, čuvali sjećanje na ključne povijesne događaje svoga naroda, svjesni da im bez povijesne svijesti i pamćenja nije moguće živjeti ni sadašnjost.
Međutim, u tekstu današnjeg Evanđelja iz pera svetog Ivana, izlazi pri tom na površinu i svojevrstan propust, što Isus želi ispraviti u svijesti svojih sunarodnjaka. Sva pozornost njegovih sunarodnjaka bila je usredotočena na skrb o kruhu, te su, želeći ga priskrbiti u izobilju, očekivali da im Isus bude novi Mojsije, to jest novi vođa koji će im ga i priskrbiti. Upravo zbog usredotočenosti na kruh i na važnost ljudskog čimbenika, bljedila je njihova svijest o pravoj istini o tome što se dogodilo. Isto tako slabila je njihova vjera u Boga živoga koji u svakom trenutku skrbi za svoj narod, te isto tako očekuje da i njegov narod vjeruje u njega i drži se objavljene riječi. A ljudi kao ljudi više su živjeli od povijesne slave, nego od žive vjere, više od Mojsijevih zasluga, nego od Božjih darova, više tjerani željom za kruhom, nego motivirani sviješću zahvalnosti Bogu.
Gospodin Isus, znajući da se ne može živjeti od povijesne slave, ako se u sadašnjem trenutku ne živi kako treba, bez ispravnih sadržaja i zdravih motivacija, ispravlja zablude svojih sunarodnjaka. Štoviše, ukazuje im na to da nije dopustivo zlorabiti časno povijesno naslijeđe naroda za ciljeve koji nisu Božji ciljevi, a sve pod krinkom nacionalnog junaštva i slave. No povijesno naslijeđe i znakovi Božje prisutnosti nas obvezuju živjeti sada sukladno Božjoj volji, jer nam samo tako mogu dati nove snage. Časna povijest nema smisla ako ostaje samo muzejski izložak ili enciklopedijski zapis, umjesto da bude živa pouka za sadašnjost. Zato se ne živi od stare slave, nego od žive vjere koja ne pravi prekid sa starim, te živi od povijesnog pamćenja, od čudesnih i časnih događaja kojima je narod bio obilježen.
U tom smislu Isus se ne ustručava ispraviti svoje sugovornike, premda mu je moglo biti privlačno što su ga prilično uporno i ustrajno tražili. On im skreće pozornost na propust koji su pri tom činili hraneći u sebi jedinu želju nahraniti se kruhom zemaljskim, uslijed čega nisu dizali svoj pogled dalje od Mojsija. Dok ispravan način čitanja povijesti ne bi mogao mimoići istinu da im je sam Bog dao kruha, a ne Mojsije, te da ona njihova zahvalnost treba pripadati najprije Bogu, a tek onda Mojsiju koji je za njih posredovao. Da su takvu svijest prenosili u sadašnjost, onda njihova glavna briga ne bi bila tražiti kruha, nego tražiti Boga od kojega je živio Mojsije i cijeli narod. A da su tako tražili Boga, onda bi otkrili i u Isusu ne samo čudotvorca koji može umnožiti kruh, nego bi otkrili pravoga Boga, kruh koji je s neba sišao da im utaži glad za Bogom.
Iste poveznice možemo povući i za našu povijesnu i sadašnju situaciju. Dok naš narod slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, nadati se da ćemo prihvatiti Isusov nauk iz današnjeg Evanđelja. Uz dužnu zahvalnost svima koji su dali svoj obolo ostvarenju povijesnog sna, sjetiti nam se da nam slobodu i državu nisu podarili samo hrvatski generali i ondašnji državni vrh, nego nas je sam Bog obdario tim darom. No sloboda nam nije dana kako bismo se odmah prepustili svojim poslovima i zemaljskim brigama, nego kako bismo bili Bogu više zahvalni i živjeli kao narod Božjeg izabranja. Sloboda nam je dana kako bismo slavili Boga u slobodi, te kako bismo bili narod koji čini djela Božja, kao što je Isus očekivao od svojih sunarodnjaka. Na žalost, ne znam izvlačimo li mi takvu pouku iz svoje časno, starije i novije povijesti, i ne znam koliko je primjenjujemo na sadašnjost na način na koji nam savjetuje Gospodin Isus, čiji smo sunarodnjaci postali po svetom krštenju. A on nam poručuje da ispravno promatramo povijest samo onda kad Bogu zahvaljujemo za čudesa koja je činio da nas zaštiti i očuva od svih mijena i nedaća. A ispravno to preričemo u sadašnjost istinski i žarko vjerujemo, te snagom vjere činimo djela Božja, a ne samo ljudska.
Neka i nama Gospodinova riječ bude poticaj za djela Božja, to jest za ispravno čitanje povijesti u funkciji sadašnjosti, jer ako u duši razbudimo zahvalnost Bogu za ono prošlo, već smo učinili jedno veliko djelo Božje, a Bog nas je spreman hraniti i u sadašnjosti, samo ako smo zahvalni. Djelo Božje je također da spoznaje i svijest iz povijesne Božje prisutnosti i skrbi za narod pretočimo i u sadašnjost, te postanemo narod živog pamćenja. A nadasve djelo je Božje u nama ako postanemo kao narod gladni Boga i gladan vjere u Krista Gospodina koji nam jedini može biti pravi kruh koji nas hrani na našem povijesnom hodu.