Oružarica Božje vojske
Život pojedinaca i cijelih naroda stalna je borba, bilo da se radi o onoj oružanoj ili nekoj drugoj vrsti borbe koju najčešće nazivamo mukotrpnim probijanjem. Oružane borbe mogu prerasti u krvave i tragične sukobe pojedinaca, skupina ili naroda, motiviranih osobnim ili skupnim interesima, čiji nemili plod su svakodnevno toliki ljudski životi što stradaju, dok one druge vrste borbi odnose živote na drugi način, ako oni koji su u njih uključeni nisu vješti borci. U drugom slučaju radi se o životnoj borbi za preživljavanje i mukotrpnoj skrbi za neophodne sadržaje za normalan život. U njima se čovjek troši u ljudskosti ili pak stagnira u duhovnom rastu, ako nije dovoljno sposoban suočiti se s takvim izazovima.
Duhovna borba
I jednom i u drugom slučaju, bez obzira koliko ljudi bili svjesni, u pozadini postoji duhovni scenarij koji uvjetuje spomenute borbe, to jest omogućuje borcu da bude pobjednik. Štoviše, u pozadini bilo koje borbe postoje i ‘duhovni’ razlozi. Pa i onda kad rat nastaje iz megalomanskih imperijalnih potraživanja i želje za ovladavanjem svijetom i svjetskim kapitalom, i tada se pokazuje, barem u negativnom smislu, kako zbog duhovne neizgrađenosti svjetskih vođa i duhovne pustoši u tkivu naroda može doći do sukoba. Ako čovjek nije usmjeren stvarnim vrijednostima, onda je spreman sukobiti se kako bi se domogao onih lažnih i prolaznih. Iza svakog sukoba postoji neka ‘duhovna’ prisutnost koja potiče ljudsku motivaciju. Ako se radi o neutemeljenim razlozima, onda je riječ o ‘duhovnom nedostatku’ koji također pokreće ratove, a kojim se služi Zli kako bi nanio štetu čovjeku i čovječanstvu. Ako se radi o valjanim razlozima za sudjelovanje u ratu, onda se uvijek radi o osobi koja se svojom borbom opire ujedno i nakanama Zloga. Tako je očito da je ljudski život uvijek i duhovna borba u kojoj se ljudi ne bore samo protiv krvi i mesa, nego, kako bi rekao Pavao, protiv Vrhovništava i Vlasti, protiv upravljača ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima (usp. Ef 6, 12).
Svaki kršćani stoga, svjestan duhovnog boja i svega što on sa sobom nosi, a slijedeći Apostolov nauk, nastoje sebi priskrbiti pravo, učinkovito oružje u borbi spomenutih razmjera. U bremenitoj povijesti Crkva je usavršavala duhovno oružje koje joj je bilo na raspolaganju, imajući u vidu potrebe boraca u boju. Točnije, Crkva je poput Marije prihvaćala oružje koje joj Gospodin stavlja u ruke, da bi potom sama postala najbolje oružje. Kao jedno od nezaobilaznih ‘oružja’ nastala je molitva krunice, plod mističnog iskustva svetaca u Crkvi, kojim Crkva ukazuje na neophodnu životnu povezanost s Marijom svakog vjernika koji vojuje duhovni boj. Krunica je prikladna i za učena i za neuka, i za mlada i za stara, i za duhovno jaka i duhovno slaba. Tako je zamišljena da njome može s lakoćom baratati svaki vjernik, te uživati i snažnu zaštitu od navala Zloga, ali isto tako biti jednako uspješan u protunapadu nanoseći protivniku velike gubitke i očit poraz.
Snaga krunice
Krunica nije stoga duhovno oružje koje je odigralo povijesnu ulogu prije bitke kod Lepanta, pa da bi moglo nakon toga završiti kao muzejski izložak nekadašnjih vremena u muzeju vojne opreme, neprikladan za okolnosti suvremenoga svijeta. Ona je takvo oružje koje nikad ne zastarijeva niti gubi svoju ubojitost, što se pokazalo i u našem Domovinskom ratu, koji nije bio tek međudržavni sukob, nego i otpor silama Zla koje su gušile ljudska prava i dostojanstvo. I kao što su se nekada u 16. st. kršćani krunicom služili da zaustave i odbiju osmanlijsko prodiranje koje je prijetilo rušenjem kršćanske Europe, tako je i danas korisno kad Europa sama sebi sekularizacijom i dekristijanizacijom siječe korijenje. Stoga bi se kršćani trebali vratiti njoj kao moćnom oružju duhovne izgradnje, sposobnom zaštititi svoje duše i društvene vrijednosti kojim je Evanđelje proželo i oplemenilo kulturu i društvo u kojem živimo. Listopadska pobožnost i molitva Gospine krunice vraćaju kršćanima borbeni duh, to jest duh otpora silama zla. Svakom vjerniku, dok uzima u ruke ovo sofisticirano duhovno oružje, biva jasno kako život nije filmska idila, nego ozbiljna borba na život i smrt. Prebirući zrnca krunice kršćani postaju svjesni koje moćno oružje im Crkva stavlja u ruke nudeći im da razmatraju Marijin primjer duhove borbe i da upijaju njezinu otajstvenu prisutnost kojom svjedoči kako je ona doživljavala otajstva života svoga Sina. Ona koja se cjelovito obranila od sila zla, postaje najdjelotvornija zaštita svojoj djeci koja vjerno idu njezinim putom. Tako Crkva po molitvi svete krunice, Marijinim zagovorom i zaštitom, čuva sve svoje članove i čini ih nepobjedivima u duhovnom boju na putu spasenja.
Zrnca krunice su kao duhovni projektili ili strelice o kojima pjeva Psalmist (45, 6): Oštre su strelice tvoje, narodi padaju pred tobom i kraljeve dušmane ostavlja hrabrost. Zrnca krunice su strijele koje pogađaju Božje neprijatelje, ali ne kako bi ih usmrtili, nego kako bi u njima usmrtile duhovnu smrt nastalu grijehom i kako bi ih oživjeli na besmrtni život. One pogađaju srce jer im je cilj obraćenje i promjena srca, a ne ubijanje. One se smiruju tek kad narodi padnu pred velikim Kraljem, ali ne kao podložnici straha, nego kao vjerni prijatelji koji se kunu na doživotnu vjernost. Stoga je Gospa Ružarica oružarica Božje vojske, jer ona oružjem svoga života oboružava Božju vojsku. I kao što je sama bila puna milosti i svake kreposti, po ovoj molitvi svakom kršćaninu – Božjem vojniku nudi obilje istog dara, da poput nje krene odvažno vojevati za Božju stvar, živeći i naviještajući radosnu vijest spasenja.