Božić – rođenje Gospodinovo
Sivjet u kojem živimo iziskuje od nas profesionalnu stručnost koja nas potom tjera da se sve više i više usredotočujemo na pojedine dijelove ili pojedina područja života ili profesionalnog djelovanja. Posljedica toga je da riskiramo izgubiti cjelinu, a biti vrlo stručni i uspješni na svom području rada i djelovanja. To međutim nije prihvatljivo ni za tehničku dimenziju života, a kamo li za život kao takav. Jer svima nam je jasno da je iznimno važno upoznati cjelinu da bismo dobro znali vrednovati i pojedine dijelove. Naime, potrebna je dužna ravnoteža i suodnos između te dvije stvarnosti, u protivnom nam život ili posao može otići u pogrešnom smjeru. Zamislimo kakav bi bio život kad bismo znali samo dijelove bez cjeline. Na primjer, kad bismo imali ispred kuće parkiran auto, te znali što je motor, a ne bismo znali čemu služi auto. Kad bismo imali računalo i znali što je tipkovnica, a ne bismo znali čemu služi računalo kao takvo. Doista bismo bili punu proturječja i besmisla kad bismo bili u takvoj situaciji. Zato je čovjek biće obilježeno smislom cjeline, te kao takav zna dobro upotrijebiti predmete koje ima oko sebe, budući da je kadar uklopiti ih u cjelinu i dati im smisao. U konačnici, uopće ne možemo niti reći da dobro poznamo neki predmet ako mu znamo pojedine dijelove, a ne znamo smisao njegove cjeline. Stoga se međusobno prožima razumijevanje svrhe pojedinog dijela i spoznaja smisla cjeline.
Ono što vidimo da je važno za onu praktičnu stranu života i rada, jednako je važno za život kao takav, a nama ljudima, na žalost, to izmiče. Jer kojeg smisao ima biti dobar radnik u okviru svoga profesionalnog djelovanja, ako ne znamo što je život kao takav? Kojeg smisla ima biti vrhunski stručnjak u jednom području ili grani života, ako nemamo uvid u cjelokupni nacrt života ili, slikovito rečeno, kojem stablu pripada dotična grana? Najčešće, na žalost, poznamo samo naš mali kut i uski vidokrug, što nas ne čini kvalificiranima govoriti o životu i smisleno ga živjeti. Za takvo što su nam potrebna šira obzorja života i jasniji uvidi u smisao, ljepotu i sklad cjeline. Nismo usredotočeno na vječnost koja obuhvaća cijelu lepezu vremena, već se zabijemo samo u svoju malu točku osobne kronologije života, pa se ponašamo kao ljudi koji ne vide ni dalje ni bolje ni više od toga. A ono što ljudskom vidu najviše nedostaje to je onaj božanski vidik ili božanski kut promatranja života. Dok u detalje i tančine raščlanjujemo život iz ljudske perspektive, nedostaje nam pogled na cjelinu koja daje smisao svemu, svakom pojedinom dijeli u svakoj njegovoj pojedinoj točci.
Upravo taj smisao koji omogućuje čovjeku da sagleda cjelinu života donio nam je Božji Sin koji se utjelovio i rodio od Djevice. Postavši čovjekom nije izgubio svoje božanske vlastitosti, već je nama omogućio da imamo udjela na njima, te da postanu dio našega života. Bez njegova dolaska čovjek ne bi imao uvida u svoj ljudski život, jer mu je nedostajala predodžba cjeline života. Krist nam je objavio svoju slavu i u nas utisnuo svoju misao dajući našem životu božanski smisao. Zato smo danas čitali one neizrecive riječi iz Prologa Ivanova Evanđelja iz kojih vidimo da je sveti Ivan i sam tek s Kristom otkrio smisao života kao takvoga, to jest otkrio je cjelinu života koji izvire iz Boga i k njemu se vraća. U spoznaji takve cjeline ljudske povijesti ništa ne zaostaje niti pisac Poslanice Hebrejima koji nam je u drugome čitanju otkrio Krista koji je puna objave nama ljudima jer nam je po njemu progovorio sam Bog. Štoviše, došao je da nas očisti od grijeha, obasja nas slavom Božom čiji je odsjaj i utisne u nas pečat Bića Očeva kojemu je on sam otisak. A sveti Ivan ga predstavlja kao onoga koji je Božji Logos, to jest Božja Riječ, Mudrost, Misao i Smisao.
Tako i pisac Poslanice Hebrejima i sveti Ivan pokazuju da je Sin Božji koji se kao čovjek rodio od Djevice u Betlehemu objavitelj pravoga smisla ljudskome rodu. On je onaj po kojemu možemo imati istinsku i ispravnu viziju života, jer on je Život i jamac svakog života. Zato se on nije rodio tek da ispuni jednu točku vremena, već da kao vječni Bog vremenu od početka do kraja bude uporišna točka, jer je on onaj koji sve nosi snagom riječi svoje. Stoga dok promatramo betlehemske jasle u kojima leži Spasitelj, ne promatramo samo jednu povijesnu idilu, već se u nama rađa svijest da s njime imamo sasvim novu viziju života, jer nam on daje moć da postanemo djeca Božja. Razmatrajući betlehemsku štalu, razmatramo novi Božji dom, onaj zemljaljski, u kojem prebiva veliko čudo koje je izmijenilo ljudsku povijest. Pogled na Betlehemsko Dijete daje nam novu viziju života koja obuhvaća i početak i kraj, i nebo i zemlju, i vrijeme i vječnost. Jer Božji Sin je onaj koji bijaše u početku, te dođe među nas da nam omogući spoznati svoj početak i svoj kraj, to jest otkriti da nemamo samo biološki početak, već da smo rođeni od Boga i od volje njegove. Upravo to je onaj dio koji nedostaje našoj ljudskoj cjelini, upravo to je vizija koja nam ispunja dušu i grije srce, jer s Kristom otkrivamo sebe u novom ruhu kojim nas je zaogrnula njegova milost. Promatrajmo njegovu slavu u poniznosti Betlehemskog Djeteta i neka nam njegova slava podari neugasivi sjaj i uzvišenu viziju života u koji nas on sam uzdiže ponizno se prigibajući k nama kao Božji Sin rođen u jaslama.