Sveta obitelj 2008.
Naše vrijeme kao da više nego ikad pokazuje da postoji problem odnosa roditelja i djece, koji u stvari nije njihov međusobni problem, nego se radi o problemu odnosa s Bogom. Biti roditelj ne znači samo donijeti dijete na svijet, nego i pobrinuti se za njegov odgoj i budućnost, za njegovu sudbinu i sreću. Božić i božićno vrijeme stavljaju pred nas takav izazov i poziv, jer Božić ne ostaje samo na činjenici Gospodinova rođenja među nama, nego Božić s Isusom ulazi u obitelj, te od obitelji traži stanovit odgovor.
Prvi korak koji su učinili Marija i Josip nije bio stvaranje plana kako pripremiti za Isusa karijeru, osigurati školovanje i radno mjesto, nego je prvi korak bio prikazati ga u Hramu Ocu nebeskome. Taj čin je bio više znak njima, nego njemu, jer je on i tako bio Pomazanik i Svetac Božji, potpuno prikazan Ocu i s njime sjedinjen. To je bio znak i svakoj drugoj obitelji, pa tako i obiteljima danas, jer Isus utjelovljenjem ulazi u svijet obitelji, a ne živi isključen iz cjelokupne ljudske stvarnosti. Ovaj događaj je znak suvremenim obiteljima koje se još traže, bilo same u sebi bilo da traže status u društvu i pred Bogom. Nakon samopredanja u Bogu, na čemu se temelji stvarnost obitelji, drugi značajni čin je predanje djece i njihovo prikazanje Bogu, kao što je se dogodilo i s Isusom. Njega su njegovi roditelji prikazali u Hramu sukladno Zakonu Gospodnjem.
Upravo jer je danas gotovo poslovično da obitelj nema vremena za sebe, da sve manje skrbi o dijete, napose u religioznom polju života, misleći to nadoknaditi materijalnom stvarnošću. Odnos prema Bogu se prepušta drugima ili se uspostavlja kao nešto magijsko. Bog roditeljima treba kao neka vrsta amajlije da bi djetetu dao zdravlje, a ne da bi oni njemu kao Gospodaru života položili u ruke jedan život. Današnji blagdan Svete Obitelji opominje nas i potiče stoga na drukčiji odnos. Svojim dolaskom među ljude Isus je ljudima pružio novu dimenziju odgovornosti pred Bogom, a ta se odgovornost tiče obitelji, prve i osnovne ljudske zajednice. Isus već od samog početka pred Mariju i poočima Josipa stavlja nove zahtjeve, koje oni razaznaju kroz vršenje Zakona Gospodnjeg. Isus je savršen čovjek, ali se podvrgnuo procesu ljudskog rasta i sazrijevanja, za što mu je potrebna pomoć onih najbližih, od čega on ne bježi, nego njima pruža biti bliži Bogu dok skrbe o njemu. Time što se stavio u ruke svoje Majke i skrbnika Josipa, a oni ga najprije prikazali Ocu, daje jasan znak i poruku svakoj obitelji da prihvate skrbiti najprije i najviše oko toga da u svojoj djeci omoguće rast božanskog života, koji je, poput onog ljudskog, potreban tuđe pomoći. Da nema pomoći sa strane, ne bi bilo čovjeka, a time ni božanskog ni ljudskog života u njemu.
Prvo što se, stoga, traži od Marije i Josipa je da prikažu Isusa Gospodinu u Hramu. Ne samo zato što je on najprije Sin Božji, nego da steknu osjećaj za ispravno vrednovanje života koji izvire iz Boga. Drugo što je bitno, a izvire iz prvoga, također je dio temelja svake obitelji, život je po Zakonu Gospodnjem. Marija i Josip vrše obred prikazanja sukladno Zakonu, čime se potvrđuje i u njima da nema prave, zdrave i stabilne obitelji koja ne živi po Zakonu Božjem i kojoj Zakon Božji nije na prvom mjestu kao temeljna norma života. I to ne samo na legalistički način, nego uvjereno i dosljedno živeći sadržaje Božjih odredbi. Njima mora od prvoga dana biti jasno da prava odgovornost za dijete nije posesivna navezanost, nego je to prikazivanje djeteta Bogu.
Dijete prije svega treba položiti u ruke Božje, čime se roditelj vježba vršiti njegovu svetu volju, a tek potom dolaze ostala životna i odgojna pitanja. Što će sve biti u budućnosti, to je čovjeku nepoznato, a poznato samo Bogu. To nije u ljudskoj moći i znanju, nego u Božjem znanju i providnosti. Ljudsko je samo prikazati dijete Bogu stavljajući ga u ruke Božje, što je u stvari i najviše što roditelj može i treba napraviti. U protivnom, ako roditelji stavljaju dijete u vlastite ruke, prije ili poslije će ustanoviti da njihove ruke nisu dovoljno široke, čvrste i pouzdane, te ih onda moraju grčevito stiskati oko djece. Međutim, takav grčevit stisak više guši nego daje iskonskog života djetetu, što onda neminovno štetno djeluje na nj. Božja ruka je sigurno šira, čvršća i pouzdanija, te sam Bog najbolje zna što nam treba. Stoga je, gledano iz roditeljske perspektive, najbolji izbor položiti u život djeteta na dlan ruke Božje prikazujući njemu, Gospodaru života, svaki život. Samo tako dijete može rasti i jačati se, ali i napunjati se mudrosti i milosti, što je primarni cilj svakog odgoja.
Dao Bog da kršćanske obitelji prihvate svoju ulogu i odgovornost prema obrascu Svete Nazaretske obitelji, jer je Isusovim dolaskom svaka obitelj dobila novu kvalitetu života, da bi onda, živeći odgovorno prema Zakonu Gospodnjemu, postigla da život svih njenih članova raste i prijeđe u život vječni. Amen.
