16. nedjelja kroz godinu – B
Jedna stara latinska poslovica glasi: Festina lente – žuri polako! Nastala je na temelju općepoznatog ljudskog iskustva žurbe i brzopletosti koja se javlja kad čovjek osjeti slast ostvarenja, bilo da se radi o slavi ili dobiti neke druge vrste. Da bi što prije zadovoljio spomenute apetite spreman je ići preko svojih granica samo da se toga domogne. Ne misli, međutim, kako će, idući preko granica svojih mogućnosti i izdržljivosti, najprije isprazniti sebe, a potom će doći do toga da će se i pogaziti, te je rezultat svega neizmjerna duhovna šteta sebi i onima oko sebe. A rad i profesionalna aktivnost zbog više razloga uvijek su bili vrlo primamljiv mamac da se čovjek na nj uhvati. Dok radi u čovjeku se najprije stvara osjećaj ispunjenja zbog obavljenoga posla, čpime je sebe dijelom ostavio u svomje djelu. Pogotovo kad je povezan s dobiti neophodnom za preživljavanje. Drugi primamljivi osjećaj, a onda potom i izgovor, je svijest o društvenoj korisnosti. Radeći pojedinac služi čovjeku i čovječanstvu, zbog čega se ne može nijekati humana dimenzija. Logično je stoga da svakog tko se bavi djelatnošću te vrste valja uvažavati, te u isto vrijeme od njega uvijek više potraživati za dobrobit cijele zajednice iskorištavajući njegov potencijal.
Imperativ daljnjeg potraživanja može postati začarani krug iz kojeg se onda pojedinac teško može izvući vani. Što se više daje, više ga traže, pa se mora još više davati da bi zadovoljio tolikoj potražnji. To postaje i normalni mehanizam ukoliko ne primijeti da ga to i troši, a ne samo ostvaruje. Štoviše, slijep je ako ne primjeti da ga takav aktivizam više troši nego ostvaruje, te da je samo prividan osjećaj ostvarenja koji mu pruža. Samo je pitanje ima li dovoljno razloga i volje istrgnuti se iz tog vrtloga.
Posljedice ovakvog trošenja u začaranom krugu možemo vidjeti oko sebe u tolikima koji su pod stresom i u depresiji, u što nisu upali sami od sebe, nego zbog trajnog nesmiljenog ritma vrtnje kojoj su izloženi. Posljedice su također vidljive u onima koji su umorni od svega, pa čak i od samog života, te jedini izlaz vide u zaboravu i bijegu od njega. A zaborav i bijeg od života događa se na više načina. Najradikalniji je onaj kad se istrošen čovjek odlučuje na samoubojstvo, ali ima i drugih, ništa manje pogubnih načina. Koliko je samo onih koji traže utjehu u alkoholu ili u divljim zabavama koje dijelom brišu sjećanje na ono što nas troši, dok se čovjek ne probudi iz svog mamurluka još potrošeniji nego je bio, ali sretan utoliko ukoliko se je bar nekoliko trenutaka istrgnuo iz gravitacijskog vrtloga aktivizma. Pokazatelj pogubnosti aktivizma je i vapaj suvremenog čovjeka za godišnjim odmorima koji postaju u današnjem svijetu gotovo obredni.
Umora i istrošenosti nisu pošteđeni niti navjestitelji Evanđelja, koji su i sami izloženi kojekakvim naporima i opterećenjima, kako nam to zorno svjedoči i današnje odlomak. Uslijed takvih napora gotovo je logično da čovjek traži određenu kompenzaciju, najčešće u vidu ljudske utjehe. A tražeći ljudsku utjehu isto tako se ide linijom opravdanja grešnih postupaka izgovorima: Pa i ja sam samo čovjek. Pa to je sve ljudski i normalno. U tome nema ništa loše. Zar nemam na to pravo? Tako čovjek uslijed umora i istrošenosti pribjegava rješenjima kojima ne bi pribjegao da je sačuvao ravnotežu i pravda grešne postupke koje ne bi pravdao u redovitim uvjetima i okolnostima. U situacijama veće izloženosti razina tolerancije grijeha je sasvim drukčija, te u čovjeku postoji sklonost da opravdava mnoge postupke kao normalne, ili za njih traži opravdanje, što u redovitim okolnostima nikad ne bi učinio. U iscrpljenosti i umoru čovjeku nedostaje volje i snage, pa i kad vidi što bi bilo dobro ili bolje. Osjeća se kao sputan i obamro zbog umora, kao sputan nevidljivim sponama, te može jasno razaznati kako tjelesna prenapregnutost dovodi u opasnost psihofizičku cjelovitost i ravnotežu, što u njemu potiče ispade i iživljavanja najgore vrste, koji u pojedinim situacijama sežu sve do bestijalnosti i zločina.
Zbog svih spomenutih posljedica s pravom postavlja pitanje mjere u kojoj je netko dužan davati se drugima. Kao što se postavlja i pitanje u kojoj mjeri netko može zahtjevati od nekoga da se daruje, polažući tako pravo na njega i njegov život. Koja je prava mjera aktivizma? Gdje, kako i kada onaj koji se daje može zaštititi svoju cjelovitost? Ima li pravo reći ne darivanju sama sebe za ljude?
Odgovor na ova i ostala pitanja nudi nam današnje Evanđelje koje opisuje jednu takvu situaciju u kojoj su se našli Gospodinovi učenici. Toliko su imali obveza i posla, toliko je ljudi dolazilo i tražilo pomoć da nisu imali kada ni jesti. A Isus, kao nenadmašiv poznavatelj života i čovjeka, svjestan je da se može dogoditi da duh bude spreman, ali da tijelo bude slabo i iscrpljeno, čime može postati zapreka i teret duhu da ispuni svoje poslanje. Zato im savjetuje da odlaskom u osamu iziđu iz začaranog kruga aktivizma, to jest da se odmore otpočinuvši malo. Svjestan je mogućeg stresa i iscrpljenosti, pa zato želi da se njegovi učenici odmore, to jest da izbjegnu nepogode koje može sa sobom donijeti neprekidni rad i aktivnost. A najbolji lijek protiv takvih nepogoda je zdravo stanje duha, koje se ne mjeri samo kriterijem psihologa, nego božanskim metrom duhovnog zdravlja koje izvire iz osame i drugovanja s Bogom. Zato Isus svojim učenicima ne govori da uzmu godišnji odmor, premda je nekad i to potrebno, nego im veli da idu u osamu, kako je i on običavao. Ne traži od njih da se „odmore“ zabavama, što bi ih bez daljnjega rastreslo i udaljilo od njihove odgovornosti i poslanja za ljude, nego im savjetuje da malo otpočinu.
U svijetu u kojem živimo i koji nas nesmiljeno troši, najbolji savjet nam može dati Onaj koji je pobijedio svijet, jer on ne želi da se izvlačimo od odgovornosti za svijet i svakog čovjeka, s time da ne želi niti da nas taj svijet apsorbira i istroši da mu nemamo što dati. On zna kada njegovi mogu dati najviše okrepe i pomoći čovjeku kad imaju božanski mir i prisutnost u duši, kad ne žive po mjerilima ovoga svijeta, jer ih svjetovni aktivizam troši pa i kad ostavlja osjećaj ostvarenja u duši. Ako itko onda Isus očekuje od svojih učenika da se daju potpuno, bez zadrške, ali da se ne prazne niti da daju od svoje ispraznosti i praznine, već da, nakon drugovanja s Bogom u osami, obnovljeni njegovim Duhom, mogu davati od punine života što struju u njima. Za određene ciljeva treba se i umoriti, iscrpiti i potrošiti, ali darujući od obilja božanskog života, čime se onda sam život trajno obnavlja. Potrošeni život nije dar ni Bogu ni čovjeku, niti se može u sebi obnavljati. A kako nitko nema neograničene mogućnosti, zato mora paziti na to da ne istroši što ima prije nego dođe do cilja, već da živi na takav način da se, usprkos trošenja, trajno Bogom obnavlja.
Stoga poslušajmo svoga Gospodina, koji je mnogočemu poučavao iscrpljeni svijet što bijaše kao ovce bez pastira, da bismo mogli biti puni njegove okrijepe i za sebe i sve one koji je traže umorni i iscrpljeni na bespućima i stranputicama ovoga svijeta. Gospodin želi da primimo u dušu Neograničenoga i njegov milosni dar da bi naše darivanje moglo biti neiscrpno i višestruki blagoslov: i nama i drugima za život vječni.
