18. nedjelja kroz godinu – C
Društvo u kojem živimo, društvo je poput bogataša iz današnje evanđeoske prispodobe. Živimo u mentalitetu koji razvija u nama nezasitnost koja nas ostavlja uvijek gladnima i željnima novih uživanja. A da bi se uživalo željena dobra, takav mentalitet nam sugerira zgrtati bogatstvo i stvarati zalihe, što ljudima postaje glavni imperativ u životu. Da bi pojedinac sebi omogućio lagodan i miran život, valja se pomučiti radom, te zakonito (po mogućnosti!) nagomilati materijalno obilje kao pretpostavku takvog uživanja. Međutim, svatko od nas previđa neke činjenice dok teži prema ovako zadanom cilju i imperativu.
Prvo što previdi jest da se čovjek troši kroz život i radom i svakom drugom aktivnošću, te radeći nerazborito i neproporcionalno u odnosu duhovnoga i materijalnoga, uvijek mu jedna strana trpi. Najčešće je to ona duhovna koja zakržlja dok se posvećuje isključivo zemaljskoj aktivnosti. Kad se u ovom kontekstu misli na zemaljsku aktivnost, ne misli se samo na tjelesnu, na rad, nego se misli na isključivo zemaljsku nakanu i motive. Jer prizemljene nakane i motivi troše čovjekov duhovni i nebeski potencijal. Stoga se može dogoditi da netko bude i zemljoradnik, a da se tom aktivnošću bavi vođen Božjom riječju i Duhom, te da mu takva aktivnost ne bude zemaljska aktivnost, nego izrazito nebeska, jer po njoj ostvaruje spasenje. Isto tako netko se može baviti sasvim misaonom aktivnošću, ali ako je koristi za zemaljske i tjelesne probitke i ugodnosti, ako su mu ciljevi i motivi sasvim niski, onda je ta aktivnost ipak i isključivo ljudska, te ga troši, umjesto da ga izgrađuje stvarajući u njemu duhovne zalihe.
U današnje vrijeme oni koji određuju ritam društva i pojedinca, ne mislim pritom na eventualne tajne organizacije i društva, nego na konkretne ljude i organizacije koje raspolažu kapitalom i moću, uvjetuju i diktiraju ponašanje pojedinca. Oni su vođeni isključivo logikom povećavanja svoga kapitala, te traže načina koko što više ljudi uključiti u svoj sustav, da bi ih upotrijebili za svoje ciljeve. Upravo takvi promiču zgrtanje materijalnog obilja kao ideal, uvjeravajući ljude kako će nakon toga moći uživati. No takva logika pali isključivo za mali broj ljudi, jer taj mali broj ljudi iskorištava naivnost velikog broja koji se dade uvjeriti da je moguće tako živjeti. Doslovno svi previđaju da će se kao ljudi na taj način istrošiti, te kad nešto steknu, ako steknu, neće imati više 20-30 godina, te tako ni mogućnosti uživanja kao što su maštali. Nego će imati znatno više godina, te će biti umorni od svega i bolesni, da bi znali i htjeli uživati. A što je najgore, kao ljudi bit će prazni, jer kroz cijelo zrelo razdoblje života nisu stekli onih duhovnih zaliha, budući da su bili posvećeni stjecanju onih materijalnih.
Drugo što ljudi često previđaju jest nezasitnost pohlepe, na koju upozorava Gospodin u Evanđelju. Onome koji počne stvarati zalihu, nikad nije dosta, te teško pronalazi razumsku mjeru. Ni prema sebi ni prema drugima. Prema drugima, jer zbog zemaljskih dobara i brat bratu postaje neprijateljem, kao što pokazuje bilo današnje evanđelje, bilo toliki slučajevi u svakodnevnici. Prema sebi, jer ne znajući reći kad je vrijeme da stane, upadne u nemilosrdni žrvanj koji ga pritišće da se uvijek nanovo i više nadmeće s drugima, te tako sebi ne ostavlja vremena za uživati. Isto tako, zavaran sigurnostima koje pružaju zemaljska dobra, ne razmišlja ozbiljno o tome da ne može zasititi dušu zemaljskim vrijednostima i sadržajima, dok je u konačnici njegova pohlepa tek samo naznaka koliko je duša gladna. Međutim, ako se ne potrudi zasititi je pravom hranom, ostati će trajno zavaran, te će je pokušati hraniti onim što duši hrana nije. To je isto kao kad bi čovjek pokušao utažiti žeđ slanom vodom, ili glad neprobavljivom hranom. Jer duša, dok žudi, pokazuje da nešto traži, s time da joj onda treba dati pravo zasićenje za sve potrebe. Ona se ne može zadovoljiti samo propadljivim jelom, pićem i zemaljskim počivanjem, premda veliki broj ljudi svoju dušu zavarava time kao što majka zavarava dijete dudom varalicom. U konačnici je to ipak neizvedivo, jer ona traži više od toga u svojoj nezasitnosti.
Riječ Gospodinova nas kršćane stoga poziva na ozbiljno preispitivanje. Kad bismo mi kršćani imali takav žar zasititi dušu Bogom stvarajući nepropadljive zalihe, kao što lakomac ima u tome da je zasiti hranom i materijalnim obiljem, bili bismo doista sretni. Kad bismo mi imali takvu žeđ da je odmorimo u Bogu i da joj priuštimo da u njemu uživa, kao što to čine oni koji su sve uložili u zemaljske užitke, raskoš i razvrat, bili bismo pravi svjedoci Božje prisutnosti u svijetu i čovjeku. Jer hrana duše i istinska njezina zaliha može biti samo Bog jedini, te nas Krist Gospodin poučava da težimo isključivo prema tome, jer samo takvo obilje može biti njezino neprolazno blago koje mu se neće nikada oduzeti. Naš život nije u onome što posjedujemo, nego u Onome koji nas posjeduje kao svoju djecu i ispunja božanskom prisutnošću. Pođimo stoga ovim putem koji nam naznačuje Gospodin Isus, da se Bogom obogaćeni za ovoga života, možemo pojaviti pred njegovim licem i u blaženoj vječnosti. Amen.