30. nedjelja kroz godinu – A
Ako je ljubav nešto najsvojstvenije i najsvetije čovjeku, a s time ćemo se svi složiti, jer nema čovjeka koji ne želi ljubiti i biti ljubljen, onda je neophodno postaviti pitanje: Zašto je u Starom zavjetu trebalo takvu, po sebi razumljivu, stvarnost obuhvatiti jednom odredbom Zakona, koju je onda i Isus potvrdio kao najznačajniju zapovijed? Ovo pitanje onda povlači i drugo pitanje, ne manje bitno: Može li se nekome odredbom nametnuti da drugoga ljubi, bez obzira radi li se o ljubavi prema Bogu ili čovjeku? Isus je samo potvrdio starozavjetni nauk i odredbe, pa se nameće pitanje nije li on mogao, kao neka vrsta religioznog revolucionara, postaviti odnos prema ljubavi izvan okvira Zakona? Nije li on mogao o ljubavi progovoriti na moderniji i suvremeniji način, nego je to bilo u Starom zavjetu, te se time približiti modernom čovjeku i svijetu koji odbija govor o ljubavi kroz prizmu zapovijedi i odredbi, nego je pretpostavlja kao životnu datost koje ili ima ili nema, koju se ne može na silu ili odredbom proizvesti.
Upravo nas ova pitanja i ovi elementi navode na dublje razmišljanje o ljubavi i svemu onome što je vezano uz nju? Isus potvrđuje starozavjetne odredbe o ljubavi upravo zato jer je čovjek sklon zanemarivati ono što je sadržano u odredbi da se Boga ljubi svim srcem i umom, a bližnjega kao sebe samoga. Čovjek je sklon ljubiti Boga prema potrebi, a bližnjega prema sviđanju. Velika je napast da pojedinac zaboravi kako se ispravno ljubi, a da pođe od pretpostavke da dovoljno i na najbolji način ljubi onda kad je ljubav uskladio ili poistovjetio s ljudskim prolaznim osjećajima. U istu dimenziju spada i sklonost proglasiti pravom ljubavlju ono što mu se sviđa, a ne što bi trebao ljubiti da se ostvari više u svojoj ljudskosti pred Bogom. Čak se i osjećaj sviđanja proglašava apsolutnom ljubavlju o kojoj onda više nitko nema pravo nešto reći, a napose ne kritički i objektivno.
Upravo ovakvi pokušaji kriju u sebi velike zamke u koje pada moderni čovjek, koji želi sebi biti kriterij ljubavi, bilo da određuje način na koji ljubi, bilo da određuje intenzitet i granice ljubavi. Zato je Gospodin od samog početka morao donijeti i svojevrsnu uredbu o ljubavi da pokaže čovjeku da ne bi smio takvoj neizmjernoj stvarnosti on sam postati kriterij, niti bi smio postavljati nekakve granice. Granica ljubavi je Božja neizmjernost, te svaki čovjek, ljubeći Boga svim srce, svom dušom i svim umom, vježba se u neizmjernosti ljubavi, a kad sebe postavlja kao kriterij, onda ograničava ljuba koja bi morala biti neograničena. Tek otvarajući se neograničenom načinu ljubavi može se osposobiti ljubiti i sebe na ispravan način, a drugoga kao sebe samoga. Jer sebe ljubi na pravi način samo ako je svoje srce, dušu i um usmjerio prema neizmjernosti Božjoj, što u konačnici postaje i naša vlastita neizmjernost. U tom slučaju se može onda i u svakodnevnici zemaljskih odnosa odrediti opseg, sadržaj i intenzitet ljubavi, koji sada, nakon shvaćanja da je ljubav prava tek kad je potpuna ljubav prema onom koji je Punina i Sveobuhvatnost, onda je i na povijesnoj razini mogu ostvariti kao sveobuhvatnu ljubav koja ne izostavlja nijednog čovjeka. Štoviše, tko tako ljubi, onda i svakog drugog voli na način na koji se voli sama sebe. Zato ove zapovijedi o ljubavi zabranjuju čovjeku svaku pristranost, koja bi ljubav lišila njene sveobuhvatnosti i dubine. Čovjek sebi ne smije dopustiti površnost uslijed koje bi pristrano birao koga ljubiti a koga ne, ili pak koliko ljubiti, a koliko zanemarivati ili mrziti. Ljubav izvire u Bogu i od njega dolazi čovjeku, dana i zadana kao dio njegova bića, stoga nije on vlastan odrediti kako, koliko i koga ljubiti. Na temelju toga je jasno zašto i Isus potvrđuje ljubav kroz ove dvije zapovijedi s neprolaznim značenjem. One su otvorene uvijek boljem i punijem ostvarenju, te ih zapovijeda jer očekuje od čovjeka otvorenost prema njihovu dubljem razumijevanju i trajni rast u njihovu vršenju. Kad bi one podrazumijevale prirodni automatizam, a ne iziskivali trajni napor, onda ih ne bi trebalo niti zapovijedati.
Neka nas Isusova riječ potakne da prihvatimo ove dvije zapovijedi kao dva rukavca jedne rijeke koja ima svoje vrelo u Bezgraničnome, da bi i naša ljubav mogla biti življena kao prostor bezgranične otvorenosti i Bogu i čovjeku. Ako o vršenju ovih zapovijedi ovisi Zakon i Proroci, onda o njima ovisi i naš život, pa nastojmo stoga i živjeti ih po božanskim kriterijima koje nam je zacrtao naš Gospodin, da bismo živeći u ljubavi zavrijedili slavu nebesku u bezgraničnom oceanu njegove ljubavi. Amen.
