13. nedjelja kroz godinu – C
Čuli smo jedan zanimljiv događaj koji sveti Luka zapisa u svom Evanđelju. Dvojica braće, Isusovih učenika, u svoj revnosti za Gospodina, u trenutku kad Isusa ne žele primiti u jedno samarijsko selo, žele zazvati gromove da kazne stanovnike dotičnoga mjesta zbog toga. Oni su planuli gnjevom zbog toga što su ih Samarijci odbili, jer su bili svjesni da pripravljajući Isusov dolazak i prolazak kroz to mjesto čine dobru stvar samim mještanima, koji su radije željeli ostati u svojoj zatvorenosti, nego da prime Isusa. No Isus ne dijeli stav svojih učenika, niti im odobrava da zazivaju munje i gromove na ikoga, nego ih kori zbog brzopletosti i ljudske reakcije kojom su htjeli izmiriti račune i dobiti zadovoljštinu za svoju povrijeđenost.
Kad razmišljamo o tom odlomku, ali i svojoj sadašnjosti i prošlosti kao Crkve i naroda, držim da su nam se mnogo puta pojavili isti osjećaji. Radi se o osjećajima koji nastaju u posvemašnjoj nemoći u trenutku kad svom narodu nosimo poruku nade i radosne vijesti, a vidimo da kod dobrog dijela nemamo uspjeha. Kako ne reći da ne poželimo koji put da grom zatre one bezbožne mrzitelje nacionalnih i vjerskih vrijednosti koji rade za račun moćnika ovoga svijeta radije nego za dobro istinsko svoga naroda. Kako ne reći da poželimo koji put da grom udari u sjedište stranki i partija, da udari i pomete neodgovorne upravitelji i obnašatelje vlasti, širitelje nereda i nekulture, ljude neodgovorne pred savješću i narodom i Bogom. Kako ne reći da poželimo da grom udari i pomete s lica zemlje sve one častohlepne, preuzetne, vlastohlepne, srebroljupce i koristoljupce, od kojih je više štete nego koristi. Kako ne poželjeti da nas s grom s neba oslobodi svih onih kojih se nismo u stanju sami osloboditi, a oni k tome uzeše ključna mjesta u društvu i narodu.
Kako ne poželjeti gromovima riješiti neke račune, jer kao ljudi to nismo sposobno ni snažni. Kako ne poželjeti da nestane onih koji nas podijeliše na ‘naše i vaše’, koji već desetljećima Crkvu stavljaju izvan zakona, a da nikakvoga zla nije napravila, osim što je imala hrabrosti prozvati ideologije i režime koji su počinili zločine nad narodom. Kako ne zazvati gromove na one kojima smeta križ i vjeronauk u školi, a spremni su uvesti nered i nemoral, a da okom ne trepnu? Kako ne zazvati gromove na one koji tako ne dopuštaju Kristu ni prolaz ni ulaz u naše društvo? Kako ne poželjeti da Bog gromovima ukloni one kojima je smetala Crkva jer je naviještala vjeru u Boga i bila u stanju detektirati bezbožnu ideologiju, a da pritom nije zazvala gromove s neba na one koji su je širili paležem, pljačkom i ubijanjem. Da je Crkva napravila ikome ono što su oni članovima Crkve, da je Crkva njima uzela njihovo, da je Crkva zatvarala, ubijala i progonila njih kao što su oni činili svećenicima i vjernicima, bilo bi čak razumljivo da sipaju toliko anticrkvenog otrova i naboja. No uvijek je lakše tražiti, pa i izmisliti protivnika ako treba, i nekoga na koga se može svaliti krivicu, radije nego priznati odgovornost.
Kako ne poželjeti da nebo progovori kaznama nad sinovima ovoga svijeta koji uhljebiše svoje sinove na ključna mjesta već desetljećima, a mnogima ne dopuštaju pristup niti blizu u taj krug koji vodi glavnu riječ u kreiranju društva i njegova lica? Kako ne zazvati oganj i sumpor na one koji napraviše od sinova svoje zemlje tuđince u vlastitoj domovini, koji su prisiljeni poći dalje u tuđe zemlje tražiti kako preživjeti? Kako ne zavapiti u nebo da siđu gromovi kad vidimo da takvi onda ne dopuštaju ni prilaz ni prolaz zemljom za koju su oni najmanje dali, a kojoj su najviše štete učinili i krvi nevine prolili?
No to je samo pokazatelj da živimo u društvu u kojem se izmišlja protivnike, ako ih nema, te najčešće oni nevini i jednostavni budu žrtve. Oni maleni, poput kršćana koji žive skromno i samozatajno, žrtve su ni krivi ni dužni takvih prljavih stavova. Pa i kad je tako, Krist Gospodin ipak ne želi da ikoga tretiramo kao neprijatelja i protivnika, pa i kad bismo imali dobrih razloga. Naš Učitelj nas nije ovlastio da za zivamo gromove, to jest da budemo sinovi groma, poput Jakova i Ivana, pa i onda kad nam se čini da bi to bilo najbolje rješenje, niti na takve sinove ovoga svijeta. No takvo rješenje koje bi se činilo lagano, mnogo je lakše i ljudskije nego da molimo za obraćenje i nastavimo davati život u poniznosti za dobrobit svoga naroda i svoje zemlje.
Tajne sile zla koje žele vladati ovim svijetom nisu jače od Božje očitovane sile ljubavi u Kristu. Naše nije uzvraćati nasiljem, već moliti za obraćenje svih onih koji su toliko pomućeni da ne prihvaćaju Božje svjetlo, nego radije žive u ljudskoj tami. Naše, doista, nije skupljati plodove, već sijati sjeme riječi kao što je činio Isus. A Bog će se pobrinuti dati plodove u vrijeme koje on bude smatrao najprikladnijim, jer on najbolje zna kad je vrijeme plodova. A mi ljudi smo počesto nestrpljivi, te bismo odmah htjeli vidjeti plodove svoga nastojanja, te reagiramo iz vlastite povrijeđenosti, umjesto iz perspektive Božjega milosrđa i strpljivosti, kao što to učini Gospodin. Neka nas stoga vodi Isusova riječ, te nastavimo ponizno i samozatajno davati život našem narodu i društvu, pa i onda kad mnogi Isusu priječe pristup i prolaz ovom svetom zemljom koju naši pređi obilježiše krvlju mučeničke vjernosti za Krista.