1. nedjelja došašća – A
Na početku nove liturgijske godine, razmišljamo o još jednom početku, ali i o vremenu kao takvome. Jer ako je vjerovati onoj narodnoj da se po jutru poznaje dan, tada, kako ćemo živjeti svoje život, mnogo toga ovisi o tome kako ćemo započeti i kojim duhom ćemo pristupiti uopće otajstvu vremena koje živimo. A o tome nam jasno govori Gospodin u današnjem evanđeoskom odlomku. Naime, Isus jasno detektira da ima ljudi koji se prema životu odnose poprilično površno i olako. Dok žive bave se isključivo onim tekućim životnim pitanjima samo na biološkoj razini. Možemo ih usporediti s onim što Gospodin reče za naraštaj u vrijeme Noino: Jeli su i pili, ženile se i udavali do dana kada Noa uđe i korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije. Tom rečenicom gospodin kao da je htio opisati one ljude koji se ne žele opterećivati ili pak zamarati nekim dubljim pitanjima kao što je pitanje o Bogu i njegovoj ulozi u ljudskom životu. Pogotovo što iz spoznaje o Bogu izvire i odgovornost za vlastita djela i za intenzitet življenja u svijetu.
Vjerojatno su ljudi i Noinoga i Gospodinova naraštaja smatrali da dovoljno dobro poznaju život i bez Boga, da su dovoljno umješni i napredni, te da im se ne može ništa strašnoga dogoditi. Pouzdavali su se u svoju procjenu života, u razvijene tehnologije i ostvareni napredak, te su bili uvjereni da im to jamči mir i sigurnost. Uvjereni su bili da im se ne može dogoditi ništa lošega, pogotovo što su sebe smatrali dovoljno dobrima, sukladno svim kriterijima ljudske normale. Bili su jednostavno kao i svi ostali ljudi, ni manje ni više, pa su držali da nema razloga da se baš na njih sruči neko zlo. Nisu imali razloga posebno vjerovati u Boga ili se Boga bojati, jer su držali da su takve životne forme nadiđene. Zato nisu imali razloga iskoraknuti u ‘nenormalu’ traženja Boga i osobnog zajedništva s njime, jer većina ljudi se time nije opterećivala. Uostalom, bili su mišljenja da se može živjeti i bez takvog odnosa s Bogom, te je bilo nepotrebno dodatno se baviti tim pitanjem i praviti skok u nepoznato, kad zemlja pruža toliko ugodnoga i poznatoga.
Dobar dio ljudi danas doista želi u tom duhu živjeti navodno opušteno, bez dodatnih opterećenja i naprezanja, bez natezanja oko vjerskog života i vjerskih pitanja. Kao da nije dosta muke i bez toga, pa je trebalo još dodatna muka i forsiranje, neka dodatna ozbiljnost u životu. Zar je neophodno još glavu razbijati pitanjima oko neke nevidljive stvarnosti kad imamo dosta muke i s onom nevidljivom? Zar nam nije dosta onoga što imamo sada, da bismo morali misliti i na ono što će doći poslije? Zar nam nije dosta i ovoga zemaljskoga, pa bismo trebali misliti i na ono nebesko, na ono što je iznad nas? A upravo danas potrebno nam je više nego ikada opuštenog življenja.
Mnogo je takvih naših umovanja i pitanja, a većina je od njih netemeljita i neutemeljena, površna ili ili isprazna. Najviše takvih stavova ljudi koriste kao obrambeni mehanizam kao zaštitu vlastite lijenosti i nemara. Upravo jer je život jedan i neponovljiv, treba ga dohvatiti u njegovoj punini već sada ovdje na zemlji, jer smo protegnuti prema ispunjenju, prema konačnom smislu i cilju. Valja nastupiti sa svom ozbiljnošću, a ne samo misliti na jelo i piće. Život ostaje površan i na površini ako ne posvijestimo sebi da je ovdje mjesto na kojemu gradimo korablju za prijelaz preko voda potopnih i ako zaboravimo da je ovdje mjesto na kojem se pripremamo za prijelaz prema onoj konačnoj proslavi.
Svojim poticajima Isus nam daje do znanja da neko novo razdoblje u životu pojedinca i svijeta može dati samo kvalitetniji odnos s Bogom, a sve ostalo ostaje već poznato i otrcano, svedivo na ono: Jeli su i pili, ženili se i udavali. Takvi ništa nisu slutili, jer ništa od bitnoga u životu nisu shvatili. A kao što je mnoge, sa svime što su imali, odnio potop, osim Noe čiji kapital nije bio u onome što je uživao na zemlji, već u onome što je ulagao za nebo, koji nije uživao u vremenitome, već se pripremao za vječno, tako će se dogoditi svakom naraštaju. Zato Isus i nas potiče na hod prema onoj budućnosti koja se ne stječe brigom oko toga što ćemo jesti i piti, kako se ženiti i udavati, već budnošću prema vječnim dobrima i zajedništvom s Bogom. Kao što je Noa ulagao u korablju, dok su drugi ulagali u jelo i piće, to jest u život koji su zvali ‘normalnim’ i ‘opuštenim’, tako i nas Gospodin potiče da živimo gradeći život siguran od potopa. Nikada nam vrijeme ne bi smjelo postati toliko ‘normalno’, a život na zemlji ‘opušten’ da zaboravimo Boga i da ne doživimo njegovu prisutnost u vremenu.
Vrijeme nam je, doista, dano da gradimo korablju spasenja, te da, dok živimo život u izvanjskom smislu identičan svim drugim ljudima, ipak taj život ne bude takav, već različit od života onih koji ne vjeruju. Dok smo svaki dan za našim svakodnevnim dužnostima, Bog ima pogled kojim proniče naše duše i kojim susreće pogled našeg srca, ako nam je okrenuto k njemu. I dok ljudi ne vide razliku zašto se od dvojica s polja jedan uzima a drugi ostavlja, ili pak od dvije u mlinu, zašto se jedna uzima a druga ostavlja, Bog ipak ima dobar uvid u naše živote i zna koga pripustiti spasenju.
Budimo stoga i mi pripravni, to jest ruku uzdignutih prema nebu, a srca okrenuta dolasku Sina Čovječjega i njegova dana, kako bismo mogli biti mirni i opušteni kao spašenici pred sudom. Posvjedočimo da dok i ovog došašća dižemo ruke prema nebu i Onome koji dolazi, da ne dižemo ruke od odgovornosti za zemaljski život, nego, naprotiv, da sve što jesmo i imamo uzdižemo u nebesku slavu, prema punijoj stvarnosti postojanja. Živimo normalno kao Noa koji je znao da mu treba korablja spasenja, te budimo opušteni kao oni koji su pripravni dočekati Sina Čovječjega, da nas Božja milosna prisutnost ne zaobiđe, već obdari nagradom života vječnoga.