KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 27. lipnja 2007.

Kateheze Ćirila Jeruzalemskog, uzor i za današnje kateheze

Draga braćo i sestre!
Danas svoju pozornost upravljamo na svetog Ćirila Jeruzalemskog. Njegov život predstavlja ispreplitanje dviju dimenzija: s jedne strane to je pastoralna skrb, a s druge, i protiv njegove volje, uključenost u oštre sukobe koji su tada mučili Crkvu na Istoku. Rođen oko 315. godine u Jeruzalemu ili njegovoj okolici, Ćiril je stekao vrsnu naobrazbu iz književnosti. To je bio temelj njegove crkvene kulture, usredotočene na studij Biblije. Biskup Maksim zaredio ga je za svećenika, a kad je ovaj umro ili zbačen s biskupskoga trona, 348. ga je Akacije, utjecajni metropolit Cezareje Palestinske i simpatizer arijanaca, zaredio za biskupa, uvjeren da će u njemu imati svoga saveznika. Stoga se Ćirila sumnjičilo da se izborio za biskupsko imenovanje zbog svoga popuštanja arijanstvu.
U stvarnosti, vrlo je brzo Ćiril došao u sukob s Akacijem ne samo na doktrinalnom polju, nego i na polju jurisdikcije, jer je Ćiril tražio autonomiju svoje biskupije od cezarejske metropolije. Tijekom dvadesetak godina Ćiril je pretrpio tri progonstva: prvo je doživio 357. nakon što ga je svrgnuo mjesni jeruzalemski sinod. Drugo je izgnanstvo uslijedilo 360. djelovanjem Akacijevim. Konačno, treće izgnanstvo, najduže, koje je trajalo jedanaest godina, započelo je 367. voljom filoarijanskog cara Valenta. Tek 378. godine, nakon careve smrti, Ćiril je konačno mogao preuzeti odgovornost za svoju biskupiju, vraćajući među vjernike jedinstvo i mir.
U korist njegova pravovjerja, što su ga u sumnju doveli neki tadašnji izvori, svjedoče drugi, također drevni izvori. Među njima najveći autoritet ima sinodalno pismo iz 382., nakon Drugog ekumenskog sabora, održanog u Carigradu (381.), u kojem je Ćiril sudjelovao i imao zapaženu ulogu. U tom pismu upućenom rimskom papi, istočni biskupi službeno priznaju Ćirilovo potpuno pravovjerje, pravovaljanost njegova biskupskoga ređenja, kao i zasluge njegova pastoralnog služenje, koje će se zaključiti njegovom smrću 387. godine.
Od njega su sačuvane dvadeset i četiri poznate kateheze, što ih je kao biskup održao oko 350. godine. Uvod u njih čini jedna Prokateheza koja predstavlja svojevrsnu dobrodošlicu, a prvih osamnaest kateheza upućene su katekumenima ili onima koji imaju biti prosvijetljeni (grč. fotizomenoi). Održane su u Bazilici Svetoga groba. Prve kateheze (1-5) obrađuju pojedine zahtjeve koji trebaju prethoditi krštenju, obraćenje od poganskih običaja, sakrament krštenja, deset dogmatskih istina sadržanih u Vjerovanju ili Simbolu vjere. Kateheze koje slijede (6-18) predstavljaju „neprekidnu katehezu” o Jeruzalemskom simbolu vjere, i to s antiarijanskim naglaskom. Od posljednjih pet kateheza (19-23), koje se nazivaju „mistagoškima”, prve dvije razvijaju tumačenje obredâ krštenja, a posljednje tri bave se krizmom, tijelom i krvlju Kristovom i euharistijskom liturgijom. U to je uključeno i tumačenje molitve Oče naš (Oratio dominica), koja predstavlja utemeljenje puta inicijacije za molitvu, koje se razvija paralelno s inicijacijom u tri sakramenta krštenja, potvrde i euharistije.
Osnove poučavanja o kršćanskoj vjeri provođene su i u vidu polemike protiv pogana, judeokršćana i manihejaca. Ta je rasprava bila utemeljena na ostvarenju obećanjâ iz Staroga zavjeta, bogatim slikovitim govorom. Kateheza je bila važan trenutak, uključen u široki kontekst čitavoga života, a posebice liturgijskoga života, kršćanske zajednice u čijem se majčinskom krilu događao rast budućega vjernika, praćen molitvom i svjedočenjem braće. U svojoj cjelini, Ćirilove homilije predstavljaju sistematsku katehezu o ponovnom rođenju kršćanina putem krštenja. Katekumenu on poručuje: „Pao si u mrežu Crkve (usp. Mt 13,47). Dozvoli dakle da budeš izvučen živ; nemoj bježati, jer je Isus taj koji te izvlači svojom mrežom, kako bi ti dao, ne smrt, nego uskrsnuće nakon smrti. Moraš doista umrijeti i uskrsnuti (usp. Rim 6,11.14)… Umri grijehu i od danas živi za pravednost” (Prokateheza 5).
S doktrinalnoga stajališta, Ćiril tumači Jeruzalemski simbol vjere utječući se tipologiji Pisama, u „simfonijskom” odnosu među dvama Zavjetima, dovodeći do Krista, središta svega svijeta. Tipologiju će upečatljivo opisati Augustin Hiponski: „Stari je zavjet u Novom kao sakriven, a u Novom se Stari otkriva” (De catechizandis rudibus 4,8). Što se tiče moralne kateheze, ona je usidrena u dubokom jedinstvu s doktrinalnom katehezom: dogma postupno ulazi u duše koje su tako potaknute preoblikovati poganski način ponašanja na temelju novog života u Kristu, koji je dar krštenja. „Mistagoška” kateheza, konačno, označava vrhunac pouke što ju je Ćiril pružao ne više katekumenima, nego novokrštenicima ili neofitima kroz tjedan nakon Uskrsa. Ona ih je uvodila u otkrivanje, pod vidom obredâ krštenja Vazmenoga bdjenja, u otajstva koja su u njih uključena i dotada još neotkrivena. Prosvijetljeni svjetlom dublje vjere po krštenju, neofiti su konačno bili u stanju bolje ih shvatiti, budući da su već proslavili te obrede.
Posebice se Ćiril s neofitima grčkoga podrijetla oslanjao na sposobnost vida koja ima je bila bliska. Prijelaz od obreda u otajstvo davao je na značenju psihološkom učinku iznenađenja i proživljenog iskustva u vazmenoj noći. Evo jednog teksta koji tumači otajstvo krštenja: „Triput ste bili uronjeni u vodu i svaki ste od ta tri puta ponovno izronili, označujući tako tri dana Kristova ukopa, to jest nasljedujući ovim obredom našega Spasitelja koji je tri dana i tri noći proveo u krilu zemlje (usp. Mt 12,40). Prvim izranjanjem iz vode proslavili ste spomen na prvi dan što ga je Krist proveo u grobu, kao što ste prvim uranjanjem spomenuli prvu noć što ju je proveo u grobu: kao što onaj koji je u noći ne vidi, a tko je pak na danu uživa svjetlo, tako i vi. Dok ste prvo bili uronjeni u noć i niste ništa vidjeli, ponovno izranjajući našli ste se na potpunom danu. Otajstvo smrti i rođenja, ova je voda spasenja za vas bila grob i majka… Za vas… trenutak smrti bio je istodoban s trenutkom rođenja: u jednom jedinom trenutku ostvarena su oba događaja (Druga mistagoška kateheza 4).
Otajstvo što ga valja shvatiti Božji je naum koji se ostvaruje po spasonosnom djelovanju Krista u Crkvi. Mistagoškoj se pak dimenziji pridružuje dimenzija simbola koji izriču duhovni doživljaj što izbija iz tih simbola. Tako se Ćirilova kateheza, na temelju triju opisanih sastavnica – doktrinalne, moralne i, na koncu, mistagoške – predstavlja kao globalna kateheza u Duhu. Mistagoška dimenzija stvara sintezu prvih dviju, usmjeravajući ih prema sakramentalnom slavlju u kojem se ostvaruje spasenje čitavoga čovjeka.
Riječ je, u konačnici, o integralnoj katehezi, koja – uključujući tijelo, dušu i duh – ostaje uzorom i za katehetsku formaciju kršćana današnjice. 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 13. lipnja 2007.

Euzebije Cezarejski potiče na otkrivanje Božjih djela u povijesti

Draga braćo i sestre,
u povijesti drevnoga kršćanstva temeljno je razlikovanje između prva tri stoljeća i razdoblja koje je slijedilo Nicejskom saboru iz 325. godine, koji je bio Prvi ekumenski sabor. Kao svojevrsna spona između ta dva razdoblja stoji takozvani “konstantinovski preokret” i novostečeni mir Crkve, kao i lik Euzebija, biskupa Cezareje u Palestini. On je bio jedan od najdostojnijih zastupnik kršćanske kulture svoga doba u najrazličitijim kontekstima, od teologije do egzegeze, od povijesti do naobrazbe. Euzebije je posebice poznat kao prvi povjesničar kršćanstva, no bio je i najveći jezikoslovac drevne Crkve.
U Cezareji, gdje se vjerojatno oko 260. godine ima smjestiti Euzebijevo rođenje, sklonio se, došavši iz Aleksandrije, Origen koji je ondje utemeljio školu i obimnu knjižnicu. Pretpostavlja se da se upravo pomoću tih knjiga školovao, koje desetljeće kasnije, mladi Euzebije. 325. godine, kao biskup Cezareje, sudjelovao je i imao jednu od vodećih uloga na Nicejskom saboru. Potpisao je njegovo Vjerovanje i izjavu o punom božanstvu Sina Božjega, za kojega je stoga rečeno da je “istobitan Ocu” (homoousios to Patri). Iskreni poštovalac Konstantinov, Euzebije je uživao i njegovu naklonost i poštovanje. Slavio je toga cara, ne samo u svojim djelima, nego i službenim govorima što ih je održao o dvadesetoj i tridesetoj obljetnici njegova uzlaska na prijestolje, te nakon njegove smrti 337. godine. Dvije ili tri godine kasnije umro je i Euzebije.
Kao neumoran učenjak, u svojim brojnim spisima Euzebije želi promišljati i donositi zaključke o tri stoljeća kršćanstva, obilno rabeći kršćanske i poganske izvore sačuvane ponajviše u cezarejskoj knjižnici. Tako, bez obzira na objektivan značaj njegovih apologetskih, egzegetskih i doktrinalnih djela, neprolazna Euzebijeva slava ostaje vezana na prvom mjestu uz deset knjiga njegove Povijesti Crkve, kojima je uspio spasiti od sigurna zaborava brojne događaje, osobe i književna djela drevne Crkve.
Na početku svoje prve knjige ovaj povjesničar jasno navodi teme koje namjerava obraditi u svome djelu: “Namjera mi je opisati slijed svetih apostola i protekla vremena, počevši od vremenâ našeg Spasitelja sve do nas; sve velike stvari za koje se kaže da su se dogodile kroz povijest Crkve; sve one koji su upravljali i izvrsno vodili najslavnije dijeceze; i one koji su kroz svaki naraštaj riječju i spisima bili glasnici božanske Riječi; i koji su i koliki i u kojem vremenskom razdoblju bili oni koji su, zbog želje za novostima, prodrijevši duboko u zabludu, postali tumači i promicatelji nekog lažnog nauka, te poput okrutnih vukova bezdušno pustošili Kristovo stado; … i s kolikim su se i kojim sredstvima i u koje doba pogani suprotstavljali božanskoj Riječi; i velike ljude koji su, kako bi je zaštitili, prošli kroz teške kušnje krvi i mučeništva; i konačno svjedočanstva našega doba, i milosrđe i dobrohotnost našega Spasitelja prema svima nama” (1,1,1-2). Na ovaj način Euzebije započinje crkvenu historiografiju, dovodeći svoje pripovijedanje sve do 324., godine u kojoj je Konstantin, nakon Licinijeva poraza, slavljen kao jedini car Rima.
Citat što smo ga upravo naveli iz prve knjige Povijesti Crkve sadrži jamačno namjerno ponavljanje. Triput unutar tek nekoliko redaka ponavlja se kristološki naslov Spasitelj, te je izričito spomenuto “njegovo milosrđe” i “njegova dobrohotnost.” Tako možemo shvatiti temeljni vidik Euzebijeve historiografije: njegova je povijest “kristocentrična”, a u njoj se postupno otkriva otajstvo Božje ljubavi prema ljudima. S istinskim divljenjem Euzebije priznaje “da se među svim ljudima čitavoga svijeta Isus naziva, ispovijeda i priznaje Kristom [to jest Mesijom i Spasiteljem svijeta], da ga pod tim imenom spominju kako Grci, tako i barbari, da ga i danas njegovi učenici razbacani cijelim svijetom časte kao kralja, dive mu se više nego nekom proroku, slave ga kao istinskog i jedinog svećenika Božjega; i više od svega toga, kao preegzistentni Logos Božji koji postoji prije svih vremena, on je od Oca primio čast dostojnu štovanja, te mu se klanjamo kao Bogu. No najizvrsnija od svega, činjenica je da svi koji smo mu posvećeni njega slavimo ne samo glasom i zvukom riječi, nego i cjelokupnim stavom duše, tako da ispred svoga vlastita života stavljamo svjedočanstvo za njega” (1,3,19-20). Tako u prvi plan iskače jedna druga značajka: to je “moralna nakana” što je ima ovo djelo. Povijesna analiza nikad nije cilj samoj sebi. Naprotiv, ona izričito potiče na obraćenje i na autentično svjedočenje kršćanskoga života što ga daju vjernici.
Na taj način Euzebije živo propituje vjernike svih vremena o tome kako se odnose prema događajima iz povijesti, a osobito prema događajima vezanima uz Crkvu. Propituje i nas: kakav je naš stav s obzirom na sudbinu Crkve? Je li to stav nekoga tko je doista zainteresiran ili tek puka znatiželja, pa čak i potraga za senzacijama i skandalima pod svaku cijenu? Ili je riječ o stavu punom ljubavi, otvorenom za otajstvo, nekoga tko vjerom zna da u povijesti Crkve može pronaći znakove Božje ljubavi i velikih djela spasenja što ih je Bog izveo? Ako je to naš stav, ne možemo se ne osjetiti potaknutima na još dosljedniji i velikodušniji odgovor, na više kršćansko svjedočenje životom.
“Postoji jedno otajstvo”, neumorno je ponavljao istaknuti proučavatelj crkvenih otaca, kardinal Jean Daniélou: “Postoji sadržaj sakriven u povijesti… Otajstvo je otajstvo Božjih djela koja predstavljaju u vremenu istinsku stvarnost, skrivenu iz pojava… No ovu povijest što je Bog ostvaruje za čovjeka, Bog ne ostvaruje bez čovjeka. Zaustaviti se samo na motrenju Božjih ‘velikih djela’ značilo bi zamijetiti samo jedan vid tih djela. U suočavanju s njima nalazi se odgovor o ljudima” (Saggio sul mistero della storia, ed. it., Brescia 1963, str. 182). U razmaku od toliko stoljeća sveti Euzebije Cezarejski i danas poziva vjernike da se dive, da u povijesti motre velika Božja djela za spasenje ljudi. Istom nas tolikom silinom on poziva na obraćenje života. Doista, pred Bogom koji nas je tako ljubio, ne možemo ostati nepokretni. Pobuda koja je vlastita ljubavi sastoji se u tome da čitav život ima biti usmjeren na nasljedovanje Ljubljenoga.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 30. svibnja 2007.

 Draga braćo i sestre, krajem drugog i početkom trećeg stoljeća Tertulijan započinje niz kršćanskih pisaca latinskoga jezika. Njegovo je djelo dalo odlučujuće plodove, koje se nikako ne bi smjelo podcjenjivati. Njegov utjecaj razvija se na više razina: od načina izričaja i preuzimanja klasične kulture, do određivanja zajedničke “kršćanske duše” u svijetu i oblikovanja novih prijedloga za ljudski suživot. Nisu nam poznati točni datumi njegova rođenja i njegove smrti. Znamo, međutim, da je u Kartagi, od roditelja i poganskih učitelja, primio dobro obrazovanje iz retorike, filozofije, prava i povijesti. Obratio se potom na kršćanstvo, privučen – kako se čini – primjerom kršćanskih mučenika. Počeo je objavljivati svoje najpoznatije spise 197. godine. No, pretjerano individualistička potraga za istinom potkrijepljena nemirnim karakterom postupno ga je dovela do toga da napusti zajedništvo s Crkvom. Ipak, originalnost njegove misli, zajedno s upečatljivim izričajem osigurala mu je istaknuto mjesto u drevnoj kršćanskoj književnosti.
Osobito su poznati njegovi spisi apologetskog karaktera. Oni otkrivaju dvije glavne nakane: da se odbace teške optužbe što su ih pogani upućivali na račun nove religije, te ona pozitivna i misionarska, da se prenese poruka Evanđelja u dijalogu s kulturom toga doba. Njegovo najpoznatije djelo Apologeticum upozorava na nepravedno ponašanje političkih vlasti prema Crkvi; tumači i brani nauk i običaje kršćana; utvrđuje razlike između nove religije i glavnih struja tadašnje filozofske misli; pokazuje pobjedu Duha, koji se nasilju svojih neprijatelja suprotstavlja krvlju mučenika: “Koliko god ona bila profinjena – piše ovaj Afrikanac – vaša okrutnost ničemu ne služi: naprotiv, našoj zajednici ona je poziv. Svakim zamahom vašeg srpa mi postajemo brojniji: krv je kršćana sjeme! (semen est sanguis christianorum!)” (Apologeticum 50,13).
No, Tertulijan, kao svaki dobar apologet, shvaća u isto vrijeme i potrebu pozitivnog prenošenja biti kršćanstva. U tu svrhu rabi spekulativnu metodu da bi oslikao racionalne temelje kršćanske dogme. Produbljuje ih na sustavan način, počevši od opisa “Boga kršćana”: “Onaj kojem se mi klanjamo – svjedoči naš apologet – Bog je jedini”. Nastavlja, služeći se antitezama i karakterističnim paradoksima svoga izričaja: “On je nevidljiv, premda ga se vidi; nedostupan, premda ga je prisutan po milosti; neshvatljiv, premda ga se ljudskim osjetilima može shvatiti; stoga je istinit i velik!” (isto, 17,1-2).
Tertulijan, usto, poduzima ogroman korak u razvoju trojstvenoga nauka, suočavajući se s problemom definicije triju božanskih osoba: one se razlikuju “ne po naravi, nego stupnjem; ne po biti, nego formom; ne po moći, nego po specifičnosti jedine biti, jedine moći, jer Bog je jedan” (Adversus Praxeam 2,4). Nije manje važna njegova kristologija: “Mi vjerujemo – piše on – da jedini Bog ima i Sina, svoju Riječ, koji od njega samoga proizlazi, po kojemu je sve stvoreno, i bez kojega ništa nije stvoreno; da je on poslan od Oca u Djevici; da se od nje rodio, čovjek i Bog, Sin čovječji i Sin Božji” (isto, 2,1).
Ovaj afrički autor govori i o Duhu Svetomu, dokazujući njegov karakter osobe i božanstva: “Vjerujemo da je, po svome obećanju, Isus Krist poslao po Ocu Duha Svetoga, Parakleta, posvetitelja vjere onih koji vjeruju u Oca, u Sina i Duha” (isto, 2,1). Nadalje, u njegovim djelima čitaju se brojni tekstovi o Crkvi (koju Tertulijan uvijek priznaje ‘majkom’, pa i nakon svoga pristajanja uz montanizam), o moralnom životu kršćana, o budućem životu. Njegovi su spisi važni i radi razumijevanja živih pokreta unutar kršćanskih zajednica s obzirom na Blaženu Djevicu Mariju, sakramente euharistije, ženidbe i pomirenja, s obzirom na Petrovo prvenstvo, na molitvu… Na osobiti način ovaj apologet potiče kršćane na nadu koja – prema njegovim spisima – nije samo krepost sama za sebe, nego je način postojanja koji obuzima svaki vid kršćanskoga življenja. Tako je Gospodinovo uskrsnuće predstavljeno kao temelj našeg budućeg uskrsnuća, te označuje osnovni predmet kršćanskoga uzdanja: “Tijelo će uskrsnuti – kategorički izjavljuje Tertulijan – čitavo tijelo, baš tijelo, cjelovito tijelo. Gdjegod se našlo, ono je sačuvano kod Boga, po vjernom posredniku između Boga i ljudi, Isusu Kristu, koji će vratiti Boga čovjeku i čovjeka Bogu” (De resurrectione carnis 63,1).
S ljudskog stanovišta može se bez sumnje govoriti o Tertulijanovoj drami. Prolaskom godina postao je sve zahtjevniji u odnosu na kršćane. Očekivao je od njih da u svim okolnostima, a osobito u progonstvima, zauzmu junački stav. Tvrd u svojim stavovima, nije štedio na teškim kritikama te se neizbježno našao izoliran. Uostalom, i danas su otvorena mnoga pitanja, ne samo o Tertulijanovoj teološkoj i filozofskoj misli, već i o njegovu ponašanju prema političkim institucijama i poganskom društvu, prema antičkoj filozofiji, retorici i općenito prema kulturi njegova doba. No, njegov je utjecaj na kršćanske pisce bio značajan, počevši od Ciprijana koji je poput njega bio iz Afrike, te je često od svojih suradnika tražio: Da magistrum (to jest: “Čitaj mi učitelja”, a taj učitelj bio je Tertulijan).
U konačnici, Tertulijan ostaje zanimljiv svjedok prvih vremena Crkve, kad su se kršćani našli u ulozi promicatelja “nove kulture” u bliskom susretu između klasične baštine i evanđeoske poruke. Njegova je ona poznata izjava po kojoj je naša duša “naturaliter kršćanska” (to jest “po naravi kršćanska”; Apologeticum 17,6), gdje on podsjeća na trajan kontinuitet između autentičnih ljudskih vrijednosti i onih kršćanskih. Poznata je i misao preuzeta izravno iz Evanđelja, prema kojoj “kršćanin ne može mrziti čak ni svoje neprijatelje” (usp. Apologeticum37), gdje moralni aspekt odluke vjere zahtijeva “nenasilje” kao životno pravilo: i nema nikoga tko ne bi uočio aktualnost ovoga nauka i u svjetlu gorljive rasprave o religijama.
U Tertulijanovim spisima zapravo se mogu još i danas naći mnoge teme s kojima bi se valjalo suočiti. One nas uvode u plodnu nutarnju potragu na koju potičem sve vjernike, kako bi na još uvjerljiviji način znali izreći Pravilo vjere, ono – vratimo li se ponovno Tertulijanu – “prema kojem vjerujemo da postoji samo jedan Bog, i nijedan drugi izvan Stvoritelja svijeta: on sve stvorio iz ničega po svojoj Riječi, rođenoj prije svih stvari” (De praescriptione haereticorum, 13,1).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda,  25. travnja 2007.

  Origen, veliki učitelj razumijevanja Svetog pismaDraga braćo i sestre!
Origen iz Aleksandrije ubraja se među najveće pisce koji su se pojavili u Crkvi kroz čitavu njezinu povijest. On preuzima Klementovu baštinu te je prenosi prema budućnosti na sasvim novi način, što je značajno unaprijedilo razvoj kršćanske misli. Bio je pravi “učitelj”, a tako su ga se uz nostalgiju i duboke osjećaje prisjećali njegovi učenici. Nije bio samo izvrstan teolog, nego i uzoran svjedok nauka što ga je prenosio. “Poučavao je”, kaže njegov biograf Euzebije Cezarejski, “da život mora točno odgovarati riječi, a upravo je to potaklo mnoge da ga, uz pomoć Božje milosti, slijede” (Hist. Eccl. 6,3,7).
Čitav njegov život bio je prožet neprekidnom čežnjom za mučeništvom. Imao je sedamnaest godina kad je, u desetoj godini vlasti cara Septimija Severa, u Aleksandriji izbio progon kršćana. Klement je napustio grad, a Origenov otac, Leonij, bačen je u zatvor. Njegov je sin gorljivo želio mučeništvo, no tu svoju želji nije mogao ostvariti. Tada je pisao ocu potičući ga da se ne susteže pružiti najviše svjedočanstvo vjere. A kad je Leonidiju odrubljena glava, mladi Origen osjetio je da mora prihvatiti njegov život kao uzor. Četrdeset godina kasnije, dok je propovijedao u Cezareji, izrekao je ispovijest: “Ništa mi ne koristi što sam imao oca mučenika, ako sam ne živim dobro i tako nisam na čast svome rodu, to jest mučeništvu svoga oca i svjedočanstvu koje ga je u Kristu uzvisilo” (Hom. Ez. 4,8). U jednoj od sljedećih propovijedi – kad se već činilo da je, zahvaljujući tolerantnosti cara Filipa Arapina, smanjena mogućnost svjedočanstva vjere u krvi – Origen izjavljuje: “Kad bi mi Bog dozvolio da budem opran svojom krvlju, te tako primim drugo krštenje prihvativši smrt za Krista, siguran bih otišao s ovoga svijeta… No blaženi su oni koji takvo što zasluže” (Hom. Iud. 7,12). Ovi izričaji otkrivaju svu Origenovu nostalgiju za krštenjem krvlju. Konačno je ta neodoljiva žudnja, bar djelomično, ostvarena. U vrijeme Decijava progonstva, 250. godine, Origen je uhićen i okrutno mučen. Podlegavši podnesenim mučenjima, umro je koju godinu kasnije, ne napunivši sedamdeset godina.
Spomenuli smo ono “zančajno unaprijeđenje” što ga je Origen proveo u povijesti teologije. No, u čemu se sastoji to “unaprijeđenje” tako dubokih posljedica? Ono zapravo odgovara utemeljenju teologije u tumačenju Svetog pisma, ili još bolje rečeno, savršenoj simbiozi između teologije i egzegeze. Doista, vlastitost Origenova nauka čini se da je upravo u trajnom pozivu da se od slova krene prema duhu Pisma, napredujući tako u poznavanju Boga. Taj “alegorizam”, napisao je von Balthasar, točno odgovara “razvoju kršćanske dogme što su ga proveli crkveni naučitelji”, koji su – na ovaj ili onaj način – prihvatili Origenovu “lekciju.” Tako se tradicija i učiteljstvo, temelj i jamstvo teološkoga istraživanja, počinju oblikovati kao “Sveto pismo na djelu” (usp. Origene: il mondo, Cristo e la Chiesa, tr. it., Milano 1972, p. 43). Možemo stoga potvrditi da je središte ogromnog Origenova pisanog djela njegovo “trostruko čitanje” Biblije. No, prije no što opišemo to “čitanje” valja baciti opći pogled na spise ovog Aleksandrijca. Sveti Jeronim u svojoj Epistoli 33 nabraja naslove Origenovih 320 knjiga i 310 homilija. Nažalost, najveći dio toga djela izgubljen je, ali i ono malo što je ostalo čini ga najplodnijim autorom prva tri kršćanska stoljeća. Područje njegova zanimanja širi se od egzegeze prema dogmi, filozofiji, apologetici, asketici i mistici.
Jezgra koja nadahnjuje to djelo, kako rekosmo, trostruko je čitanje Svetog pisma što ga je Origen razvio tijekom svoga života. Ovim izričajem želimo označiti tri najvažnija načina – koji nisu međusobno susljedni, nego se često isprepliću – uz pomoć kojih se Origen posvećivao proučavanju Pisma. On je ponajprije čitao Bibliju s nakanom da dođe do najsigurnijeg mogućeg teksta i ponudi njegovu vjerodostojnu inačicu. U tu se svrhu služio tekstom koji je u šest paralelnih stupaca, s lijeva na desno, sadržavao: hebrejski tekst pisan hebrejskim pismom, hebrejski tekst transliteriran grčkim alfabetom, te četiri prijevoda teksta na grčki jezik. Odatle grčki naziv Heksapla nadjenut toj gorostasnoj sinopsi. Origen je potom sustavno čitao Bibliju prateći je svojim slavnim Komentarima. Oni vjerno prenose tumačenja što ga je taj učitelj davao u školi, kao u Aleksandriji, tako i u Cezareji. Origen slijedi tekst gotovo redak po redak, potankim, vrlo opširnim i dubokim tumačenjima, s bilješkama filozofskog i doktrinalnog sadržaja, uz gotovo uvijek izričito podsjećanje na različita značenja Svetoga pisma.
Konačno, i prije svoga svećeničkoga ređenja, Origen se osobito posvetio propovijedanju Biblije, prilagođujući se raznovrsnom slušateljstvu. U svakom slučaju, i u njegovim se homilijama prepoznaje učitelj, sav posvećen sustavnom tumačenju perikope o kojoj je riječ, razdijeljene u susljedne retke. I u homilijama Origen koristi svaku priliku kako bi podsjetio na različita značenja Pisma, prateći u tom smjeru hod rasta vjere: od doslovnog smisla, preko moralnog tumačenja, vjernici moraju stići do najdubljeg duhovnog značenja. Naznaka takva tumačenja vidi se primjerice u devetoj Homiliji o Knjizi Brojeva, gdje Origen uspoređuje Pismo s orasima: “Takav je nauk Zakona i Proroka u školi Kristovoj”, kaže ovaj homiletičar; “doslovni mu je smisao gorak, poput kore; potom ćeš stići do ljuske, to jest moralnoga nauka; a na kraju ćeš naći otajstva na kojima se hrane duše svetih u sadašnjem i budućem životu” (Hom. Num. 9,7).
Upravo tim putem Origen počinje učinkovito promicati “kršćansko čitanje” Staroga zavjeta, briljantno suzbijajući izazove krivovjeraca – ponajprije gnostika i Marcijonovih sljedbenika – koji su međusobno suprotstavljali dva Zavjeta sve do odbacivanja Starog zavjeta. U tom smislu, u istoj Homiliji o Knjizi Brojeva, naš Aleksandrijac izjavljuje: “Ja ne nazivam Zakon ‘Starim zavjetom’, ako ga u Duhu razumijem. Zakon postaje ‘Stari zavjet’ samo onima koji ga žele tjelesno shvatiti’, to jest zaustaviti se na samom slovu teksta. No “za nas, koji ga razumijemo i primjenjujemo u Duhu i u smislu Evanđelja, Zakon je uvijek nov, a dva su Zavjeta za nas jedan novi Zavjet, ne zbog svoga vremenskoga nastanka, već zbog novosti njegova značenja. S druge strane, za grešnika i za one koji ne poštuju savez ljubavi, i Evanđelja zastarijevaju” (Hom. Num. 9,4).
Pozivam vas – i time zaključujem – da prihvatite u svome srcu nauk ovoga velikog učitelja vjere. On nas svojim zanosom podsjeća da se, u molitvenom čitanju Svetog pisma i u dosljednom načinu života, Crkva uvijek obnavlja i pomlađuje. Božja Riječ, koja nikad ne stari, niti se ikad iscrpljuje, povlašteno je sredstvo koje vodi tome cilju. Doista, Božja Riječ, djelovanjem Duha Svetoga, vodi nas uvijek iznova prema svoj istini (usp. Benedikt XVI., Ai partecipanti al Congresso Internazionale per il XL anniversario della Costituzione dogmatica “Dei Verbum”, u: Insegnamenti, vol. I, 2005., str. 552-553).

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda,  18. travnja 2007.

Klement Aleksandrijski – poklisar dijaloga između vjere i kulture

Draga braćo i sestre!
Klement Aleksandrijski je po svoj prilici rođen u Ateni negdje sredinom drugoga stoljeća. Kao naslijeđe iz svoga rodnog kraja nosi ono istaknuto zanimanje za filozofiju, po kojem će postati jedan od poklisara dijaloga između vjere i razuma u kršćanskoj tradiciji. Još kao mladić odlazi u Aleksandriju, taj “grad-simbol” onog bogatog spleta različitih kultura koji je karakterizirao helenističko doba. Ondje je bio Pantenov učenik, od kojeg će kasnije preuzeti vođenje katehetske škole. Brojni izvori potvrđuju da je zaređen za svećenika. U tijeku progona iz 202. i 203. godine napustio je Aleksandriju i sklonio se u Cezareju, u Kapadociji, gdje je umro oko 215. godine.
Najvažnija djela koja su nam od njega ostala su tri: Protreptik (ili Nagovor) Pedagog i Stromati (ili Tapiserije). Premda izgleda da to nije bila prvobitna autorova namjera, činjenica je da ti spisi čine pravu trilogiju, kojoj je cilj djelotvorno pomoći duhovno sazrijevanje kršćanina. Protreptik, kao što kaže sama riječ, znači “nagovor” upućen onome koji započinje svoj hod u vjeri. Još bolje, Protreptik koincidira s jednom Osobom: Sinom Božjim, Logosom, Isusom Kristom, koji “nagovara” ljude da odlučno zakorače putom Istine. Sam Isus Krist postaje zatim Pedagog, to jest “odgojitelj” onih koji su, u snazi krštenja, sada već postali djeca Božja. Isti taj Isus Krist je, na kraju, također “Učitelj” koji prenosi najdublja učenja. Ona su sabrana u trećem Klementovu djelu, Stromatima. Ta riječ na grčkom znači “tapiserije”: riječ je, naime, o sustavno nepovezanoj zbirci različitih tema, što je bilo uobičajeno za Klementovo učenje.
Klementova kateheza, u cjelini gledano, prati ukorak katekumene i krštenike kako bi oni, uz pomoć dvaju “krila”, naime, vjere i razuma, prispjeli dubokom poznavanju Istine, koja je Isus Krist, Božja riječ. Samo to poznavanje, koje je neraskidivo povezano s Objavom, jeste “prava gnoza”, a nipošto ona što je zastupaju i šire gnostički krivovjerci. Prema Klementu, naime, “prava gnoza” je znanstvena – izvorno teološka – obrada sadržaja vjere. Zdanje što ga razum pod nadahnućem vrhunaravnog počela gradi jest sama vjera. Istinska gnoza je, u konačnici, sama vjera, koju Isus Krist pobuđuje u duši koja je s Njim sjedinjena. Klement kršćane dijeli u dvije kategorije: jednostavne i gnostike. No, tu nije riječ o bitnoj razlici, već samo o različitim stupnjevima: prvi su vjernici koji žive vjeru na uobičajen način, no koja je uvijek upravljena k obzorima svetosti; drugi su oni koji već žive neporočnim i besprijekornim duhovnim životom. U svakom slučaju kršćanin, polazeći od temelja opće vjere, kroz traganje u kojem ga vodi sam Krist, može i mora prispjeti poznavanju istina koje oblikuju sadržaj vjere. Tako stečeno znanje postaje u duši živa stvarnost, jedinstvo ljubavi koja preobražava srce, zajedništvo s Logosom. U tome zajedništvu “savršeni gnostik” prispijeva kontemplaciji (theoria), što je najuzvišeniji oblik poznavanja Boga.
Klement preuzima učenje prema kojem je krajnji čovjekov cilj taj da postane sličan Bogu. To je moguće zahvaljujući konaturalnosti s Njim, koju je čovjek primio u času stvaranja, zbog čega je već sam po sebi – premda još uvijek na nesavršen način – slika Božja. Zahvaljujući toj konaturalnosti moguće mu je upoznati božanske stvarnosti, kojima čovjek prianja prije svega po vjeri i, vršenjem kreposti, može rasti sve dotle da se izdigne do kontemplacije Boga. Tako na putu prema savršenosti Klement moralnom zahtjevu pridaje jednako važnost kao i intelektualnom. Sjedinjenje s Bogom i kontemplacija Boga ne mogu se postići samo putem razumske spoznaje: za to su potrebne također kreposti. Dobra djela moraju pratiti umnu spoznaju kao što sjena svuda prati čovjeka: ona od nje nisu nikada odvojena, a, s druge strane “prava gnoza” ne može koegzistirati sa zlim djelima.
Dušu “pravoga gnostika” rese nadasve dvije kreposti. Prva je bestrasnost (apatheia); druga je ljubav, koja jamči duboko sjedinjenje s Bogom i kontemplaciju. Ljubav daje savršeni mir i dovodi “pravoga gnostika” u stanje da može podnijeti i najveće žrtve, pa i najvišu žrtvu, i pomaže mu da se stepenicu po stepenicu uzdiže k vrhuncu kreposti. Tako etički ideal antičke filozofije, do jest oslobođenost od svih strasti, Klement redefinira i povezuje s ljubavlju, u neprestanom procesu sjedinjenja s Bogom, što predstavlja put k poznavanju “prave gnoze”.
Na taj način Aleksandrinac stvara drugu veliku priliku za dijalog između kršćanskog navještaja i grčke filozofije, nakon djelomičnog “neuspjeha” Pavla na Areopagu, o čemu se govori u 17. poglavlju Djela apostolskih. “Još ćemo te o tom slušati!” komentirali su tada s ironijom neki Atenjani, okrećući leđa govorniku. Sada Klement, da bi ponovno pokrenuo taj dijalog, obasipa pohvalama grčku filozofsku tradiciju. Kao što je pisao moj časni prethodnik u enciklici Fides et ratio, Aleksandrinac je tumačio filozofiju kao “uvod u poučavanje vjeri” (br. 38). I, doista, Klement smatra da je Bog dao filozofiju Grcima “kao neku vrstu njima primjerena svjedočanstva” (Strom. 6,8,67,1). Za njega grčka filozofska tradicija, zajedno sa židovskim Savezom, predstavlja područje “objave”, doduše još uvijek nepotpune, Logosa, i omogućuje čovjeku da pabirči “sjemenke” istine. Tako Klement nastavlja odlučno opisivati put onoga koji želi “dati razlog” vlastite vjere u Isusa Krista. On može poslužiti kao primjer kršćanima, katehetama i teolozima našega doba, kojima je Ivan Pavao II. u istoj enciklici bio preporučio da “prepoznaju i što je bolje moguće iznesu na vidjelo metafizički vidik istine, da bi zapodjenuli kritički dijalog kako sa suvremenom filozofskom mišlju tako i s čitavom filozofskom tradicijom”. Duboko povezivanje teološkog i filozofskog znanja je, naime, “jedno od najizvornijih doprinosa kršćanske tradicije produbljivanju objavljene istine” (br. 105).
Zaključujemo citatom nekih dijelova glasovite “molitve Kristu Logosu”, kojom Klement zaključuje svoje djelo Pedagog. “Budi milostiv svojim sinovima”, ponizno moli nadahnuti Klement: “Daj nam da uživamo tvoj mir, da se jednom preselimo u tvoju domovinu, da nas ne potope vali grijeha dok preko njih prelazimo, da budemo preneseni u spokoj Duha Svetoga i neizrecive Mudrosti. Noću i danju, sve do konca, pjevamo pjesmu zahvalnu jednom Ocu,… Sinu, pedagogu i učitelju, u jedinstvu Duha Svetoga. Amen!” (Ped 3,12,101). 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U SRIJEDU 28. OŽUJKA 2007.

Sveti Irenej iz Lyona
Apostolska predaja znak je istine prisutne u Crkvi

Draga braćo i sestre!
Biografski podaci o Ireneju dolaze nam iz njegova osobnog svjedočanstva, a prenio nam ih je Euzebije u petoj knjizi svoje “Crkvene povijesti.” Irenej se rodio najvjerojatnije u Smirni (današnji Izmir u Turskoj) oko 135.-140. godine, gdje je još kao mladić bio učenik biskupa Polikarpa koji je, pak, bio učenik apostola Ivana. Ne znamo kad se preselio iz Male Azije u Galiju, no to je vjerojatno bilo povezano s prvim rastom kršćanske zajednicu u Lyonu, gdje 177. nalazimo Ireneja ubrojenog u zbor prezbitera. Upravo je te godine on poslan u Rim da bi ponio pismo lionske zajednice papi Eleuteriju. Rimsko poslanje spasilo je Ireneja progonstva u doba Marka Aurelija, kada je palo barem četrdeset i osam mučenika, među kojima i sam lionski biskup, devedesetogodišnji Potin, koji je podlegao lošim postupcima u zatvoru. Tako je, po svome povratku, Irenej izabran biskupom toga grada. Novi pastir sasvim se posvetio biskupskoj službi koja je zaključena 202.-203. godine, možda mučeništvom.
Irenej je ponajprije čovjek vjere i pastir. Od Dobrog pastira preuzeo je smisao za mjeru, bogatstvo nauka, misionarski žar. Kao pisac imao je dvostruki cilj: obraniti pravi nauk od napada krivovjeraca (osobito gnostika), te jasno izložiti istine vjere. Tim ciljevima odgovaraju i dva njegova djela koja su nam sačuvana: “Prokazivanje i pobijanje lažne gnoze” (ili pet knjiga “Protiv krivovjerja”) i “Izlaganje apostolskoga propovijedanja” (koje bismo mogli nazvati i najstarijim katekizmom kršćanskoga nauka). Doista, Irenej je prvak u borbi protiv krivovjerja. Napast krivovjerja česta je pojava u povijesti Crkve. U 2. stoljeću pravovjerju čini se osobito prijete različite gnostičke sljedbe što ih prati karakterističan dualizam koji – na različite načine – počinje negirati vjeru u jedinoga Boga Oca sviju, Stvoritelja i Spasitelja čovjeka i svijeta.
Čvrsto se ukorjenjujući u biblijski nauk o stvaranju, Irenej pobija dualizam i gnostički pesimizam koji su obezvređivali tjelesnu stvarnost, ističući izvornu svetost tijela, baš kao što je slučaj i s duhom. Ipak, njegovo djelo nadilazi obično pobijanje krivovjerja: može se doista reći da se on predstavlja kao prvi veliki teolog Crkve. U središtu njegova nauka nalazi se pitanje “pravila vjere” i njezina prenošenja. Za Ireneja “pravilo vjere” poklapa se zapravo s Vjerovanjem apostola, s Evanđeljem što su ga oni prenijeli biskupima, svojim nasljednicima. Ustvari, Evanđelje što ga Irenej propovijeda ono je koje je primio od Polikarpa, biskupa Smirne, a Polikarpovo Evanđelje seže do apostola Ivana čiji je Polikarp bio učenik. Pravi nauk onaj je što ga vrše biskupi koji mogu dokazati da su ga primili neprekinutom Tradicijom od apostola, budući da je taj nauk njima povjerio Krist. U toj Tradiciji valja na poseban način gledati nauk ugledne i drevne rimske Crkve, koja ima “više apostolstvo”, jer vuče svoje korijene od “stupova” apostolskoga zbora, Petra i Pavla: s njome se moraju uskladiti sve Crkve. S tim argumentima Irenej iz temelja pobija nakane krivovjeraca. Oni ponajprije ne posjeduju život, jer nisu apostolskoga podrijetla; potom, istina i spasenje nisu povlastica ili monopol malobrojnih, nego ih svi mogu postići po propovijedanju apostolskih nasljednika, a posebice rimskoga biskupa. Polemizirajući i dalje s “tajnim” karakterom gnostičke tradicije, Irenej osobito nastoji oslikati ispravnu ideju apostolske Predaje, koja se može sažeti u tri točke.
a) Apostolska je predaja “javna”, ne privatna ili tajna. Za Ireneja nema sumnje da je sadržaj vjere što ga prenosi Crkva upravo onaj što ga je primila od apostola i od Isusa. Nema drugog nauka uz ovaj. Stoga tko želi upoznati istiniti nauk, dovoljno mu je da upozna “Predaju koja dolazi od apostola i vjeru naviještenu ljudima”: predaju i vjeru koje su “do nas stigle po biskupskom nasljedstvu” (Adv. Haer. 3,3,3-4). Odatle značaj “apostolskog nasljedstva” prisutnoga u biskupima koji uživaju “sigurnu karizmu istine” (4,26,2).
b) Apostolska Predaja je “jedinstvena.” Dok je gnosticizam podijeljen na mnogovrsne sljedbe, Predaja Crkve jedinstvena je u svojim temeljnim sadržajima, koje – kao što smo vidjeli – Irenej naziva upravo regula fidei (pravilo vjere) ili veritatis (istine): sadržaju koji je uvijek isti, bez obzira na različitost jezika i kultura. Ovako o tome piše lionski biskup u svojoj prvoj knjizi Protiv krivovjerja: “Crkva, premda posijana cijelim svijetom, brižno čuva (vjeru i apostolsku predaju), kao da živi u jednoj jedinoj kući; na isti način vjeruje u te istine, kao da ima samo jednu dušu i isto srce; proglašuje, naučava i prenosi ove istine sasvim složna, kao da ima samo jedna usta. Jezici u svijetu različiti su, no sila je predaje jedinstvena i uvijek ista: Crkve utemeljene u Germaniji nisu primile niti prenose neku drugačiju vjeru, ni one utemeljene u Španjolskoj ili među Keltima ili istočnim krajevima ili u Egiptu ili u Libiji ili u središtu svijeta” (1,10,1-2).
c) Konačno, apostolska je Predaja “pneumatska”, to jest vođena Duhom Svetim: na grčkom “duh” se kaže “pneuma.” Nije riječ doista o nekoj predaji koja bi bila povjerena sposobnostima više ili manje poučenih ljudi, nego Duhu Božjemu koji od predaje čini božansku stvarnost. Tko je “život” Crkve, ono što Crkvu uvijek čini svježom i mladom, to jest plodnom raznovrsnim karizmama. Crkva i Duh za Ireneja su neodvojivi: “Ovu smo vjeru”, čitamo i dalje u trećoj knjizi Protiv krivovjerja, “primili od Crkve i čuvamo je. Vjera, djelovanjem Duha Božjega, poput dragocjenog zaloga što se čuva u vrijednoj posudi neprestano se pomlađuje, a pomlađuje i posudu u kojoj je sadržana… Gdje je Crkva, ondje je i Duh Božji; a gdje je Duh Božji, ondje je i Crkva i svaka milost” (3,24,1).
Kao što se vidi, Irenej se ne ograničuje na to da odredi samo ideju Predaje, nego je i na vrlo živ način oslikava. Držeći se njegova nauka, vjera Crkve prenosi se tako da se vidi i kakva ona mora biti, to jest “javna”, “jedinstvena”, “pneumatska.” Polazeći od svake od ovih karakteristika može se provesti plodno promišljanje o autentičnom prenošenju vjere u Crkvi danas. Općenito, u Irenejevu nauku dostojanstvo čovjeka čvrsto je usidreno u božansko stvaranje, u sliku Krista i u trajno djelo Duha u posvećivanju. Ovaj je nauk glavni način kako se zajednički treba pojasniti svim osobama dobre volje cilj i granice dijaloga o vrijednostima, te dati uvijek novi poticaj misionarskom djelovanju Crkve.

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U SRIJEDU 21. OŽUJKA 2007

Sveti Justin, učitelj kršćanske filozofije
Draga braćo i sestre,
sveti Justin, filozof i mučenik, najznačajniji je među apologetskim ocima drugog stoljeća. Riječ “apologeti” odnosi se na one drevne kršćanske pisce koji su željeli obraniti novu religiju od teških optužbi od strane pogana i Židova, te proširiti kršćanski nauk u obliku prilagođenu kulturi njihova vremena. Tako je među ovim apologetima prisutno dvostruko zanimanje: ono apologetsko, u punom smislu te riječi, jer žele obraniti kršćanstvo koje se rađa (apologia na grčkom znači upravo “obrana”); te ono pozitivno, “misionarsko”, jer žele izložiti sadržaje vjere rječnikom i misaonim kategorijama razumljivim onima kojima se obraćaju.
Justin, rođen oko 100. godine u blizini drevnog Šekema, u Samariji, dugo je tragao za istinom, mijenjajući različite škole grčke filozofske tradicije. Konačno – kao što to on sam pripovijeda u prvim poglavljima svoga Dijaloga s Trifonom – neki tajnoviti lik, časni starac što ga je susreo uz morsku obalu, zbunjuje ga pokazujući mu čovjekovu nesposobnost da svojim silama zadovolji čežnju za božanskim. Potom mu je označio drevne proroke kao osobe kojima se treba obratiti ne bi li našao put Božji i “istinsku filozofiju”. Otpuštajući ga, starac ga je potakao na molitvu, kako bi mu se otvorila vrata svjetla. Ova pripovijest naznačuje ključni trenutak Justinova života: na kraju dugoga filozofskog lutanja u potrazi za istinom, stigao je do kršćanske vjere. Utemeljio je školu u Rimu, gdje je bez naknade uvodio svoje učenike u novu religiju. Nakon što je zbog toga optužen, odrubljena mu je glava oko 165. godine, za vladavine Marka Aurelija, cara filozofa komu je Justin također uputio jednu svoju Apologiju.
Od njega su do nas stigle dvije Apologije i Dijalog s Trifonom, Židovom. U tim djelima Justin nastoji oslikati ponajprije božanski naum stvaranja i spasenja koji se ostvaruje u Isusu Kristu, Logosu, to jest Božjoj Riječi. Svaki čovjek, ukoliko razumno stvorenje, sudjeluje na Logosu, u sebi nosi njegovo “sjeme”, te može dohvatiti tračak istine. Tako sam Logos, koji se objavio Židovima kao u proročkoj slici u starom Zakonu, djelomično se pokazao, kao u “sjemenu istine”, i drevnim Grcima. Sada, zaključuje Justin, budući da je kršćanstvo povijesna i osobna objava Logosa u njegovoj punini, slijedi da “sve lijepo što je bilo tko bio izrekao, pripada nama kršćanima” (2 Apol. 13,4). Na taj način Justin, premda upozorava grčku filozofiju na njezine kontradikcije, odlučno usmjerava svaku filozofsku istinu prema Logosu, opravdavajući s razumskoga gledišta jedinstveno “polaganje prava” kršćanske religije na istinu i univerzalnost.
Ako je Stari zavjet upravljen prema Kristu kao što slika upravlja prema stvarnosti koju označuje, tako i grčka filozofija ukazuje na Krista i na Evanđelje, kao što se dio nastoji sjediniti s cjelinom. Eto zašto se grčka filozofija ne može suprotstaviti evanđeoskoj istini, a kršćani se s pouzdanjem mogu njome služiti kao vlastitim dobrom. Stoga je moj časni prethodnik papa Ivan Pavao II. opisao Justina kao “pionira pozitivnog susreta s filozofskom mišlju, premda pod znakom opreznog razlučivanja”: on doista, “iako je i nakon obraćenja zadržao osobito poštovanje do grčke filozofije, snažno je i jasno tvrdio da je u kršćanstvu pronašao ‘jedinu sigurnu i plodonosnu filozofiju’ (Dial. 8,1)” (Fides et ratio, 38).
Općenito, Justinov lik i djelo označuju jasnu odluku drevne Crkve u korist filozofije, a ne u korist poganske religije. Prvi su kršćani, doista, oštro odbijali bilo kakav kompromis s poganskom religijom. Držali su je idolopoklonstvom, pa makar ih to dovodilo do optužbi za “bezbožnost” i “ateizam”. Sam je Justin, posebice u svojoj prvoj Apologiji, proveo nesmiljenu kritiku u odnosu na pogansku religiju i njezine mitove, koje je smatrao đavolskim “skretanjima” na putu istine. Filozofija je međutim predstavljala povlašteno područje susreta između poganstva, židovstva i kršćanstva upravo na polju kritike poganske religije i njezinih lažnih mitova. “Naša filozofija…”: tako je, na najotvoreniji način, novu religiju opisao jedan drugi apologet i Justinov suvremenik biskup Meliton Sardski (ap. Hist. Eccl. 4,26,7).
Doista, poganska religija nije išla putovima Logosa, nego je ustrajala na putovima mitova, premda je mit već grčka filozofija prepoznala kao nešto lišeno potvrde u istini. Stoga je zalazak poganske religije bio neizbježan: bila je to logična posljedica odvojenosti religije – svedene na umjetan skup ceremonija, dogovora i običaja – od istine života. Justin, a s njime i ostali apologeti, zapečatili su jasnu odluku kršćanske vjere za Boga filozofa protiv lažnih bogova poganske religije. Bila je to odluka za istinu života protiv mita običaja. Koje desetljeće nakon Justina, Tertulijan je opisao ovu kršćansku odluku sjajnom izrekom: “Dominus noster Christus veritatem se, non consuetudinem, cognominavit – Krist je potvrdio da je on istina, a ne običaj” (De virgin. vel. 1,1). Valja u tom smislu primijetiti da izraz consuetudo, što ga ovdje Tertulijan rabi u odnosu na pogansku religiju, u suvremenim jezicima može biti preveden izričajima “kulturna moda”, “moda vremena”.
U vremenu kao što je naše, označenom relativizmom u raspravama o vrijednostima i o religiji – kao i u međureligijskom dijalogu – ovo je pouka koju se ne smije zaboraviti. S tim ciljem navodim vam – i time zaključujem – posljednje riječi onoga tajanstvenog časnog starca što ga je filozof Justin susreo uz obalu mora: “Ti moli ponajprije da ti se otvore vrata svjetla, jer nitko ne može vidjeti i shvatiti, ako mu Bog i njegov Krist ne dozvole da razumije” (Dial. 7,3).