2. nedjelja po Božiću – A
Veličina božićnog otajstva nas nuka da uvijek dublje i opsežnije promišljamo što se to dogodilo za čovjeka time što je Božja Riječ – Sin Božji postao čovjekom. U tome su nam istinsko i neiscrpno vrelo nadahnuća riječi današnjeg Evanđelja u kojem sveti Ivan u nekoliko rečenica daje sažetak cjelokupne povijesti spasenja, ostavljajući nama na dublje promišljanja svaku pojedinu riječ. Jedna od stvari koja je vrlo upečatljiva je da sveti Ivan predstavlja Božjeg Sina kao Logosa i Stvoritelja svega, onoga koji ima stvarateljsku i stvaralačku maštovitost. On je Božja Riječ po kojoj je sve stvoreno i koja svemu daje život. No osim što svemu daje život, on čini da život bude svjetlo, te omogućuje ljudima da žive tim svjetlom prosvjetljeni. Štoviše, da žive s mogućnošću da drugima budu nositelji dara svjetla neugasivoga. Tako je Božji Logos bio istinski umjetnik koji je kao Božja Mudrost sve stvorila dobrim i razložnim, te je ostavio zadaću i svakom čovjeku stvaralačke mudrosti i dobrote koji je i sam imao u punini. Jednom riječju, ostavio je čovjeku zadaću da bude umjetnik po svojoj slici prema kojoj je i stvoren. Nadalje, prosvijetlio je ljude svojim svjetlom koje im je život onda kada misle ono što Bog misli, kada osjećaju ono što Bog osjeća, kada traže živjeti s njime i poput njega. Jer tada su na vrhuncu svoga nadahnuća i tada pronalaze rješenje za sve poteškoće i izazove. Živeći u Božjem svjetlu čovjek postaje pravi umjetnik i izvorni tvorac, jer mu Bog povjerava moć sličnu svojoj.
Doista, čovjek je primio dar istog stvaralaštva koje je poput Božjega, da svojom mišlju i mudrošću bude slika Božje Mudrosti koja stvara život i koja životu daje da bude svjetlo koje ljudima svijetli i koje ih nosi u njihovoj životnoj stvarnosti. Čovjek se, međutim, pretvorio u običnog proizvođača, onda kad je sustavno počeo zanemarivati darovanu stvoriteljska moć, za koju će sveti Ivan reći da je to da bude dijete Božje. Kad je počinio grijeh oduzela mu se, to jest sam je sebi oduzeo stvarateljska moć da bude dijete Božje. Čim izgubi izvornost, a to je da bude svet i bez mane pred Bogom, sva stvaralačka moć mu propada, te se pretvara u proizvođača koji skrbi jedino o brzoj i dobroj zaradi, a ne o cjelovitoj dobrobiti. Ako je išta tako ugrožava, onda je to grijeh koji se predstavlja kao stvoriteljska moć, kao kreativan sadržaj, ali je u biti laž i opačina sa svime što proizvodi, izobličenje istine i ljepote u svijetu Božjem.
Na žalost, čovjek nije ostao vjeran povjerenoj zadaći, već se radije od maštovitog umjetnika koji posjeduje svjetlo života pretvorio u proizvođača bez imalo stvaralačke mašte i vještine. Bio je nestrpljiv da bude samostalan i da brzo ostvari svoj uspjeh. Zato je se u svom nestrpljenju dao u proizvodnju, jer mu se proizvodnja učinila jednostavnijom i unosnijom od umjetničkog stvaralaštva. Proizvodnjom se već postojećem materijalu daje neki drugi oblik ili namjena, a stvaralaštvo je pitanje mira i strpljenja, kao i vremena koje je potrebno životu da nastane i da se ostvari. Stvaralaštvo pak ne podnosi žurbu niti prijeka rješenja, već poštuje procese života. Onaj tko stvara skrbi samo o tome da to bude dobro, da bude cjelovito i lijepo. A onaj tko ima drukčije interese, ide prijekim putem jer mu je samo do zemaljskih probitaka.
Bogu se pak nigdje ne žuri, jer on stvara na zemlji sadržaje neba. Njemu je najvažnije da sve bude dobro. Zato sve brižno priprema i misli, pa tek onda ostvaruje sukladno vlastitoj misli i naumu. Njemu se ne žuri jer mu zadatak nije lagan i ne može se priuštiti pogrešku. Zadaća mu je staviti vječnost u vrijeme, neizrecivu istinu u ograničeni ljudski um, neopisivu ljepotu u glinenu posudu. Zato mora biti mudar i pun ljubavi da to ostvari, jer nitko drugi to ne može napraviti nego samo on. A mogao je biti stvarateljski nadahnut i sa materijalnom stvaranošću, jer je nad njom lebdio njegov duh. Jer sve što postoji može biti dio maštovitog nadahnuća ako se u njega utisne pečat Duha. I sve svoje naume Bog je izvršio po svome Logosu, istinskom umjetniku koji je u potpunosti ušao u ljudski život svojim utjelovljenjem i rođenjem od Djevice.
Međutim, kada čovjek zaboravi koji je smisao i bit stvarnosti koja ga okružuje, te čemu bi trebala služiti proizvodnja, tada sve podredi krivome cilju. Osim toga, tada zaboravi samoga sebe, pa onda i one najuzvišenije sadržaje podredi sebi i svojim tekućim potrebama, ne gledajući uvijek na njihov smisao i njihovu bit. No da bi mogao ispravno tretirati i zemaljsku stvarnost, uistinu mora biti umjetnik, onaj koji zna stvarati, a ne samo miješati i uređivati postojeće, koji se zna kreativno odnositi prema materijalnoj stvarnosti da ne bi ostao njome ili u njoj zarobljen. U tom smislu on treba svojim duhom biti kreativan i gospodariti kao pravi umjetnik nad zemaljskim dobrima, umjesto da bude samo proizvođač kojega motivira i vodi koristoljublje i probitak.
Upravo zato bi mu glavna duhovna aktivnost trebala biti da razmatra umjetničku kreativnost i snagu Boga Logosa, što bi mu omogućilo da bude sposoban stvarati, da bude umjetnik a ne proizvođač, pa naposljetku i da bude stvoritelj u svim proizvodnim procesima. Upravo zato što i proizvodne procese treba voditi kreativna snaga duha kojom oblikuje materiju i osjeća se uzvišenijim od svega stvorenoga. Po Logosu dana mu je mudrost i misao da bude sličan svome Stvoritelju, pa je pozvan tako je koristiti i odražavati dar koji je primio. Ako je stvoren na sliku Stvoriteljevu, znači da je pozvan i sam sličiti svome Stvoritelju koji iz ničega čini nešto, koji iz neživoga čini živo, koji onome koji nema um usađuje um, koji onome koji ne posjeduje misao i mudrost daje da misli i bude mudar. A i onda kad već nešto postoji kao stvoreno, prema tome treba imati stvarateljski odnos, a ne samo proizvodni. Jer kao što je Logos veliki Božji umjetnik na zemlji, i čovjek bi trebao biti njegova vjerna slika, jer je primio od njegove punine i treba nasljedovati njegovu stvaralačku aktivnost.