„I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle“ (Lk 2, 7)
Slaveći božićno otajstvo uranjamo se u tajnu utjelovljene Božje ljubavi. Bog postaje čovjekom da bi čovjeka pobožanstvenio. Međutim, to se ne događa bez čovjekove suradnje. Kao što se Krist niti utjelovio bez čovjeka, tako isto se čovjek ne može spasiti bez Boga.
A da bi bio čovjeku dostupniji i bliži, Isus se utjelovljenjem pretvorio u hranu za čovjeka, kako sam reče, postao je kruh koji s neba silazi i koji čovjeku daje život vječni. Naznaka toga se već vidjela u Betlehemu kada je Marija stavila Novorođenoga Sina u jasle, u jednoj štali, jer za njh nije bilo mjesta u svratištu. Naime, jasle služe da se u njih stavlja hrana, te se na taj način Isuosovo rođenje slikovito protumačilo kao događaj silaska nebeske hrane na zemlju. Shodno toj slici može se reći da su betlehemske jasle postale prvi oltar na koji je položen utjelovljeni Sin Božji da bude hrana čovjeku svojim božanstvom i svojim čovještvom.
Isus je, postavši Emanuel, Bog s nama, htio biti čovjeku dohvatljiv i pristupačan, što, s druge strane, traži čovjekov odgovor. Isus je postao hrana, da bi se čovjek mogao hraniti životom vječnim i besmrtnošću; Isus je sišao s neba u jasle, jer čovjeku bez njega nije bilo moguće popeti se na nebesku gozbu u Kraljevstvu Božjemu; Isus se rodio, da čovjek više ne bi umirao u neznanju, strahu i nemoći pred smrću; došao je na svijet jedne betlehemske noći da čovjeku bude svjetlo novoga dana.
Na toliko Božje čovjekoljublje mi vjernici se ne možemo oglušiti, niti se pretvarati da ne vidimo dobro, ili da ne znamo što nam je činiti. Ovaj kruh nebeski nam se ne nudi samo prigodno, jednom godišnje, već svake nedjelje silazi na oltar, koji preuzima funkciju beltehemskih jasala, mjesta na koje se polaže hrana uskrsnuća, hrana po mjeri i zahtjevima čovjeka.
Zato pristupimo betlehemskim jaslama, pristupimo i pristupajmo trajno oltaru Kristovu da i sami, osnaženi ovom hranem, izrastemo, izgradimo se do čovjeka po mjeri Isusovoj, da ne budemo duhovno nedorasli i neuhranjeni, već krepki i puni života, po novorođenom Kralju, od sada pa do vijeka.
Neka je u tom duhu svima sretan i blagoslovljen Božić!

 
Dolazeći među ljude Gospodin se služi određenim proturječjima. S jedne strane se govori o njegovu neprimjetnom dolasku, o tihoj i nenametljivoj prisutnosti koja niče spontano poput izdanka. A s druge strane on sam šalje glasnike pred sobom da navijeste njegov dolazak, da pripreme čovjeka na taj susret. Na taj se način predstavlja poput kralja koji šalje glasnike pred sobom da bi ga pučanstvo moglo dočekati i na dostojan način pozdraviti. U tom duhu današnji evanđeoski odlomak i govori o glasu koji viče u pustinji najavljujući dolazak Gospodnji, s pozivom da se pripremi put u svakom srcu Onome koji ima doći, jer on jednostavno ne želi da ga ne dočekamo, ili da ga dočekamo nespremni. On sam bolje od nas zna što nama treba značiti njegov dolazak, blizina i prisutnost, te se stoga toliko i trudi da ga primimo kako treba. Zato poruka došašća i sadrži u sebi takvo proturječje: glas koji viče i naviješta Božji dolazak. To je glas koji viče i moli ljude za malo tišine i pozornosti jer ima važnu poruku, jer želi saopćiti nešto što je od općeg značaja. Taj glas ljudima najavljuje dolazak Božji i moli ih da ga dočekaju u šutnji, mirno i dostojanstveno, da mu otvore svoja srca. Jer Bog koji dolazi ne buči po ulicama i ne galami na trgovima. On dolazi u tišini, tih i nezamjetljiv onima koji buče i što se u srcima bahate, ali zato njegova tiha prisutnost glasno viče u srcima onih koji odlučiše zašutjeti u svojoj ljudskosti, da bi čuli njegovu božansku prisutnost. Zato vrijeme došašća potiče nas vjernike da Boga primamo i iščekujemo na ovakav način, najprije slušajući one autentične glasnike koji su naviještali Božji dolazak, to jest Božje proroke koji su u ime Boga digli glas, da ukažu čovjeku na potrebu šutnje i primanja Božje prisutnosti. Njihov glas je tako snažan jer viče snagom krvi koju su prolijevali kao svjedočanstvo istinitosti svoga navještaja, te, opet proturječno, bezglasno vikali, kao što je vikao i Ivan Krstitelj, da buka svijeta nije mogla zagušiti njihov glas. Proročki glas je toliko snažan jer govori o Bogu koji bezglasno viče, pozivajući one koji ga slušaju na viku tišine. Stoga smo pozvani i mi vjernici dati svoj obol ovom glasnom proročkom svjedočenju koje je izrastalo iz Božje šutnje, da bismo, slušajući Boga koji tiho i ponizno ulazi u našu povijest, naposljetku dali i svoj glas za svjedočanstvo kojim se pripravlja njegov dolazak u tišini i skrovitosti ljudskih srca, koja onda glasno progovaraju u djelima ljubavi prema Bogu i čovjeku.

 
Ljudski život i ljudska povijest je jedno veliko iščekivanje kojekakvih događanja i ostvarenja. A u ljudskom iščekivanju je uvijek prisutna neizvjesnost, jer ne znamo najbolje i ne vidimo najjasnije ono što će se zbiti. Tako isto ne razaznajemo, još dok je daleko, lik nekoga tko nam se približava, dok nam ne dođe sasvim blizu.
A da bi čovjek mogao prepoznati onoga koji dolazi, najprije moga imati oči i vid, u protivnom je svaki trud i napor uzaludan. A nije rijetkost da živimo poput slijepaca koji ne vide ono što bi trebali vidjeti.
Potom, da mu čekanje ne bi bilo promašeno, mora iščekivati imajući pred očima opisani lik dotičnog koji treba doći, jer je mnogo prolaznika pred vratima njegova života, a on bi morao biti siguran tko je onaj pravi koga mora pustiti da uđe unutra. U protivnom mogao bi nas bilo tko zavarati govoreći ja sam ili evo ga ovdje, evo ga ondje.
Otac nebeski se stoga pobrinuo staviti nam u srce vlastoručni zapis, ispisan njegovim Prstom, zapis koji sadrži Neizrecivu Riječ, da bi svaki od nas, u iskrenosti i jednostavnosti srca mogao, u tišini, zatvorenih očiju, osluškivati njegove korake, njegovo približavanje, te u danom trenutku i prepoznati obrise i lik.
Štoviše, da se ne bismo prevarili, Otac nam je ostavio još jedan izričiti zapis zapisan i našim ljudskim jezikom u Pismu koje nas upućuje u njegovo otajstvo.
Zato je znakovito Evanđelje koje u prvom tjednu došašća govori o slijepcima koji prepoznaju Gospodina i traže ozdravljenje, dok ga ne prepoznaju oni koji vide. Pred Gospodinom smo doista svi slijepi, a najviše smo slijepi kad ga ne prepoznajemo. A ne prepoznajemo ga onda kad mu ne dopustimo da izliječi našu sljepoću, jer on radi toga i dolazi k nama u našu ljudsku stvarnost. Došašće nam služi da otvorimo oči vjere prepoznajući u njemu Sina Davidova, te da onda on potom ozdravi naše biće od sljepoće i zapreka na putu prema njegovu kraljevstvu.
A kad nam ozdravi srce i um, razmatrajmo onda njegov lik u srcu, ne dopustimo si zbunjenost i nesigurnost, već budimo svjesni i ponosno na činjenicu da je Bog došao kao čovjek, u našem ljudskom liku i obliku, da podijeli život s nama do smrti, s ciljem da nam naposljetku daje besmrtnost.

 
Plemenitog podrijetla,
lijepo izblanjana i dotjerana,
bila sam na putu
da mi sudbina dodijeli rijetku sreću,
da ostvarim planove
kao malo koje drvo na svijetu.
Istesana od palestinske cedrovine,
obrađena po svim zakonima zanata,
dogurala čak do upraviteljeva dvora,
plamtjela sam od želje
za budućim ostvarenjima.
Vrtoglavo su mi se po glavi vrtjele
kombinacije boja,
brojki i slova.
Mogla sam biti povjerena
nekom velikom umjetniku
kao podlogu za kakvo remekdjelo,
ili znanstveniku
za ispisivanje stručnih formula
i otkrivanje prirodnih zakona.
Možda sam mogla poslužiti kao ploča
da tabula rasa – prazna ploča
dječjih duša bude poučena
slovima pismenosti,
premda se ne bih bunila
niti da su na moju plohu
upisali sadržaj ploča Mojsijeva Zakona.
Od toliko sanja pružila mi se prigoda
da jednim trojezičnim natpisom
ispunim Zakon i Proroke,
znanost i umjetnost,
samo je uvjet bio
da se dadnem prikovati na križ.
Od tada s ponosom nosim urezano Ime: I. N. R. I.

 
S dolaskom jeseni,
kad priroda razmišlja o prolaznosti
o vlastitom učinku kroz minulo razdoblje,
jedan snuždeni jabukin list,
s neskrivenom dozom zabrinutosti
provodio je svoje posljednje dane.
Pitao se što li će mu reći Život
kad padne na zemlju tiho i nezamjetno,
kao što je i živio,
kad oslabi veza s granom matičnog stabla.
Htio se nečim utješiti,
no na sebi nije uočavao raskošne ljepote,
niti je posjedovao nagomilani kapital,
niti je učinio velikih djela.
Ničim se nije mogao ponositi,
osim što je sa zahvalnošću udisao dah života
što je dolazio sa Stvoriteljevih usana
i s blagoslovom primao hranu što su mu je nudile
plodne grudi majke zemlje.
Ali kad je došao njegov čas da pun strepnje
i trepeta pođe na posljednji počinak
u ušima je čuo utješni šapat povjetarca:
Po plodvima ćete ih njihovim prepoznavati!
Ozaren ovim riječima prisjeti se
kako je skromno živio
pretvaraući sve što je bio
i imao u slador kojim je velikodušno hranio
obilate plodove svoga stabla.
Prepoznat po plodu,
uđe u zagljaj Života
da uživa u onoj punini
kojoj je posvetio sebe
nesebično se žrtvujući za obilje ploda.

 
U životu postoje male i velike stvari. Bolje rečeno, postoji više vrsta malih i više vrsta velikih stvari. Postoje male stvari koje su stvarno male i male stvari koje su male jer ih gledamo iz velike udaljenosti ili iz neke naše čudne perspektive. Isto tako postoje velike stvari koje su stvarno velike, a postoje i one koje uvećamo, pa su velike jer ih približimo stavljajući ih sebi pred oči, te su toliko «velike» da od njih ne vidom ništa drugo.
Nadalje, postoje one male stvari koje s vremenom postaju velike, kao i one velike koje u nekom trenutku postaju malima ili čak potpuno nestaju. Postoje male stvari koje mogu biti kobne smetnje poput truna u oku, a postoje i velike koje uopće ne vidimo ako smo u mraku, što ne znači da ih nema.
Postoji, dakle, mnoštvo stvari, malih i velikih, ovisno o očima što ih promatraju. Postoje male stvari koje su male jer su male u ljudskim očima, ali i one koje su male u Božjim očima. Postoje velike stvari koje su velike u ljudskim očima, kao i one koje su velike u Božjim očima. Pitanje je samo podudaraju li se ova dva para očiju i ova dva pogleda. Vide li jednako dobro? A isto tako se nameće drugo pitanje, u slučaju da se ne podudaraju: Tko vidi bolje i čiji je pogled u pravu? Vide li bolje ljudske ili božanske oči?
Svojim evanđeoskim naukom Isus je ustvrdio da čovjek i Bog ne gledaju i ne prosuđuju stvarnost na isti način. Bog ima svoje srce, misli i oči koje funkcioniraju sasvim drukčije od ljudskih. Kao posljedicu svog nauka, pozvao je čovjeka da usmjeri svoj pogled na Boga, te da od njega nauči kako gledati i vrednovati stvari oko sebe. A bilo bi dvolično ustvrditi kako sveznajući i svevideći Bog vidi bolje od nas, a da nakon toga i dalje nastavimo promatrati stvarnost isključivo svojim očima.
Zato, kršćanine, pokaži da si vjernik želeći velike stvari, ne one koje se tebi čine velike, već one koje su velike u Božjim očima. A željeti velike stvari u ovom kontekstu, znači željeti one uzvišene, ma kako se mogle činiti malenima u našim ljudskim očima. Jer one su, u stvari, velike, samo što su nam, na žalost, daleko od srca i od uma, pa ih ne vidimo dobro, kao što nam se i zrakoplov u visinama čini manjim od automobila, dok mu se ne približimo i ustanovimo da smo bili u zabludi. Vrijeme je stoga, da, svoj pogled uskladimo s njegovim, da bismo na pravi način, u pravom svjetlu i s prave udaljenosti spoznali svijet u kojem živimo.
Ovo što rekosmo o malim i velikim stvarima, vrijedi i za Isusov govor o blaženstvima. Ona su mala i neznatna u ljudskim očima, ali neizmjerna u Božjim očima. Međutim, ne preostaje nam nego prilagoditi svoj pogled njegovu!

 
Čude mi se neki zašto stojim ovako preskromno, pognute glave, zašto bacam svoje zrake isključivo prema zemlji kad bi bilo mnogo izazovnije da ih uperim put neba i da razgrnem zastor mraka koji skriva njegove tajne. Ne znaju oni da sam jednom to već probala, skrivećki, ali rezultat je bio porazan, pa o tome nerado pričam. Napela sam sve svoje snage da doprem do neba, ali sam stvorila samo mnoštvo blještavila oko svoje glave, a ono se vidjelo slabije nego prije zbog zasljepljujućeg učinka mojih zrakai nemoći da prodru u svemirske dubine. Od toga trena sam se prepustila njemu, da ono od tada kao i do tada, dolazi k zemlji sjajem svojih tijela, koja se mnogo jasnije vide kad ja skromnije svijetlim. Mojim krhrkim zrakama povjerena je ulogada osvjetljavaju ovozemaljske pute, da se nitko nogom ne spotakne, dok razmatra raskoš nebeskih svjetlila. A neizmjernu daljinu između neba i zemlje koju ne mogu premostiti svojom snagom, prepuštam svjetlosti njegova sjajakojom ono to čini od samog početka. Meni je ostalo samo čuvati zapaljenu nit života dok ne zasvjetli sunce novoga dana, čije prisutnosti sam pozvana svojim bićem biti simbol i putokaz.

 
Prigovaraju mi da sam nepostojan i prevrtljiv,
da čas rastem, čas padam,
da mijenjam izgled i mjesto boravka,
da ne svijetlim uvijek jednakim sjajem.
Dobrim dijelom ovi prigovori stoje,
kao znak moje krhkosti i slabosti,
a uz njih i štošta drugoga može mi se predbaciti.
Ipak u svoj mojoj nesavršenosti tješi me jedna stvar:
nisam nikad pokušao svojatati za se nikakve zasluge,
niti sam si umišljao da sam od sebe nešto značim.
Bit moga života je u tome da se izložim sunčanim zrakama,
te sam toliko vidljiv koliko suncu dopustim da me obasja.
Ako je nekada to malo i nedovoljno,
to je zbog moje slabosti i straha da mu se prepustim potpuno,
ali i onda kada samo jedan djelić moga bića svijetli,
ja svijetlim njegovim zrakama koje preko mene nalaze put do zemlje.

 
Da mi je znati što je od one moje krhke barke
što mi se preko noći odriješila s veza
i otplovila u nepoznatom pravcu?
Zašto je pobjegla kad sam je toliko volio
i stalno sebi privlačio?
Htio sam je zadržati na svom navozu
ili barem na vezu.
Bunila se protiv moje ljubavi i želje
da joj život obdarim sigurnošću.
Iako sam je stalno poučavao
kako su pučina i more opasni i nemirni,
prepuni zamki za neiskusne barke,
otplovila je i to kradom.
Što bi joj smetalo da je ostala ovdje u luci?
More je posvuda gotovo jednako slano i mokro.
Kad se podigne i zahuči oluja poput ove,
moja se duša uskovitla a valovi, udarajući u me,
donose mi intenzivne misli na nju.
Upitat ću ovu lađu, koja, bez obzira na nevrijeme,
ulazi u luku ponosno uspravljenog jarbola,
je li ju slučajno negdje srela,
ili čula sto se s njom dogodilo?

Vidjela sam jednu, poput te, o kojoj govoriš.
Nedavno je u jednoj oluji
umalo platila glavom neiskustvo.
Odnijeli su je na remont polomljenih rebara,
ali ipak živu.
Proći će s nekoliko šavova i zakrpa.
Žao mi je što joj se dogodila nesreća,
ali ona okrivljuje tebe.

Ne bih ulazio u procjenu krivice,
odgovorio sam joj žurno,
misleći u sebi kako bi i ona mogla,
zbog svog ponosa, postradati.
Htio sam joj dati nekoliko savjeta,
ali ona me samo dostojanstveno odmjerila i nastavila:

Poštujem tvoju dobrotu i ljubav.
Ta i ja sam večeras na tvome vezu.
Ipak, držim kako bi bilo bolje,
da si svoju barku naučio vještini moreplovstva,
umjesto što si je posesivno držao
zavezanu na suhom,
dopuštajući joj tek tu i tamo
da siđe u vodu.
Ona je ipak načinjena da bi plovila.
Vidiš li galebove,
ne možeš ih zamisliti da ne lete,
a ti tako načinjen ne možeš ploviti, zar ne?
Kad vežeš, veži ljubavlju vjetra,
što nadima jedra i vodi lađu k tebi, i
drži uvijek raširene ruke za njezin povratak,
tad će ti se sigurno vratiti.
Ne sputavaj joj želju da slobodno plovi,
otkriva i istražuje nepoznato,
kako se njezin put u slobodu
ne bi pretvorio u bijeg od tebe.
Neka joj tvoje povjerenje i ljubav,
jamče da u svakoj oluji,
ima siguran vez na koji će se privezati,
nasloniti glavu na voljeno rame i odmoriti.
Ako si je doista razumio
i osposobio da bude ono što jest,
vjeruj u nju i u njezinu slobodu,
tek tada će ti se rado vratiti,
pričati svoje doživljaje na tvojim grudima,
i ti ćeš biti suradnik njezine misije.
Kad je mirno more,
maksimalno popusti svoj stisak,
a kad zapuhnu vjetrovi,
ne ostavljaj je na labavom vezu,
već čvrsto stisni u zagrljaj
kako je more ne bi razbilo o hridine!

 
Na uzburkanom moru jedna barka se mukotrpno,
ali uspješno, probijala kroz valove prema svojoj luci.
Čvrsta vesla u snažnim rukama odradila su veliki dio posla,
ali ipak svi dobro znaju da je između zaveslaja s desna i s lijeva potrebno održavati ravnotežu, ne samo kad je more uzburkano, već i kad je mirno.
Zato postoji jedan mali regulator – kormilo
pomoću kojega svaka barka
drži zacrtani smjer kretanja i stiže na odredište.
I kolikogod se našlo između ekstrema
i eventualne disproporcije jačine desnog i lijevog vesla,
kormilo inteligentno koristi njihovu snagu
hiteći svojim pravcem.
Radost i olakšanje koje barka osjeća ulaskom u cilj
potiču i tebe da pronađeš kormilo života
kojim ćeš se probijati sigurno između Scila i Haribda,
kojim ćeš broditi veslima razuma i vjere,
molitve i rada,
jedrima napunjenim Duhom,
ne skrećući ni lijevo ni desno.
Kormilom upravljenim k luci spasenja
pronaći ćeš sklad između duše i tijela,
sebe i svijeta, neba i zemlje,
opsjena i stvarnoga napretka čovječanstva.
Naposljetku shvatit ćeš da je in medio virtus
krepost je u sredini,
ali sredini bez kompromisa.
Jer zlatna sredina i središte svega je ljubav,
a ona ne pozna kompromise na putu do cilja.
Držeći na okupu tolike ekstreme,
te služeći se njihovom energijom
kao pogonskim gorivom tvoje barke,
odlučno upravlja kormilom tvoga srca
do obala vječnoga života.