Svetkovina Duhova
U svakodnevnom vjerničkom i teološkom govoru današnju svetkovinu se naziva rođendanom Crkve, jer se na današnji dan, snagom Duha Svetoga, u Apostolima dogodio svojevrsni preokret, kako nam zorno opisa sveti Luka u Djelima apostolskim. Nakon što ih je zahvatila sila odozgo Apostoli su napokon stekli hrabrost biti ono što jesu, ne bojeći se svjedočiti za Krista Gospodina i njegovo uskrsnuće svim ljudima svoga naraštaja. Ovaj iznimni događaj i njihov stav i nama se nameću kao model radosnog života i odvažnog vjerničkog svjedočenja, koje je često ugroženo strahom ili opterećeno interesima. No bit ovog događaja i svetkovine treba nam postati pokretačka snaga kako bismo odvažno živjeli i svoje ljudsko određenje pred Bogom i ljudima.
Promatrajući prirodu oko sebe uočavamo, naime, kako su različiti stupnjevi života, od nežive prirode do čovjeka kao duhovnog bića. Svako biće živi sukladno svome principu života. I neživa priroda, i biljke i životinje, svako biće živi sukladno onome što jest. Kamen ne može biti biljka, niti biljka može biti životinja, a ni obrnuto. Od njih se i ne očekuje drugo, nego da žive sukladno svojoj naravi kojom su zadani. Od svih bića čovjek ipak ima najposebniji status, to jest kao slobodno biće može izabirati i opredjeljivati se hoće li živjeti sukladno principu koji je zapisan u njegovo biće. Hoće li živjeti sukladno svojoj naravi. I dok bi se svi ljudi složili s ispravnošću logike iznesenog pravila da svako biće živi sukladno svome principu, to jest naravi, s druge pak strane ne bi se baš svi složili oko toga kako definirati taj princip, to jest narav.
Upravo to postaje sporno i u današnje vrijeme u suvremenom društvu. Svi se pojedinci i skupine pozivaju na ljudska autentična prava, pa i oni koji se zauzimaju za ono što mi kršćani uočavamo i ispovijedamo zlom i grijehom. U ime slobode i prava na svoju osobnost, pa onda i na ‘naravan’ život, to jest život sukladan onome što se naziva normalnim i naravnim, ljudi opravdavaju svaki svoj porok i grijeh, pa i onaj najgnjusniji. U isto pak vrijeme se odbacuju kršćanske vrijednosti kao ograničene i protivne univerzalnosti ljudske naravi definirane na naturalistički i proizvoljan način.
Kršćani vjeruju, sukladno onome što im je Bog objavio, da čovjek ima uzvišenu narav kojom graniči s božanskim životom, jer je stvoren na sliku Božju i Bog mu je udahnuo u nosnice dah života. U njegovu narav je upisan poziv živjeti sukladno Božjem daru Duha, to jest dosljedno primljenoj milosti. Isto tako vrijedi za nj da odbacivanje takvog dara je degradiranje samoga sebe. U suvremenom svijetu se događa proturječje arogancije ljudskoga prema Bogu: odbacuje se nauk Crkve koji u tolikim pitanjima, sukladno Božjoj zadaći povjerenoj Crkvi, štiti razumijevanje uzvišenosti života. Sam čovjek, kojemu su usta puna govora o ljudskom dostojanstvu i pravima, tako pristrano i površno, popuštajući svojim niskim pobudama, baca pod noge Božji nauk kojim mu Bog želi ukazati na uzvišeno dostojanstvo, iz kojega, naravno, proizlazi i uzvišena odgovornost skrbi za život. Mnogi su primjeri koji nam pokazuju kako čovjek ne želi prihvatiti božanski princip života, nego se poziva na onaj animalni, kojim opravdava svu bezočnost i bezakonje u koje upada.
Činjenica je, doista, da čovjek bez Duha Božjega ne poznaje niti najdublju svoju bit, te ne zna niti što znači biti čovjek u onom najizvronijem smislu, ako ne dopusti da mu Bog to objavi. Isto tako ne može djelovati u skladu s tom istom biti, ako je niti ne pozna. Tako je najvažnija spoznaja njegova života vezana uz dar Duha Božjega. Samo Duh Božji zna što je u nama i to nam može objaviti ako smo ga voljni slušati želeći u njegovu svjetlu otkriti sami sebe. Pozvani smo stoga u poniznosti prikloniti svoje uho onoj istini koju Duh Sveti izgovara o nama, to jest pozvani smo i sami tražiti njega koji nam, kad ga primimo, može objaviti svu istinu o nama samima. Zato nam Bog i nije htio ni mogao dati drugo doli svoj božanski život, da njegovom snagom živimo i djelujemo. To je najuzvišeniji dar od kojeg nam više nije mogao dati, te se kršćanin prepoznaje isključivo po tome daru, po tom principu života koji je primio odozgor. Primajući Duha Svetoga primamo, dakle, božanski princip sukladno kojem onda i trebamo živjeti i djelovati, kao što i svako drugo biće živi i djeluje sukladno svome. U ovoj snazi prepoznajemo svoj iskonski pravi princip bez kojeg ne bismo bili ljudi, nego bismo bili nedostatni i svedeni na život koji se ne priliči čovjeku. Zato, kao što se od svakog drugog bića očekuje život sukladan njegovoj naravi i principu života, i od nas se očekuje da živimo sukladno daru Duha Svetoga koji nas uvodi o otajstvo božanskog života. Čovjek je doista stavljen pred ovaj izazov dinamizma slobode: ljudsko je biće, ali je zadan u svojoj biti božanskim principom i božanskim mogućnostima. Pozvan je primiti dar Duha Svetoga, taj najuzvišeniji princip života i živjeti sukladno njemu. Stvoren je obilježen Duhom kako ne bi živio samo sebi i kako ne bi bio samo čovjek, jer to bi bilo ispod njegove stvarne razine, nego da živi dotičući uzvišene granice Božjeg života.
U tom duhu nam je slaviti ovu veliku svetkovinu kad je Duh Sveti, silazeći na apostole na dan Pedesetnice, najprije njima, a potom i svima, objavio ovu uzvišenu istinu ljudskoga života pozivajući ih na život izmiren s Bogom. Biti vjernik katolik ne znači držati se poslušno nekih ‘katoličkih’ principa kao da nam ih Crkva određuje i nameće svojim autoritetom. Biti vjernik, naprotiv, znači živjeti po ovom velikom Božjem Principu Životvorcu od kojeg nam dolazi sav život, a koji je Crkva primila na dan Pedesetnice i dalje prenosi svim naraštajima vjernika da ih iznutra oživljuje i nadahnjuje za božanski život. Tim smo Duhom i sami napojeni i ispunjeni po svetim sakramentima, te nastojmo živjeti dostojno njegova poziva pozivajući i druge da postanu dionici radosti svete Crkve po njegovoj životvornoj snazi.

Uzašašće Gospodinovo – B
Današnja nam misna čitanja opisuju otajstvo Gospodinova uzašašća koje slavimo zasebnim blagdanom u ozračju uskrsnog vremena. Jer njegovo uzašašće je jedna od značajnih sastavnica cjeline uskrsnog otajstva koje podrazumijeva sva slavlja tijekom pedeset dana. Uskrs je bio vrhunac ekonomije spasenja kojom je Bog došao ususret čovjekovim potrebama, a blagdani uskrsnog ciklusa tvore jednu otajstvenu cjelinu. Zato bi i Uzašašće samo u sebi bilo nerazumljivo ako ne bismo imali u vidu činjenicu da se radi o normalnom slijedu događanja. Zato nam sveti Luka u Djelima apostolskim svjedoči kako je događajem uzašašća Gospodin okrunio svoj boravak među apostolima koje je u razdoblju od četrdeset dana više puta susreo, te im se pokazao živim i poučavao ih o otajstvima kraljevstva Božjega prema kojem su i sami bili usmjereni.
Zato i mi, dok razmišljamo o ovom događaju Gospodinove proslave i uzlaska u nebo, otkrivamo iznimno značenje i za svoj život. Jer kao što se Gospodin utjelovio, umro i uskrsnuo poradi nas i našega spasenja, on je i uzašao na nebo vođen istim motivima. Uzišao je s desne Očeve uzdižući i proslavljajući našu ljudsku narav u nebu. Nije se zadovoljio samo time da je proslavi na zemlji slavom uskrsnuća, nego je htio proslaviti je po svu vječnost u kraljevstvu Božjemu. Nama stoga nije dopušteno biti zbunjeni niti sumnjičavi glede njegova odlaska u nebo, kao što anđeli nisu dopustili ni apostolima da oko toga dvoje i zdvajaju. To je očito u trenutku uzašašća kad su ostali gledati za njim put neba, nakon što je iščezao njihovim očima, ukazaše se anđeli i rekoše: Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.
Time će sveti Luka posvjedočiti vjeru prve kršćanske zajednice u Gospodinovo drugi dolazak. On nije samo otišao na nebo k Ocu, nego će se opet vratiti, pohoditi čovječanstvo kao gospodar i sudac povijesti. Međutim, Gospodinovo uzašašće nije apostolima bilo samo putokaz eshatološke budućnosti, nego ih je bitno pozivalo da se okrenu sadašnjem trenutku, jer Gospodin ni u jednom trenutku nije bio otišao od njih, nego ostaje prisutan na drugi način. Zato im ljudi u bijelom i ne govore da nastave gledati u nebo i iščekivati ga stojeći i čekajući, nego im rekoše da prestanu stajati i gledati u nebo, a da radije krenu izvršiti njegov nalog, to jest propovijedati radosno vijest svim ljudima. Upravo o tome nam svjedoči evanđelist Marko kad opisuje kako im je Gospodin nakon uskrsnuća zapovjedio da propovijedaju evanđelje svemu stvorenju, što su oni onda i činili: Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima. Tako nam u stvari sveti Marko potvrđuje da je Gospodin bio s njima djelatan, prateći i utvrđujući njihovo djelovanje.
Vidimo da nam Lukin i Markov opis dopuštaju izvući obilje zaključaka o apostolskom životu nakon uskrsnuća i uzašašća, koji su se i apostolskoj zajednici nametnuli kao vrlo prihvatljivi i dosljedni, a mogu i našem životu biti nit vodljiva razumijevanja otajstva uzašašća. Naime, Bog je šaljući svoga Sina da se objavi u ljudskom obličju pokazao svoju ljubav prema nama, ali je isto tako bilo logično da se Isus vrati u zajedništvo Očevo u božanski život, to jest da uzdigne našu narav s desne Očeve. Jer on je došao među nas, ne da trajno ostane s nama na zemlji žrtva zemaljskih uvjeta, nego da nas oslobodi zemaljskih spona. Njegov odlazak Ocu nije bio bijeg od nas, nego proslava našega tijela, te ga tako treba i doživjeti i slaviti.
Nadalje bilo je logično da ipak ostane među njima prisutan svojom božanskom snagom, prisutan u njihovoj svijesti u koju je urezao slavu svoga uskrsnuća. Zato je on potvrđivao njihova djela i utvrđivao riječ popratnim znakovima. Njihovo djelovanje na zemlji od tog trenutak obilježeno je stremljenjem prema uskrsnuću i uzašašću, čime će zadobiti najjasniji oblik i najveće ispunjenje. Osim toga, tek kao onaj koji je uzišao Ocu mogao ih je privući k sebi potpuno, kao što je i obećao. Iz toga je i apostolima i nama svima postalo razvidno kako ljudsko odredište nije zemlja nego upravo ono vječno, u nebesima, gdje je kao naša Glava uzišao on.
I nama stoga predstoji isti duhovni angažman i isti duhovni stav pred otajstvom Gospodinova uzašašća. Nakon uskrsnuća postaje nam jasno, u što smo uvijek više uvjereni, da je Gospodin među nama trajno živ i prisutan. Prisutan je na nov način, snagom svoje nevodljive prisutnosti kojom ga doživljavamo, te ga ujedno svojim životom među ljudima proslavljamo. Kao i apostolima, i nama je ostavio nalog i zapovijed da propovijedamo svemu stvorenju radost kojom nas je obdario, pa stoga ne zanemarujmo zadaću koju nam je povjerio u svijetu.

 
7. uskrsna nedjelja – B
Proteklih smo nedjelja slušali Isusove pozive apostolima da ostanu u njegovoj ljubavi, to jest da ostanu ucijepljeni u njega kao što su mladice ucijepljene na trs. U današnjem Evanđelju govori nam o istoj toj stvarnosti, ali na drugi način i iz drugog kuta. Naime, danas nam doziva u pamet onu konačnu poruku i istinu koja je bila sadržana u njegovu nauku. A ta istina glasi da sami od sebe nismo sposobni ni kadri ostati u njemu i njegovoj ljubavi, a još manje ostati u povezanosti s Ocem, nego nam je to dar njegove ljubavi i njegova spasenjskog djela.
Zato nam danas Crkva pred oči njegovu molitvu s posljednje večere koju nam u svom Evanđelju prenosi evanđelist Ivan. Isus moli Oca za svoje apostole i učenike da ih sačuva u svome imenu, te da mogu biti jedno. To je značilo da moli za njih, da sačuvaju bitno jedinstvo ljubavi, poput one ljubavi koja vlada među osobama Presvetoga Trojstva, koje sami od sebe nisu u stanju ni imati ni sačuvati. Upravo je navještaj i dar te ljubavi bio temeljni cilj Isusova dolaska na svijet i djela spasenja koje je izvršio mukom, smrću i uskrsnućem. Utjelovio se kako bi poučavao ljude zajedništvu s Bogom, kao što je i umro da bi im omogućio da pristupe Bogu i da ostanu u njemu. Tako je on ispunio iskonski Božje plan spasenja, koji je pretpostavlja neizmjernu Božju ljubav iz koje je proizišlo zauzimanje za čovjeka.
Isus je, međutim, bio svjestan da će Zli pokušati onemogućiti ovaj Božji plan, to jest zajedništvo Boga i čovjeka, o kojem je onda ovisilo i zajedništvo ljudi jednih s drugima. Gospodin je znao da će zli učiniti sve da ih odvoji od principa života i da ih ostavi u svijetu. A ostaviti ih u svijetu za Zloga nije značilo samo da ih ostavi tjelesno prisutnima, nego prije svega se odnosilo na nastojanje da njih duh učini podložnim svijetu. Točnije, značilo je prepustiti ih da duhom ostanu navezani na svijet. Ostaviti ih u svijetu značilo je da će pokušati da ih posvjetovnjači, to jest da ih zavede do mjere da odustanu razmišljati po Božju, a opredijele se za svjetovno razmišljanje. Onome kojega Isus naziva Zlim bio je cilj učiniti ih mlakima za božanski život, neodgovornima za svoje zajedništvo s Bogom, neodlučnima za Božju istinu. Zli hoće da se oni radije bave svjetovnim stvarima, nego da svjedoče Božju ljubav koju im je predao Gospodin, napose svojim uskrsnućem.
Danas se Crkva, kao i onda apostoli, nalazi pred istim izazovima, te stoga Isus pred nju, to jest pred svakog svog vjernika stavlja iste zahtjeve. Crkva ne smije biti od ovoga svijeta, niti posvećena prvenstveno zemaljskim interesima. Gospodin pred nas stavlja tu temeljnu zadaću, ali na način da ne traži samo od nas, nego traži za nas milosni Očev dar, jer se takvo što ostvaruje samo snagom Boga živoga. Štoviše, iz dana u dan smo sve više svjedoci, ali polazeći od samih sebe, kako takvu zadaću zajedništva s Bogom i bijega od svijeta ne ispunjavamo savršeno. Štoviše, mnogi od nas to ne čine nikako. Mnogi su se kršćani tako poistovjetili sa svijetom i svjetovnim načinom života da žive prilagođeni okolini poput kameleona, umjesto da posvjedoče da nisu od svijeta, nego da su od Boga. Mnogi su upali u zamke Zloga, ne samo na način da su njegove žrtve, nego su postali i njegovi sluge u društvu, te ga promiču i osobno i društveno, i privatno i javno. Mnogi su izgubili želju za zajedništvom s Bogom i potrebu da ih Otac čuva od Zloga i od površnosti svijeta, uvjereni da se sami mogu očuvati i eventualno sami sebe spasiti. U ime toga mnogi odbacuju i apostolsku Crkvu za koju je Krist predao samoga sebe, dajući se zavesti sotonskim sugestijama i perfidnim progonima. Jer Zli provokativno izvlači u javnost grijehe i slabosti pojedinaca s ciljem da druge članove zajednice otuđi od Crkve. A kad se udalje od vrela milosti i zajedništva s Bogom, koje se može ostvariti u svojoj punini samo u Božjoj obitelji u kojoj je on ostavio milosna sredstva zajedništva, ostaju nezaštićeni i postaju lake žrtve Zloga koji vreba na njih.
Danas je stoga trenutak da ona Gospodinova molitva Ocu nebeskom bude aktualna za svakoga člana Crkve. Neophodno je da je svatko od nas ponovi i učini svojom, svjestan kolika nam opasnost prijeti od mentaliteta ovoga svijeta. Jer veći je problem što mi kršćani nismo takvima kakvima nas Isus želi, nego što nas svijet mrzi. Ražarimo stoga svijest pripadnosti Nebu i Ocu nebeskom, te živimo sukladno uzvišenoj istini uskrsnuća i posvećujmo se životom Krista Gospodina koji je sama sebe posvetio za nas. Sa svom poniznošću dajmo se sačuvati od Zloga. A dati se sačuvati od Zloga znači posvetiti se i istinom prisutnom u svakoj Božjoj riječi, jer smo pozvani živjeti u svijetu kao Božji posvećenici i pomazanici. Kao kršćani budimo dosljedni u svom kršćanskom svjedočanstvu, jer nas je Bog ostavio u svijetu da ga svjedočimo, prvenstveno čuvajući dar vjere koji nam je dao. Ne dajmo se zavesti ni zbuniti, jer nismo prepušteni samima sebi pred stvarnošću i događajima svijeta i pred moću koju Zli očituje u svijetu. Da nije moćne ruke našega Oca koja nas štiti od Zloga i zla, onda bismo imali razloga biti zabrinuti, ali ovako, možemo s pouzdanjem čuvati darovanu nam milost i bez straha živjeti puninu radosti u svijetu. Ne bojmo se svijeta, jer je već ljubav našega Oca od mržnje svijeta. Dopustimo stoga Ocu da nas očuva od Zloga, jer on svome ljubljenom Sinu neće uskratiti traženu milost, a mi se nastojmo, posvećeni u istini njegovoj, posvećivati se za spasenje svijeta u koji smo poslani, da bi i svijet bio posvećen u istoj istini i ljubavi.

 
6. uskrsna nedjelja – B
Kad ljudi sklapaju prijateljstva s poznatima, uglednima i moćnicima ovoga svijeta, onda ih redovito nastoje pretvoriti u zemaljsku korist. Prijateljstva tako postaju prigoda da se i sami domognu položaja, radnog mjesta, određenih pogodnosti, što nam se može činiti vrlo logičnim, jer je normalno da učinimo uslugu i pomognemo najprije onima koji su nam najbliži. Međutim, ljudi najčešće ne znaju pronaći mjeru, te ne djeluju u okvirima zakonitog odnosa i puta, nego, što nije rijetkost, služe se i nezakonitim metodama. Zato određeni prijatelji služe da se bez rizika i nekažnjeno zaobilaze pravila, odredbe, zakoni, da se nekažnjeno radi zlo i provodi kriminal u društvu pokazujući svoju nadmoć, to jest iznoseći na vidjelo svu nemoć društvenih službi i poretka. No, ma koliko neko mogao biti ponosan na moć takvih prijatelja koji se bahate pred pravdom i poštenjem, ipak su to lažna prijateljstva koja se svode na sluganski odnos, jer u takvim prijateljstvima se služi prvenstveno interesu i koristoljublju. Zato prije ili poslije dođu na naplatu i pokaže se koliko su bila štetna.
No nije rijetkost da takav ‘prijateljski’ stav mi ljudi zauzmemo prema Bogu, napose kad je u pitanju vjera koja nas uči da nam je Bog Otac i prijatelj. Gospodin Isus nam je doista predstavio lice Boga kao Oca i prijatelja, za razliku od slike okrutnog suca i nedostupnog vladara koja je postojala o Bogu u mnogim religijama. No na žalost, jedan dio vjernika ovu spoznaju da je Bog više prijatelj i otac zloporabljuju na način da onda njemu i svojoj vjeri pristupaju bez dužnog poštovanja, kao prema onome koji im dopušta život na nezakonit način bez kaznenih posljedica. Tako da i mi kršćani dolazimo do proturječnih situacija u kojima grješnik nema straha griješiti i kršiti Božje zapovijedi, jer se Boga ne boji držeći ga prijateljem koji prašta, dok su u isto vrijeme mnogi koji bježe od grijeha isključivo iz straha, što ih onda priječi stupiti u iskreni odnos prijateljstva i blizine s Bogom.
Istina je da Gospodin Isus ne želi da se strašimo Boga, niti da druge strašimo njime. Naprotiv, želja mu je da upoznamo njegovu uzvišenost, te da skrbimo da svom krhkom i ranjivom životu dademo pravi lijek, okrjepu i vječno spasenje. Želja mu je da se borimo za se i radi sebe da ne povrijedimo svetost svoga života odbacujući Boga. Zato je u današnjem Evanđelju svojim učenicima rekao da su oni njegovi prijatelji, jer ih je on tako nazvao i podario im prijateljski status. Izričito je rekao da ne žele da budu sluge, jer sluga ne poznaje svoga gospodara, ne zna što misli niti što radi, dok prijatelj ima uvid u sve što prijatelj gospodar radi, te s njim održava najprisnije zajedništvo.
Činjenica je ipak da je ljudima pred Bogom mnogo lakše biti sluga i rob, nego pravi prijatelj. Lakše je u strahu slušati njegove zapovijedi, nego uspostavljati odnos istinske sinovske i prijateljske odanosti. No mi kršćani koje je Gospodin Isus pozvao da budemo njegovi i Božji prijatelji, trebamo pokazati da je jedini ispravan stav pred Bogom, stav prijateljstva, ali ne onog lažnog, nego onog kojem nas je on poučio. A biti prijatelj ne znači da smo slobodni od obveza prema zakonu i odredbama, nego, štoviše, da nas uz zakon i odredbe koje je Bog propisao, dodatno veže i obvezuje žarka ljubav. Mi kršćani ne možemo svoje ‘biti prijatelj Božji’ svesti na neku vrstu olakotnog odnosa, nego na dodatno obvezujući. Ne možemo sebi dopustiti biti lijeni i površni samo zato što znamo da je Bog naš Otac i prijatelj, niti si možemo dopustiti ostati bez dužnog poštovanja i straha samo zato što znamo da je on beskrajna ljubav. Upravo biti prijatelj, kako nas je Gospodin Isus poučio, podrazumijeva iznimni stupanj poštovanja i ljubavi s kojom se ništa ne može usporediti. To je ljubav koja nadilazi zakon, ali ga ne krši, jer bi time griješila i protiv sebe i protiv prijatelja koji je propisao zakone za naše dobro i ostvarenje.
Pa čak i ono pravo ljudsko prijateljstvo ne bi smjelo postojati samo na bazi koristoljublja, niti bi dopuštalo površan odnos prema prijatelju, kao da bi prijatelj bio osoba s kojom možemo olako prebijati svoje račune i dugove, zataškavati probleme i krive poteze. Kao da bi prijatelj bio osoba koja nam mora progledati kroz prste kad idemo zlim putem. Tim više to vrijedi za Gospodina. On nije i ne želi biti moćni prijatelj na vlasti koji će nam kao nedodirljivi zaštitnik omogućiti ili tolerirati da kršimo zakon, ili pak zataškavati zlodjela koja činimo. Bog nam, naprotiv, objavljuje uzvišenost svoga lica, iskazuje nam čast da možemo biti njegovi prijatelji, što ne znači da se radi toga trebamo opustiti i zloporabiti svoj status. Naprotiv, moramo biti još gorljiviji prema njemu da što bolje upoznamo njegovu svetu volju i nauk spasenja kojim nas je obdario. Zato se upravo od prijatelja očekuje da bolje od drugih čuvaju zapovijedi, čime potvrđuju iznimno poštovanje i ljubav prema njemu. Pravi prijatelji potvrđuju da žive od prijateljstva, te da ga ničim ne žele kompromitirati. A onaj tko griješi protiv prijatelja i protiv vrijednosti prijateljstva, u stvari je rob i sluga svojih prizemljenih potreba, a ne pravi prijatelj. Budimo Isusovi prijatelji koji čuvaju njegove zapovijedi, a imaju strah od grijeha, jer grijehom kvare prijateljstvo s njime. Ne budimo bahati i površni prijatelji koji previđaju da je u prijateljstvu najvažniji sadržaj darovani život prijatelja, nego ostanimo u ljubavi Božjoj i Isusovoj kako bi naša radost mogla biti potpuna. Ljubimo potom jedni druge, kako bismo djelom pokazali da smo pravi prijatelji njegovi jer činimo što nam je zapovjedio, kako bi rod naš ostao po svu vječnost.

 
5. uskrsna nedjelja – B
Gospodinovo govor u današnjem Evanđelju uvodi nas u dva ozbiljna problema koja se nameću svakom čovjeku, nudeći nam ujedno i svoje božansko rješenje. Kao ljudi, naime, borimo se u životu s prolaznošću i besplodnošću života. Gotovo da nema čovjeka, ma kako on bio lijen i neodgovoran, a da ne želi ostaviti iza sebe trag plodnosti i prepoznatljivi znak budućim naraštajima kao zalog sjećanja na svoje postojanje. Teško se mirimo, i to je dobro, sa jalovošću života i prolaznošću što nas nosi u ništavilo i zaborav. Život sanjamo, zamišljamo i želimo mnogo trajnijim i vrlo plodnim, pa bi svatko od nas htio uživati od njegovih plodova i drugima ostaviti obilje od kojeg i sami mogu živjeti i u kojem uživati. U tom smislu je vrlo znakovita aktivnost u zemaljskim ostvarenjima, pri čemu se trsimo ostaviti iza sebe djela po kojima će nas dugo pamtiti, što nam ostaje više utjeha nego jamstvo da će tako i biti. Ostvarenje planova i snova daje nam osjećaj da nismo bespomoćni u svijetu, nego da uspijevamo pobijediti strah od prolaznosti i neplodnosti.
No priskrbiti sebi trajnost i ostaviti iza sebe neprolazne plodove, dugotrajan je proces koji se ne događa sam po sebi, bez obzira što o tome ljudi mislili. A ljudi se znaju uljuljati u lažnu pojavnost prirodne plodnosti koja buja mnoštvom snaga u ljudskom biću, kao što u proljeće zemlja buja raznovrsnim poticajima života. Ali kao što je istina da ne završava sva životna snaga zemlje u hranjivim plodovima, nego se dio snage gubi u lošima i nejestivima, takva opasnost postoji i u ljudskom životu. Kao što se dio zemlje iscrpljuje u neplodnosti, ili pak daje prostora štetnom korovu koji guši pravu plodnost, slično se događa i u ljudskom društvu. U nama i među nama možemo otkriti toliko štetnih i suvišnih sadržaja koji iscrpljuju tlo zajedničkog življenja, dovodeći u pitanje iskonsku plodnost za koju smo stvoreni. Ulaganje ili trošenje energije u ljudskom životu i društvu koje ne vodi spasenjskoj plodnosti, samo je beskorisno rasipanje života.
Tih činjenica bio je svjestan i Gospodin Isus koji prije svega želi poučiti svoje apostole i učenike kako živjeti zajedništvo s Bogom koje ne trpi ni prolaznog ni besplodnog odnosa. Osim toga ona prava plodnost čovjeku ne dolazi sama od sebe kao plod prirode, nego je čovjek prima odozgo od Boga, izvora svake plodnosti. No sam Bog, tvorac prirode, ne zaobilazi ono prirodno, ali ima potrebu obraditi ga i usmjeriti njegove energije pravim putem. Biti kršćanin znači biti svjedok takve plodnosti ljudskog života, dopuštajući Bogu da zahvati u život obrađujući ga kao pravi vinogradar koji zna iskorijeniti korov i zloćudno bilje koje oduzima snagu vinogradu, koji zna okopati zemlju pripremajući je da dadne najbolje od sebe. Jer ako se čovjek ne oplemeni Božjom skrbi, ostaje trajno zakržljao, ako se ne daje obraditi Božjom rukom, postaje zapušteni i neobrađeni vinograd. Ako ne dopušta Bogu zahvat u svome životu, ostaje kao nedorađena sirovina koja sama od sebe ne može dati finalni proizvod, bez kojega nije ono što bi trebala i mogla biti.
Gospodin Isus nas poučava kako je neophodno, da bi zemlja donijela prave plodove, filtrirati prirodne, zemaljske snage kroz božansku prisutnost na zemlji, u protivnom se njezin plod pretvara u kratkotrajni ili divlji. Kao što je on donio plodove svojim uskrsnućem, tako i od nas očekuje istovjetne plodove života. Ali kako nismo u mogućnosti dati ih sami od sebe, jer nitko ne može dati ono što nema, on najprije od nas traži da budemo pritjelovljeni njemu, istinskom trsu. Tek ako smo ucijepljeni na njegov božanski život kao mladice na trsu, dajemo obilje plodova. Jer biti kršćanin nije tek kao pitanje članstva u nekom udruženju, koje ostvarujemo plaćajući članarinu, to jest porez. Za biti kršćanin nije dovoljno tek ono formalno, povremeno i prigodno izjašnjavanje o svojim religioznim opredjeljenjima, nego prije svega bitna pritjelovljenost svome Gospodinu kao što je mladica pritjelovljena trsu.
Potrebu da stvarni život čovjek crpi iz Boga Isus je izrazio slikovito tražeći od svojih apostola da ostanu u njemu kao što loza ostaje u trsu, jer je on pravi božanski trs zasađen Očevom rukom na zemlji. A ostati u Isusu znači prije svega ostati dosljedan svome kršćanskom pozivu i daru, čuvajući se da ga ni u kojoj situaciju ni pod koju cijenu ne ugrozimo i ne osramotimo. Ostati u Isusu znači ostati vjeran neprolaznom i božanskom životu koji smo od njega primili. Ostati u Isusu znači živjeti svoje postojanje na zemlji uskrsnom snagom kojom je on zahvatio čovječanstvo. Ostati u Isusu znači dati se preobraziti, kao što je njegovo čovještvo bilo preobraženo za vječno postojanje u Bogu. Ostati u Isusu znači ne zavaravati se zemaljskom plodnošću, nego svoje ljudsko biće podložiti nebeskoj plodnosti živeći od Božje riječi i sakramenata koje nam je ostavio kao sredstva spasenja.
Na ovakav život, to jest na ovakvu plodnost i trajnost nas je pozvao Gospodin. Pozvani smo proslavljati Oca nebeskoga na zemlji, a ljudima donositi blagoslov uzvišene plodnosti koja im otvara vrata života vječnoga. Ostanimo stoga u Isusu, te budimo blagoslov svijetu i braći ljudima ucjepljujući ih u Krista da i sami osjete njegovu životvornu snagu, koja nas već za ovoga života ispunja radošću, stremeći nezaustavno prema onom vječnome gdje ćemo kušati i uživati puninu plodova Božjeg neprolaznog života. Ostanimo u Isusu i svojom plodnošću proslavljajmo Oca nebeskoga. Budimo Očevo lozje na Kristu, pravome trsu, dajući čovječanstvu vino spasenja i života vječnoga. Amen

 
4. uskrsna nedjelja – B
Glede Isusovih izjava u današnjem Evanđelja možda bismo danas mogli imati određene zadrške. Govoreći, naime, o pastiru koji daje život za ovce, te o vukovima koji grabe i razgone, Gospodin se služi slikom svoga vremena, za naše poimanje neuobičajenom. Ma koliko neuobičajena, ipak razumljiva, te problem nije u njezinoj nejasnoći. S druge pak strane dužni smo se upitati koliko je Gospodin pogodio bit stvari. Ozbiljno je pitanje smije li se život suvremenog čovjeka opisivati ovako dramatičnim terminima iz kojih proizlazi da oko nas vrebaju vukovi, a među nama plaćenici koji ne vode računa o stadu, nego o svom interesu. Danas se stječe optimistički dojam kako je suvremeni čovjek tako miroljubiv i dobrodušan, tako uljudan i dobroćudan, da je gotovo uvredljivo pomišljati i upozoravati ga ne ‘vukove’ koji grabe i kolju nezaštićene ovce.
Ma koliko nam Gospodinove riječi djelovalo preteško, držim ipak da je iz društvenog života razvidno kako Gospodin ipak nije pretjerao kad je rabio takav rječnik. Bilo da pođemo razmišljati o stvarima vjere i ljudskih vrijednosti, a bilo da krenemo propitivati konkretno društveno-političko stanje naroda posljednjih desetljeća, došli bismo do istog zaključka. Ništa drukčije ne bismo zaključili niti kad bismo razmišljali o obiteljskim ili nacionalnim vrijednostima, kao i onda kad bismo propitali osobne izbore. Ne bi nam trebalo mnogo pa da vidimo kako se u bitnim stvarima toliko razilazimo. Onaj tko je u društvu jači, pokušava svojom moću nametnuti ideološka uvjerenja kao jedino mjerilo društvenih vrijednosti, ne pitajući se za duhovne posljedice. Dok se društvo zaklinje u humane vrijednosti, u isto vrijeme čini sve da ih dovede u pitanje i dokine, pustošeći tako ozračje ljudskog života.
Osim toga, stanje je identično bilo da se radi o zemaljskim i tjelesnim vrijednostima, kao i kad su po srijedi ona duhovna, nebeska dobra. Tako, ne želeći ulaziti dublje u problem zemaljskih dobara i nacionalnog bogatstva, može se bez velikog propitivanja otkriti kako vuci grabežljivi, zahvaljujući domaćim plaćenicima, beskrupulozno grabe što stignu. Nadalje, ti isti grabežljivi vuci, kojima je prioritet zemaljski interes, djeluju i na jednoj drugoj razini, a to je razina vječnih duhovnih dobara i neprolaznih vrijednosti. Vuci grabežljivi koji žele manipulirati i upravljati ljudskim životima, najprije čovjeku ispiju dušu, jer je tada laka žrtva. Jasno je stoga zašto se u društvu najprije ruše duhovne i ćudoredne vrijednosti. Kako nekad, tako i danas, ponavlja se isti scenarij. Ne treba dvojiti oko toga da postoji sprega vukova grabežljivih, koji su nakupili prilično grabeža da ga mogu investirati u vrlo prljave projekte, privlačeći sebi potreban broj plaćenika koji su u ime interesa spremni izvršiti svako naređenje i poslušno skočiti na mig svojih gospodara. Ni plaćenik ni grabežljivac nemaju iskustvo vječnih vrjednota, kao ni one neotuđive i neupitne vrijednosti ljudskoga života, koji je vrijedan i svet upravo zato što je vječan. Njima vrijednost života postaje instrumentalna, premda se na izvana zaklinju u njegovu uzvišenost i veličinu, u ime koje ‘djeluju’, a u stvari pod krinkom izgradnje ljudske veličine, čovjeka odvajaju od Boga, ljudskog izvora i principa.
A kad je čovjek bez duhovnih vrijednosti, onda je obezglavljen kao ovca bez pastira. U trenutku kad suvremeni svijet proglasi ‘dogmu’ o relativnosti svega, pa onda i vječnih vrijednosti, čovjeka je time razoružan i sveden na razinu životinje. Tim činom se izrabljivači i porobljivači ljudskih duša domognu čovjeka, uvjeravajući ga da sam ne vrijedi više od zemaljske vrijednosti. Tako porobljivači duša kradu ljudima vječnost iz ruke, kad ih uspijevaju uvjeriti da njihov život nije usmjeren vječnosti, nego propadljivoj zemnosti.
Na žalost njima idu u prilog i zli pastiri Crkve, koji su zli jer su zanemarili svoj božanski poziv i poslanje, a dali se u služanjski odnos prema zemaljskim dobrima i gospodarima istih dobara. Ti isti pastira na žalost nisu svjesni scenarija borbe za duše koja se vodi oko nas, kad se daju uljuljati u zemaljske blagodati, kad se znaju uvući u blato grijeha, te postati sluge zlih gospodara i zlih sila.
Zato nije bespredmetan Gospodinov govor o ovoj temi. Pogotovo što nas nije ostavio u neznanju ili u beznađu, nego nam je ponudio moćnu zaštitu svojom uskrsnom snagom. On je Pastir Dobri koji je položio život za svoje ovce, kako bi ih zaštitio od grabežljivih vukova, to jest od ideologija ovog mračnog i površnog svijeta. Samo on koji posjeduje neumrli život, može i nas obdariti tim istim darom i zaštiti nas od napada vukova. Samo on koji poznaje svoje ovce i koji im daje im pravu spoznaju, može biti istinski pastir ovaca koje žude za spasenjem i životom vječnim. Na nama je s dužnim poštovanjem poslušati što govori, te sa svom ozbiljnošću prihvatiti i primijeniti na život, jer on je bio pastir koji nije izmišljao nove religiozne teorije, nego je položio život za svoje ovce i nazad ga uzeo da bi uskrsnućem pokazao pravu pastirsku snagu. Budimo svjesni važnosti riječi i djela Uskrsloga, jer primajući njegovu snagu, bit ćemo zaštićeni od okrutnih vukova, osornih plaćenika i loših pastira. Nikakvo podmetanje ovoga svijeta, koji poput vuka pokušava otrgnuti ljude od božanskog tkiva, ne može umanjiti činjenicu da je Krist Gospodin jedini pravi pastir ljudskoga roda. Slušajmo stoga njegov glas, živimo od života koji je on dao za nas, pa ćemo, po darovanoj spoznaji, biti zaštićeni od vukova i plaćenika, te ćemo i sami smoći snage polagati svoj život kako bismo sve ljude priveli u Božji ovčinjak.

 
3. uskrsna nedjelja – B
Bog ti pamet prosvijetlio, narodna je izreka koju su naši stari koristili kad bi vidjeli da se netko ponaša neprikladno i nedostojno svoje dobi, stanja i sposobnosti. Svjesni kako svaka osoba ima mogućnosti za zdravu i normalnu reakciju, premda ih svatko ne koristi uvijek, tom izrekom kao da su davali dijagnozu stanja i dobar lijek za ozdravljenje ponašanja. Ako čovjek ima sve mogućosti i darove za zdravu ljudsku reakciju, a u stvarnosti ne reagira zdravo, onda se smatralo da ne koristi na prikladan način spomenute sposobnosti. Naime, ako čovjek, ma koliko sposoban i pametan bio, ne rabi svoje darove i sposobnosti sukladno snazi Duha Božjega, to jest ako zatvora pamet djelovanju Božjemu, dovodi u pitanje sve što ima. Tako su stari držali da je ljudska pamet, ma kako bila velika i kolikim informacijama i idejama raspolagala, ipak samo mračni prostor bez svjetla, dok ga Bog ne prosvijetli.
Ovakvu tvrdnju bismo mogli primijeniti i na mentalitet suvremenoga čovjeka, koji je vrlo ponosan na domete svoje pameti, do mjere da je prihvaća jedinim kriterijem znanja i spoznaje, te želi sve strogo staviti u okvire razumskoga. Štoviše, razum je proglašen ključnom institucijom svjetla u ljudskom životu. Nerijetko zaboravlja da se ljudske živote i odnose ne može baš tako lako svesti na hladnokrvnu ljudsku logiku. Postoje događaji koji nam ostaju nerazumljivi ako ih želimo shvatiti samo razumom, ukoliko pri tome isključimo osjećaje, volju i vjeru. Za dublje shvaćanju stvarnosti i biti života, nije dostatna ljudska pamet, nego i zajedništvo vjere i prijateljstva, kako s ljudima tako i s Bogom. Zato su mnoge pameti i danas u mraku i zatvorenosti, jer odbijaju prihvatiti Božji prosvjetiteljski autoritet i njegovu spasenjsku blizinu. Ma koliko čovjek mogao biti pametan i djelovati sposoban i napredan, ako je odbacio Boga iz svoga vidokruga, uvijek je zatvoren u granice skučenog ljudskog iskustva. Zato ne samo da nema koristi od pameti koja je zatvorena uzvišenoj Božjoj spoznaji, nego takva pamet postaje i tragična, jer se na koncu pokaže koliko je bila nepametna.
Sve rečeno služi kako bismo uočili da su slično iskustvo imali apostoli na dan uskrsnuća Gospodnjega, posvjedočivši koliko im je bilo teško razumljivo i protumačivo. Naviknuti na sasvim ljudska iskustva, susreli su se s Uskrslim kojeg su se u tom trenutku prestrašili, pred njim ostali nijemi i zbunjeni, te nisu znali progovoriti ni riječi. Premda su promatrali njegova čuda i u ušima još uvijek osjećali zvuke njegovih pouka, ipak su bili zatvoreni u svoje ljudsko iskustvo. Tek kad im je Uskrsli pokazao svoje noge i ruke i bok, tek kad im je on progovorio, obuzela ih je radost pomiješana s nevjericom, do mjere da im je morao dokazati da nije utvara blagujući zajedno s njima ribu. A onda, veli Evanđelist, otvori im pamet da razumiju Pisma.
Tek po uskrsnuću, dakle, otvorile su se pameti apostola da razumiju Pisma, premda su Gospodina slušali tri godine. Zato uskrsnuće i Uskrsli i nama ostaje putokaz koji valja nasljedovati. Jer ako naše pameti razumiju sve drugo, a nisu otvorene razumijevanju Pisma u kojem imamo zapisano svjedočanstvo Božjeg života, ostajemo u velikoj i mrkloj tami. Stoga ne vjerujem da ćemo pogriješiti ako kažemo da i nama nedostaje ovo iskustvo koje su doživjeli apostoli kad im je Gospodin otvorio pamet, jer se radi o temeljnom iskustvu vjerničkog života. Slušati Uskrsloga kako tumači Pisma bio je povlašteni trenutak kad su osjetili da se božansko znanje taloži u njihovu umu, da im događaji i misli u glavi, nakon zbrke i košmara, sjedaju na mjesto.
Takvo iskustvo možemo doživjeti i sami ako smo svjesni blizine i prisutnosti Uskrsloga. Ne smijemo, stoga, koristiti pamet kao zatvoren i samodostatan sustav, jer nam se može dogoditi da zbog toga jednom udarimo glavom u zid, samo zato što nismo htjeli podići i pogleda i što smo se pouzdavali isključivo u svoje snage. Nije dostatno za spasenje posjedovati hrpu informacija, niti imati na dohvat nepregledno mnoštvo znanja, nego je mnogo presudnije imati pamet otvorenu spoznaji uskrsnuća, jer takva pamet dopušta Uskrslome da nas preobrazi svojom snagom. Upravo radi takve pameti, zatvorene u tamu ljudskog shvaćanja, židovski starješine se odrekli Sveca i Pravednika Božjega i, djelujući u neznanju, dali su ubili začetnika života, kako veli sveti Petar u svom govoru na dan Pedesetnice.
Ovo je temeljni problem i nas vjernika danas kao i cijeloga društva. Uz sve znanje koje imamo i koje smo nakupili, ne možemo se pohvaliti da su nam pameti otvorene Bogu, niti se možemo pohvaliti da izabiremo Božja rješenja za naš ljudski život. Imamo i koristimo pameti, ali ne pravimo pomaka jer ne znamo izići iz začaranog i tamnog kruga ljudske pameti uzdižući je prema spoznaji i životu uskrsnuća. Jer tek kad je otvorimo Uskrslome, onda donosi prave plodove. Samo otvorena Božjem prosvjetljenju ostvaruje svoj cilj, smisao i poslanje. No Uskrsli nam je prigoda da, otvarajući pamet, doživimo najdragocjenije spoznaje, kojih nema bez iskustva uskrsnuća. Jer nam je pamet dana, ne da ostane zatvorena mračna kutija s hrpom nesređenih i neoblikovanih informacija, ne da bude samo sirovina nikad pretvorena u konačni proizvod, nego da nas uvodi u spoznaju otajstava Božjih. Dopustimo stoga Uskrslome da nam otvori pameti, ulije snage i dade radosti da svome naraštaju i narodu zdušno navijestimo radost uskrsnuća po kojem smo zadobili otpuštenje grijeha i život vječni.

 
2. uskrsna nedjelja – B
U svijetu u kojem živimo dobar dio ljudi ne doživljava ozbiljno kršćansku vjeru, jer je ne razumijeva sukladno poimanju koje ona želi izniejti o sebi. Stoga takvi ne poznaju njezine domete, značenje i utemeljenje. Uglavnom postoji uvriježeno površno mišljenje da je vjera bilo koje religiozno uvjerenje koje treba staviti u sferu privatnoga jer se radi o osobnom mišljenjima, za razliku od onih objektivnih koji se temelje na znanstvenim činjenicama. U ime takvog poimanja, a isto tako u ime snošljivosti, danas mnogi onda izjednačuju čak praznovjerje s vjerom, jer se i praznovjerja zasnivaju na određenim religioznim uvjerenjima. Tako nije čudo da vračari i gatari imaju svoje mjesto u društvu, a napose medijskoj javnosti. Vjera kao da se poistovjećuje s nekom vrstom lakovjernog mišljenja o božanskom svijetu, mišljenja koje prihvaćaju oni koji nisu kadri ozbiljno se pozabaviti razumskim propitivanjem.

Zanimljivo je stoga da upravo u dijelu javnosti koji nije sklon kršćanskoj vjeri, vrlo lako prolaze predstavnici kojekakvih religioznih skupina i sekti, ili pak tolika religiozna uvjerenja koja nemaju baš nikakvog pokrića u božanskom svijetu, nego isključivo u religioznom iskustvu pojedinca. Zanimljivo da oni koji olako osuđuju i odbacuju kršćansku vjeru i uvjerenja, s još više lakoće prihvaćaju tolika lakovjerna mišljenja u društvu. Zanimljivo je da protivnici kršćanske vjere među političkim elitama rado i lako prihvaćaju, podržavaju i potiču među ljudima lakovjernost, vjerojatno želeći onda i kršćanstvo proglasiti ničim drugim neko lakovjernom religijom. S time da bi kršćanska vjera bila tek jedna od lakovjernosti ovoga svijeta.

Stvarna vjera, međutim, je nešto sadržajnije i utemeljenije, nego što to ljudi pokušaju sebi predočit. Stvarna vjera je istina utemeljena u Bogu, onome koje ne može prevariti i ne može prevaren biti. Stvarna vjera je vjera u događaj Boga u povijesti, događaj koji temelji kršćanska uvjerenja, koja nisu nastala iz ljudske glave, nego iz samoobjave pravoga i živoga Boga. Sam Bog je ponudio sadržaje vjere, te ne očekuje od onih koji vjeruju da ih prihvaćaju kao da se radi o lakovjernom prihvaćanju ili naivnoj povodljivosti za ljudskim religioznim mišljenjima.

O tome nam svjedoči i sumnja svetog Tome, koju evanđelist Ivan opisuje u današnjem evanđeoskom odlomku. Upravo jer je bio tako tvrdokoran i spor povjerovati u Gospodinovo uskrsnuće, apostolska zajednica je morala tražiti argumente kojima bi njegov sumnjičavi stav pretvorila u zdravo prihvaćanje činjenica. Premda prekoravajući Tominu nevjeru, ni apostolska zajednica nije bila za lakovjerno prihvaćanje bilo kakvih uvjerenja, nego samo onih činjenica koje su utemeljene u Božjoj objavi. Odbijajući vjerovati u Gospodinovo uskrsnuće, Toma se opredijelio za svoje privatno mišljenje suprotno svjedočanstvu drugih apostola i Božjih najava. Odbijao je razumjeti starozavjetnu objavu i proročanstva o Mesiji kao Božjem poslaniku, odbijao je dozvati sebi u pamet Gospodinovo trogodišnje poučavanje i djelovanje, te je odbijao svoje prijatelje prihvatiti kao autentične svjedoke sposobne prenijeti što su vidjeli i čuli. Zato Tomi na dušu ne ide samo to što je odbio vjerovati svojim prijateljima u mogućnost takvog iznimnog događaja i zahvata, nego zato što je zanemario da je sam Bog pripremao svoj narod na takav događaj naviještajući ga kao posljednji i jedinstveni u ljudskoj povijesti. Da je se htio susresti sa starozavjetnim svjedočanstvima, imao je dovoljno ‘materijala’ sve propitati i u to vjerovati.

Njegova nevjera je, dakle, bila poticaj kako njemu samome da pokuša dublje razumjeti Gospodinovo uskrsnuće, tako i cijeloj zajednici. Osjetili su da se radi o događaju vjere i da ga samo vjerom mogu sagledati kako treba, pa i onda kad su se susreli s Uskrslim imajući prigodu osvjedočiti se da se radi o njihovu Učitelju koji je bio raspet, umro i pokopan. No njihova vjera nije bila ni praznovjerje ni lakovjernost, nego ozbiljno razumijevanje Boga u činu kojim se očitovao u svijetu.

Toma je otajstvenu Božju prisutnost htio razumjeti isključivo dodirom ruke i tjelesnim pogledom. Gospodin mu je to omogućio, ali uz prijekor da su blaženi oni koji ne vidješe a vjeruju. No u ovoj Gospodinovoj rečenici ne radi se o tome da valja s jedne strane spoznaju koju stječemo osjetilima onoj koja se tiče vjere, to jest onom što se vidi, onome što se ni u kojem slučaju ne vidi. Nego je vjera, prije svega, područje onoga što se ne vidi tjelesnim očima, ali se vidi na drugi način. Onaj tko bi se opredijelio isključivo za tjelesni pogled i dodir, takav bi samim time zanemario vid vjere koji je jedna od bitnih dimenzija života. Kad nas Gospodin proglašava blaženima jer ga nismo vidjeli na način na koji je bilo dano svjedocima uskrsnuća, on ne želi da zatvorimo oči, nego da ih dobro otvorimo, kako ne bismo u sljepoći i mraku prihvaćali lakovjerna i praznovjerna uvjerenja, umjesto da po vjeri primimo život vječni. Vjerovati u Krista Gospodina ne znači biti slijep, nego otvoriti sve sposobnosti duha i duše, kako bismo vidjeli dublje i dalje iza stvarnosti koja se (ne)vidi tjelesnim očima. Po vjeri smo sposobni za takva dubinsko sagledavanje života, te nas Gospodin poziva da to činimo i ostvarimo obećano blaženstvo.

Uskrsli Krist Gospodin nas je obdario darom vjere, te stoga ne zatvarajmo oči pred tom činjenicom. Odbacimo sljepoću neutemeljenih uvjerenja koja nas vode u praznovjerje. Bježimo od lakovjernih i privatnih mišljenja koje ozbiljna vjera ne trpi, nego budimo ljudi prokušane vjere koja svoje uporište ima u Božjoj objavi, a dosegla je svoj vrhunac u Gospodinovu uskrsnuću. Prihvatimo svjedočanstva koja zapisaše proroci i potom apostoli o Božjem Mesiji i Sinu koji je trpio i uskrsnuo, jer vjerujući i njega imamo život vječni.

 
Otkotrljati kamen straha

Uskrsna ponoćka
Nema toga čovjeka kojega u životu ne muče strahovi i brige neizvjesnosti pred budućnošću. A od svih nedoumica i strahova najveći je onaj koja se tiče posljednjih trenutaka i posljednjih stvarnosti života. Kao što Evanđelist Marko veli da je bio veoma velik kamen dokotrljan na Kristov grob, tako je od svih strahova i tjeskoba najveća ona koja se tiče smrti i života nakon smrti. Nema tog čovjeka koji ne sliči ženama što odlaze na Gospodinov grob pitajući se tjeskobno: Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih? Gdje je kamen ujedno simbol svih poteškoća i muka, straha i mraka koji se krije iza njegovih vrata. Zbog strahova i neizvjesnosti naš život je pun nepoznanica i izazova, dvojbi, sumnja i upita. A napose je velik upit koji se tiče smrti, kad se pitamo sami za sebe, ono što žene pitahu za kamen Kristova groba: A tko će nama otkotrljati kamen s vrata našega groba? Hoćemo li mi iz groba izići na život, ili će grob biti posljednja riječ života koja se podudara s neumoljivom šutnjom smrti? Hoće li se i naš život uliti samo u bujicu smrti što odnosi svakog čovjeka, ili za nas postoji ipak drukčija nada i budućnost?
No osim ovog straha, postoji još jedan, koji je bio zahvatio žene na grobu, kako nam svjedoči Evanđelist. One su se pobojale praznoga groba i ukazanja koje su vidjele u grobu, jer kad uđoše preplašiše se. To novo iskustvo bilo je iskustvo života koje ih je hrabrilo: Ne plašite se! A isto tako i dalo im poslanje: Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! No to ih je još više prestrašilo nego onaj strah od susreta s grobnom pločom, s kojom se svaki čovjek neminovno pomiri. Zato su, izišavši, stale bježati od groba, jer ih je spopao strah i trepet, te u prvi mah nikome ništa ne rekoše, jer se bojahu. Bojahu se novog života koji je stajo pred njima u sasvim posebnom obliku, dotad neviđenom.
U ovoj svetoj noći sjaji nam Kristovo uskrsnuće, događaj koji ipak pobjeđuje sve naše strahove, kako strah od smrti, tako i strah od života vjere. Upravo Uskrsli nam ulijeva nadu da i nakon smrti ima još jedna riječ života koja je obeskrijepila smrt. Radi se o riječi neumrlog života kojemu smrt ne može ništa, te bismo mi trebali postati njezini neustrašivi svjedoci. Ovo je sveta noć u kojoj smo pozvani približiti se Kristovu grobu, te se osvjedočiti da je otkotrljan taj veliki kamen s grobnih vrata. Jer njegova pobjeda nad smrću nije bila samo radi njega, budući da njemu, izvoru života, smrt ne može ništa. Nego je njegova pobjeda bila radi nas i našega spasenja, kako bismo mi pobijedili našu smrt, otklonili naše strahove i sumnje, te uzdigli cijeli svoj život u novo postojanje.
A dok razmišljamo o pobjedi Uskrsloga nad smrću, dopustimo mu da otkloni od nas i strah od života, jer taj strah nas vodi u sigurnu smrt. Kao što ga je svjetlom svoga uskrsnuća mogao odagnati u ženama koje su došle na grob, te su se postupno morale osloboditi straha od života koji su susreli u njegovu grobu, tako se i mi dopustimo Gospodinu da u nama razbije strah od života svojim uskrsnućem. Kao što ni one nisu znale što misliti o svemu tome, te su u prvi mah pobjegle s groba, tako i mi smrt prihvaćamo kao sigurnu istinu, ali se strašimo vjerovati u uskrsnuće i u poruku koju daje nama. Proturječno postaje stoga da se i mi kršćani više bojimo vjere u uskrsnuće, nego smrti s kojom se mirimo kao neizbježnom. I mi se više bojimo novog života po vjeri, nego smrti, života po uskrsnuću nego propasti i ništavila. Zato mnogi i žive kao smrti predani, umjesto da se predaju uskrsnuću. Mnogi žive kao da je smrt jedino što im preostaje, umjesto da uzdižu dušu uskrsnuću. Mnogi žive kao da postoji samo zemaljski život, umjesto da žive snagom vjere koja nas uzdiže u onaj nebeski. Mnogi odagnaju strah nasladama ovoga svijeta i zaboravom smrti, umjesto da prihvate svakodnevno umirati za braću, umirati sebi kako bi živjeli za Boga. Mnogi od nas nisu toliko spremni živjeti za uskrsnuće, koliko su spremni pomiriti se sa smrću.
Ova sveta noć milosna je prigoda da nadvladamo svoje strahove koji nastaju kao plod neznanja i nevjere. Ovo je najprikladniji trenutak da stvorimo viziju uskrslog života, bez koje ne možemo pobijediti smrt. Ovo je noć kad straha više nema, jer on caruje u onima koji su okrenuti smrti, a ne onima koji se klanjaju stvarnom, istinskom i božanskom životu. Zato mi večeras s Kristom ne dopustimo strahu od smrti da nas sputava živjeti, ne dopustimo niti strahu od života da nas svojim sponama sveže u smrt! Živimo radije s Uskrslim neumrlim, iskonskim životom koji nam je podario živi Bog pozvavši nas na dostojanstvo života sukladnog uskrsnuću. Odbacimo stoga svaki kamen spoticanja koji sami sebi tovarimo na leđa kad uskrsnućem ne želimo osvijetliti savjest i ražariti kršćansku svijest. Otkotrljajmo svaki kamen koji navlačimo na vrata života, jer se bojimo vjerovati u uskrsnuće i živjeti dostojno uskrsnog poslanja u svijetu. Ne budimo mrtvi kao okamina pod teretom ljudskog kamenja, niti okamenjeni kamenih srca! Budimo živo kamenje što se ugrađuje u hram Boga živoga po ovom kamenu zaglavnom koji graditelji odbaciše, a on u uskrsnoj noći postade temelj života.
S njime smo ove noći otkrili onoga tko nam može otkotrljati kamen s groba. Neka Uskrsli, dajući nam nadu i snagu uskrsnuća, razbije stoga u nama strah od smrti i strah od života. Radujmo se i njegovom nepobjedivom snagom otkotrljajmo svaki kamen koji nam zatvara perspektivu života, a napose onaj sporni kamen spoticanja koji strahom muči svaku ljudsku dušu. Kličimo i radujmo se, jer po njegovoj uskrsnoj pobjedi nema više ni tuge ni straha, ni smrti ni mraka, nego postoji samo život koji nema kraja i u kojem ćemo ga hvaliti, zajedno s Ocem i Duhom Svetim, po sve vijeke vijeka. Amen.

Nadići samoga sebe

Uskrs – danja misa
U svijetu u kojem živimo nije nam nepoznata riječ prestiž, jer se često s njome susrećemo, i to ne samo kao s pojmom koji nešto znači, nego se susrećemo s pojavom koja većinu ljudi dovodi u golemo iskušenje. Radi se o iskušenju postaviti se natjecateljski prema svome bližnjemu i bratu, te ga nadvisiti u znanjima, vještinama, umijećima. U tom duhu želimo se pokazati boljima od drugih i u mislima i riječima i djelima. Rado s drugima, na mnogim područjima života, pa i životnih privida, odmjeravamo snagu i pokazujemo junaštvo i muškost. Naš grijehom ranjeni ljudski mentalitet je takav da od prestiža stvaramo kult, a društvo ga je ozakonilo i pretvorilo u pravilo života. Zato bi se danas smatralo ludim svakog onog tko ne zna prestići drugoga. Lako bi se slabićem proglasilo onoga tko to ne može učiniti, a naivnim onoga tko to ne želi. Suvremeni svijet gradi svoj napredak ne na civilizaciji ljubavi, zajedništva i milosrđa koje dolaze od Boga, nego na prestižu koji je plod ljudskoga duha. Današnje društvo ne računa mnogo s razvojem čovjeka u smislu njegova trajnog očovječenja po Bogu, niti ulaže energiju i sredstva za njegov rast u ljudskost. Danas se svaki rast i razvoj grade tek na tehnološkom razvitku, koji prije ili poslije, jer mu temelji nisu u Bogu, pokaže svoje neljudsko lice.
No postoji jedno mjesto koje je izmijenilo tijek ljudske povijesti, te bi trebalo dati i novi smjer našim nogama. To ključno mjesto našeg preporođenja je Kristov grob na kojem se dogodio zaokret ljudskog života, premda su se u njegovoj blizini dogodili vrlo mučni događaji. Nakon što je Gospodin izdahnuo na križu i položen u grob, započela se voditi jedina stvarna prestižna borba. Bila je to borba života i smrti, o kojoj je ovisio sav budući tijek ljudske sudbine i smisla života. O njoj je ovisilo hoće li čovječanstvo nastaviti putem prestiža na kojem, želeći jedni drugima biti nedostižni i gazeći svakog onog tko se ne zna snaći i nositi u zlokobnoj bujici konkurencije, ili će krenuti putem jedne nove civilizacije.
Sliku takve sudbonosne trke imamo opisanu i u današnjem Evanđelju. Dvojica Gospodinovih apostola trčali su na njegov grob kako bi provjerili glas koji su im žene donijele tvrdeći da je uskrsnuo. Trčali su se dok se u njima vodila unutarnja borba, dok su navirala pitanja i mučile ih sumnje. Htjeli su što prije doći i utvrditi što se točno dogodilo na Gospodinovu grobu i gdje je završilo njegovo tijelo. Upravo je njihovo trčanje pokazalo kako ima trenutaka kad prestiž može imati iznenađujući obrat. Jer lako je prestići drugoga dok odnosiš pobjedu, ali nije lako biti prestižan kad prestižem srljaš u razočaranje, kad nisi siguran koji će biti ishod tvoga prestiža. Zato je Ivan, premda je bio prestigao Petra dok su trčali, pred grobom ustuknuo. Uslijed nesigurnosti se zaustavio i pustio Petra da prvi uđe, premda je bio brži od njega. Kao svjedok razapinjanja i pokopa, nije imao snage ući u grob, jer se bojao da ne bi mogao podnijeti razočaranje, prema je tako snažno želio da bude istinita vijest koju su im žene donijele.
A kad su ušli u grob, našli su se pred najprestižnijom i najekskluzivnijom vijesti za kojom je čovječanstvo žeđalo. Našli su se pred činjenicom da je njihov Gospodin od mrtvih ustao, kao što im je uporno ponavljao dok ih je kao učenike poučavao božanskom nauku. Tako je i Ivan, koji je uspio prestići Petra, a nije u prvi mah uspio nadići sebe, bojeći se još većeg razočaranja od prizora u grobu, ipak smogao snage i pobijedio strah. A nakon što je se osvjedočio da u grobu nema tragova smrti, nego života, povjerovao je, te je činom vjere nadišao sebe i sva ljudska iskustva o životu i smrti.
Prihvaćajući tu prestižnu vijest o mogućnostima ljudskog života, o tim nezamislivim dometima do kojih se čovjek može uzdignuti, njih dvojica su vjerom nadišli same sebe i sva ljudska očekivanja. Od tog trenutka čovjek za njih nije više biće koje se bori za zemaljski prestiž, nego za nebeske spoznaje. Od tog trenutka i oni su se počeli boriti kako bi svakom čovjeku navijestili ovu prestižnu vijest Gospodinova uskrsnuća. Od trenutak kad su ušli u grob, te vidjeli i povjerovali, nisu više bili isti ljudi, nego si postali ljudi obdareni vjerom uskrsnuća. To je bio jezičac na vagi koji je odnio prevagu, te su vjerom u uskrsnuće nadišli same sebe i sve domete ljudskih mogućnosti. Primivši prestižni dar kojim ih je obdario Uskrsli, uputili su svakom čovjeku poziv da se osvjedoči kako je moguće nadići sebe i živjeti za novi život.
Od Kristova groba i uskrsnuća sva naša ‘prestižna’ nastojanja doista bi trebali ići u smjeru koji nam zacrtaše apostoli vođeni Gospodnjom snagom. Svaki naš trud i napor oko ostvarenja, morao bi odgovarati ovom nastojanju da nadiđemo sebe i da po vjeri živimo novim životom. Tako je i nama danas vjerom nadići sebe i svoje ljudske spoznaje, omogućivši si ovu najveću i najdragocjeniju spoznaju uskrsnuća. Vjerom nam se okrenuti činjenici da sebe nadilazimo samo onda kad poput uskrslog Gospodina živimo isključivo za uskrsli život, pa i onda kad treba proći kroz muku i patnju koju nam sadašnji zemaljski sa sobom nosi.
Danas dok, poput svetih apostola Petra i Ivana, vjerom dotičemo istinu uskrsnuća našeg Gospodina, otkrijmo i mi da nas Uskrsli poziva nadići same sebe i živjeti novim životom, koji se ne ravna mjerom zemaljskog prestiža, nego duhovnog stremljenja prema uskrsnim visinama. Mi kršćani smo pozvani snagom Kristova uskrsnuća stvarati novi svijet, mijenjati odnose živeći za ovaj božanski prestiž. Pozivati nam je sve ljude da se dopuste pobijediti Kristovom snagom i da krenu putem vjere koja u uskrsnuću ima svoje čvrsto uporište. Vrijeme je da mi vjernici otkrijemo svijetu kako je lijepo nadići samoga sebe i živjeti snagom uskrsnuća koje nam je otvorilo nove perspektive života i novi smisao naših životnih nastojanja. Primijeniti nam je na sebe riječi svjedočanstva koje smo čuli od apostola Pavla: Mi koji smo s Kristom suuskrsli, tražimo što je gore, gdje Uskrsli sjedi zdesna Bogu. Za tim što je gore težimo, a ne za zemaljskim, jer i mi smo s njime umrli, te je i život naš skriven s Kristom u Bogu. A kad se konačno pojavi Krist, život naš, i mi ćemo se onda s njime pojaviti u slavi. Amen.

 
Veliki petak
Gospodinova muka i smrt na križu, koji su danas u središtu našeg razmišljanja, najtragčniji je čin u ljudskoj povijesti, jer se čovjek drznuo do te mjere dignuti ruku na Boga, da ga je pribio na križ. Ono što dodatno pri tom zabrinjava je da se sve dogodilo prema zakonu. I to ne jednome, nego prema dva zakona. Božji Sin koji je došao ljude osloboditi osude grijeha, sam se našao pred osudom ljudi koji su ga osudili i u ime Boga i u ime ljudske vlasti. Nastradao je od nepravde onih kojima je bila dužnost štititi pravdu i zakone. Spasitelj ljudskoga roda našao se na udaru i vjerskog i civilnog zakona, samo zato što su se tašti ljudskim zakonodavci osjetili uvrijeđenima kad im je on htio ukazati da je istina o Bogu i čovjeku smisao svakog zakona. Onom vjerskom zakonu svoga naroda htio je udahnuti dušu, jer je bio slovo bez Duha, no i sam je postao žrtva njegove bezdušnosti, zbog onih koji su ubijali u ime Boga, sudeći po slovu Zakona. Civilni je pak bio paravan i pokriće za lažnu pravednost, jer je bio slovo na papiru. Njegova pravda se povijala pod teretom raznih interesa, što je vodilo prema nepravednim osudama kao da je to najnormalnije na svijetu.
Gospodin Isus je pogriješio samo u jednom: želio je ljude poučiti istini, te zato pred Pilatom veli: Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas. No velika je i žalosna istina da ljudi više poštuju promjenjive zakone kojim mogu manipulirati, nego Božju neupitnu i nepromjenjivu istinu. Pogotovo kad im treba pokriće za nepravedne i neutemeljene osude, presude i predrasude, lako se snađu i preinače zakone prema svojim potrebama. To su pokazali članovi velikoga vijeća, to je pokazao rimski namjesnik Poncije Pilat, to pokazuju i suvremena zakonodavstva koja služe parcijalnim interesima, krupnom kapitalu i politici. No naravno, svu uvijek peru ruke od počinjenih nepravdi, pokazujući čistunsko lice, zaboravljajući da će polagati račun pred Bogom čiju su istinu pogazili. Mnogima poput Pilata i velikog vijeća, služe zakoni kako bi proveli svoje planove, a ne kako bi uz pomoć njih zaštitili pravdu i jednaku mjeru za svakoga.
Zato je Gospodinova osuda pred dva sudišta trajni znak koji nam postaje škola zakonodavstva i pravosuđa. Osuđeni i pogubljeni Božji Sin danas nas uči da ako iza religioznog i civilnog zakona na stoji istina o Bogu i čovjeku, onda se oni pretvaraju u golemu nepravdu. Pa i kad su tako oštroumno formulirani do u tančine, uvijek su pogubni i štetni ako odbacuju spoznati Božju istinu. Jer lakše je živjeti prema naputcima zakona, nego svim srcem tražiti istinu, nastojeći ujedno oko donošenja i provođenja takvih zakona koji bi bili u službi istine. A čim bi se čovjek okomio na istinu, čim je ne bi želio upoznati ili bi sebe udaljio od njezine spoznaje, pa kad bi mu i savršeno funkcionirala pravna država, on bi počinio onaj duhovni zločin ubijajući temeljene duhovne vrijednost svoga života. Tamo gdje pravda ne počiva na istini, zakon postaje svirepo proturječje i okrutna varka. Jer zakon koji ne drži do istine, čovjeka izvrgava ruglu, te ga prepušta na milost i nemilost moćnicima, kao što je bio Isus pred Pilatom.
A istina koju je, kako pred vijećem i pred Pilatom, tako i danas ovdje htio posvjedočiti Gospodin Isus je istina o Bogu koji je ljubio ljude. Osudivši ga nepravedno na smrt križa, ljudi nisu ni znali da će time na zemlji ostaviti trajni i neprolazni znak vječne Božje ljubavi za čovjeka. Podigavši križ na kojem će visjeti Istina, postavili su i ostavili najsvetiji i najčasniji simbol istine do konca svijeta. Samo Božja raspeta Istina može biti istina ljudskog života, a samo križ može biti mjera istine. Bez istine koja je na križu raširila ruke da nam pokaže koliko nas Bog ljubi, ne možemo razumjeti život, niti imati nadu budućnosti.
Zato večeras častimo Križ Gospodinov na kojem nam je se objavila punina Božje istine, s sadržana je u činjenici da je Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenca da umre za naše spasenje. Na križu na koji je bio podignut da bi se ispunilo Pismo koje veli: Gledat će onoga koga su proboli, Božja nam istina ostaje trajno očita, dostupna i dohvatljiva. Po pravednom sluzi patniku, koji opravdava mnoge, istina nam je tako ogoljena i razotkrivena, da se ne možemo izgovarati tvrdeći kako nismo u stanju spoznati je.
Neka nas večeras Božja raspeta Istina nadahne i osnaži za život istine u vjeri, jer kad bismo i živjeli po pravdi i zakonima, ali bez istine ljubavi, učinili bismo život običnom pustarom. Dok se klanjamo svetome križu, i Istini na njemu raspetoj, neka nas obasja i privuče sjaj te vječne neprolazne Istine, kako bismo u njezinu sjaju trajno hodili. Neka se u nama raspali žeđ za njom, kako bismo se, usprkos svih izazova, prema njoj ravnali, tako da naša pravednost postane Božja, a ne ljudska. Pristupajmo s pouzdanjem ovom Prijestolju milosti i istine, da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u posljednji čas, kojoj je ovaj sveti znak jamstvo i zalog vječnog spasenja.