33. nedjelja kroz godinu – C
Možemo pokušati zamisliti koliko je Gospodinu Isusu bilo teško kad je izgovarao riječi koje je izgovorio kao proročanstvo nad Hramom: Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen. Jer nije govorio o bilo kojoj građevini, nego je govorio o zdanju koje je stoljećima bilo simbol njegova naroda. Govorio je o jeruzalemskom Hramu koji je bio ponos i vjerske i nacionalne samosvijesti Božjeg naroda. Govorio je o mjestu na kojem su na povlašten način židovi iskazivali slavu Bogu Svemogućemu, prinoseći njegovu veličanstvu žrtve okajnice i paljenice za svoje grijehe. U konačnici jeruzalemski Hram nije bio samo jeruzalemski ili židovski, nego je bio Hram Boga živoga. Stoga, nitko od njih nije mogao pomisliti da bi Bog tako zapustio svoj narod i dopustio propast jednog takvog mjesta koje je bilo i mjesto njegova prebivališta, a ne samo ljudskog pomirilišta.
Isus, međutim, jasno ukazuje kako ništa od toga nije moglo biti sigurna zaštita u teškim nadolazećim vremenima za Božji narod. Jer, osim što je Bog držao do svog svetog Hrama i zauzimao se za narod, neosporno je kako su u povijesti i ljudi vukli političke odluke koje također stoje u pozadini povijesnih događanja. Pa i kad uz najbolju volju Bog nije mogao spriječiti uzročno-posljedičnu vezu među njima, ipak nije propustio ništa kako bi poučio svoj narod, dajući mu i novi Hram kao izraz skrbi za njihovo spasenje.
Gospodinu doista nije bilo lako ni drago izgovoriti riječi upozorenja na nadolazeće pogibelji, ali je znao kako one odražavaju povijesnu stvarnost, te ih nije mogao prešutjeti. Koliko mu je bilo teško, možemo pokušati razumjeti na način da pokušamo i sami nekome reći kako neće ostati ni kamen na kamenu od svih lijepih zdanja, katedrala i crkava, kojima se danas ponosimo u Crkvi u našem narodu. Ako je propao židovski Hram, mjesto Božjeg prebivališta, tko kaže da neće propasti, ne samo čuda graditeljstva i tehnike kojima se ponosi čovjek današnjice, nego i sva sveta zdanja i mjesta. Štoviše, možemo slobodno reći da je to jedina izvjesna povijesna činjenica: jednom će propasti sve ovo što nas okružuje! Jer kao što Bogu nije trebao jeruzalemski Hram kako bi prebivao na zemlji sa svojim narodom, nego kako bi taj isti narod uzdigao dušu k nebu i prebivao s njim u nebesima, tako isto i sva crkvena zdanja služe istoj svrsi. Isus je samo predočio jednu povijesnu istinu: nijedan čovjek niti narod u cjelini ne može živjeti od stare slave i povijesnih zasluga. Još manje mogu na takav način upravljati Bogom u svoju korist. Bog je Bog živih koji želi čovjeku i narodu dati život kako bi živio po Božju, kako bi živio drugim, nebeskim životom, a ako narod odbija čuti riječ Božju i poslušati je, nijedna ga građevina neće spasiti od propasti, pa taman da je i Bogu posvećena.
Isusu je doista bilo mnogo teže izreći riječi koje je izrekao, nego što bi bilo ijednom židovu, jer on je za jeruzalemski Hram bio vezan i kao Bog i kao čovjek. Taj Hram je bio sagrađen i voljom Božjom, te je i njega predoznačavao. No nije trebao biti simbol nekadašnje slave i sjaja, niti mjesto politikantske religioznosti, nego svetište Boga živoga i mjesto susreta sa Svevišnjim. Ista Isusova poruka vrijedi i danas za nas, ma kako to bilo bolno čuti. Kad narod prestane živjeti onako kako to od njega očekuje i iziskuje živi Bog, onda mu neživo kamenje ne može biti jamstvo života i sigurnosti. Svakoga će, nesumnjivo, zadesiti nesigurnost, samo je pitanje čime će je prevladati. Nesigurnost i nevolja će zadesiti one koji vjeruju, ali oni će se spasiti, ne kamenjem, nego postojanošću u vjeri.
Stoga danas s Isusom valja jasno utvrditi i ustvrditi: od ove crkve jednog dana neće ostati kamen na kamenu, premda smo toliko uložili u nju, kao što se dogodilo s mnogim crkvama kroz povijest. Od našeg doma, stana ili ureda, neće ostati kamen na kamenu, ma ne znam kako bili solidno građeni, kao što se dogodilo s tolikim domovima tijekom povijesti. Od svega što nas okružuje neće ostati kamen na kamenu, te svoju sigurnost za budućnost ne smijemo polagati u to. Jer sve što nabrojismo trebalo bi poslužiti kako bi se u nama izgradio i sačuvao božanski život. U protivnom je doista sve besmisleno. Samo ako imamo i čuvamo živu vjeru u Boga, ona nam može dati sigurnost vječne budućnosti, dok ne može biti obrnuto.
Ne bismo doista smjeli zaboraviti: Sve što nas okružuje, jednom će propasti, a i mi sa svime time ako se nismo služili stvorenom i izgrađenom stvarnošću kao darom koji treba poslužiti svojoj svrsi. Jer sve što nas okružuje nema cilj ni svrhu u sebi samome, nego je u funkciji služenja našem spasenju. Zato nam se svime služiti kako bismo održali u sebi božanski život i, vršeći volju Božju, postigli vječno spasenje.

32. nedjelja kroz godinu – C
Često se čuje kako zaljubljeni parovi ili bračni drugovi jedan drugome govore ‘anđele’, i ne misleći na uzvišenost takvog naziva, kao ni na svoju zadaću da žive sukladno tom imenu. Štoviše, doživljavajući takav naziv prikladnim samo za emotivno pražnjenje i iskazivanje osjećaja, mnogi od njih završe praveći jedno drugome pakao. Malo tko misli o drugome kao o stvarnom anđelu, te zanemaruje kako prema njemu ima pravu anđeosku, nadnaravnu i duhovnu odgovornost. Mnogo je onih koji polažu pravo živjeti kao đavoli, a htjeli bi pored sebe imati anđela, što je nemoguće. Takvi u drugome redovito promatraju samo predmet svojeg spolnog iživljavanja, a htjeli bi zauzvrat ljubav.
Zato se razvrgavaju mnogi brakovi, te još za života svojih prvih bračnih drugova mnogi traže nekog drugog ili trećeg. Kad se ne živi gajeći anđeosko poštovanje prema osobnosti, kad se osobu svede na predmet, umjesto da u se u njoj promatra nebesko biće, onda je ona u biti nezakonito prepuštena drugome, što sačinjava teški grijeh i propust i protiv nje i protiv sebe. Tko se ženi samo kako bi zadovoljio prirodne nagone ili zakonske odredbe, ili pak da izbjegne ogovaranju sela gdje je sramota ne biti oženjen, ne ženi se s pravim ciljem, riskirajući u konačnici drugu osobu izvrgnuti ruglu. Isto tako je istina da je ostalo mnoštvo ‘besciljnih’ neženja, kojima beženstvo nije izbor, nego odsutnost izbora, kojima takvo stanje nije cilj, nego ukazuje na pomanjkanje cilja. U svim tim situacijama primjećuje se odsutnost ideje vodilje koju čovjeku nudi svijest o vječnom životu, motivirajući ga za drukčiji život na zemlji.
Čitanja posljednjih nedjelja kroz godinu potiču nas stoga upraviti svoj pogled prema vječnom životu gdje se događa pravo ljudsko ostvarenje, to jest gdje će svatko ipak postati kao anđeo Božji. Međutim, ako svake nedjelje nismo uzdizali svoj pogled prema Bogu i nebu, onda nam se posljednjih nedjelja takav govor čini neprihvatljivim. Isto tako ako za života, iz dana u dan, nismo usmjeravali svoj pogled prema drugoj obali života, onda nam to postaje prilično teško u posljednjim danima. Vrlo teško je biti drukčiji u posljednjim trenucima života, od onoga što smo razmišljali i činili u danima i godinama koji su prethodili tome. Ako živimo isključivo kao sinovi ovoga svijeta, posvećeni uglavnom zemaljskim dobrima, teško u posljednji dan možemo razumjeti što znači živjeti kao dijete Bože i biti sin onoga svijeta. Ako u drugome pored nas ne prepoznajemo stvarnog anđela cijeloga života, teško da ćemo u posljednjem trenutku razumjeti kako smo imali zadaću pomoći nekome u ostvarenju svog anđeoskog poziva.
Primjer tome vidimo u današnjem evanđelju. Pred Isusa dolaze saduceji koji niječu uskrsnuće, te mu postavljaju pitanje na koje oni sami ne znaju odgovor i ne mogu znati, jer polaze tražiti odgovor od krive pretpostavke. Ne vjerujući u uskrsnuće oni žive kao djeca ovoga svijeta određeni za vječnu propast, pa im je sasvim logično život promatrati isključivo iz takve perspektive. Nije čudo što ne razumiju niti bračni život na zemlji kad ljudskim očima promatraju nebeske stvarnosti, umjesto da čine obrnuto, o čemu je Isus često govorio. Stoga kad im odgovara, Učitelj im ukazuje kako bi ljudi na zemlji trebali živjeti promatrajući svoje buduće ostvarenje u nebu, a ne mjeriti nebeski život mjerom svojih zemaljskih mjerila, potreba i strasti. Jasno im veli da bi trebali živjeti kao oni koji su dostojni onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih. A takvi se, veli Gospodin, niti na zemlji ne žene i ne udaju, pa ni umrijeti ne znaju, jer su slični anđelima Božjim i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.
Gotovo da bi se moglo zaključiti kako Isus osporava vrijednost bračnog života, no ipak nije tako, nego samo želi ukazati na nešto važnije od onoga čemu se ljudi posvećuju kad ulaze u bračne vode. Svojim naukom bitno je obilježio i kršćanske parove koji žive u braku, kao što je dao i poticaj mnogima koji se opredjeljuju na beženstvo sukladno njegovoj riječi. Odgovorio je odrješito onima koji su bračni život smatrali samo zemaljskom vrijednošću, procjenjujući ga isključivo zemaljskim vrijednostima i poistovjećujući ga uglavnom s ovozemnim.
Gospodin nije želio, međutim, osporavati vrijednost bračnog života na zemlji, nego je samo htio uputiti i oženjene i udane kako je i njima živjeti kao djeca onoga svijeta, premda u braku. Znajući po vjeri što ih očekuje u onom budućem, punom i stvarnom životu, pozvani su oblikovati sadašnji život prema onome i ne dati se zavarati zemaljskim prividom i ograničenim iskustvima. Time što se žene i udaju vjernici nisu i ne bi smjeli biti manje sinovi uskrsnuća, nego bi kao djeca onoga svijeta trebali živjeti svoj život u obiteljima, a pod tim se najprije misli na bračni život.
Stoga Isusov poziv kršćanima da žive kao djeca onoga svijeta treba biti i obveza, to jest trebao bi odražavati zadaću kršćanima koji su pozvani provoditi u praksu sadržaj ovog imena. Pozvani su u konkretnosti odnositi se na uzvišen način prema svom bračnom drugu, koji ima pravo primati toplinu anđeoske ljubavi, kao što s druge strane ima dužnost i sam je davati. Ukoliko ne žive sa svom dužnom dubinom svoj odnos prema drugome pokazuju kako nisu na visini svoga anđeoskog zadatka na zemlji, čime zanemaruju bitnu dužnost.
Cilj kršćanskoga braka, prema Gospodinu, je ostvariti ‘anđeoski odnos’ na zemlji, što ne znači bestjelesni za one koji su u braku, nego znači odnos apsolutnog poštivanja osoba i spremnost zajednički se odrediti i pomagati na putu spasenja. U konačnici to podrazumijeva život djece Božje, samo u drugim okolnostima u odnosu na neoženjene, iz čega proizlazi posebna odgovornost primijenjena na te okolnosti. Tek tko je naučio ulaziti u brak snagom vjere, a ne spolnog nagona, to jest tko je drugoga naučio uzimati u Kristu, zna što je brak, te zna kako je od Boga primio druga/družicu, to jest pomoćnika/pomoćnicu na putu spasenja za život vječni.
Kršćanski brak stoga nije usmjeren prvenstveno prema zadovoljavanju spolnih potreba, nego kršćani te iste potrebe zakonito koriste usmjeravajući ih prema uskrslom životu i spasenju. Jer za zadovoljenje samo spolnih potreba ne treba kršćanski brak, jer bi to u konačnici znale i životinje, nego je kršćanski brak usmjeren prema spasenjskim potrebama, prema kojima trebaju biti usmjerene i u službu kojih stavljene i spolne potrebe. Ove posljednje su upravo osmišljene vizijom spasenja, to jest zajedničkim hodom prema uskrsnuću od mrtvih. Zato je Gospodnja riječ melem na rani svima onima koji u ovom svijetu žele živjeti kao djeca onoga, točnije kao sinovi Božji i sinovi uskrsnuća.

31. nedjelja kroz godinu – C
Mi kršćani ne živimo dovoljno intenzivno svoj kršćanski život kao potragu za licem Kristovim. Uglavnom ga promatramo izdaleka, ili pak po čuvenju od drugih, a znamo kako to nije dovoljno. S udaljenosti i bez osobnog susreta ne možemo ga, međutim, dobro susresti. Pogotovo ako se i kršćanska zajednica ne ponaša kao zajednica braće i sestara, okupljena oko istoga Oca, nego, kako to često biva, masa koja je iz nekih svojih razloga i interesa nahrupila u Crkvu, poput mase koja se tiskala oko Isusa u Jerihonu. Takva masa nekim ljudima može postati zaprekom susreta s Isusom, kao što su Jerihonci bili zaprekom Zakeju koji je želio vidjeti zbog čega se najednom stvorila gužva na ulicama njegova grada. A kad se oko Isusa okupi masa, onda umjesto da ljudi promatraju njegovo lice, većina ih se usredotoči i gleda nečija tuđa leđa. A gledati nekoga s leđa simbolički može značiti: gledati njegova zla djela, ona koja čini u tajnosti ne ističući ih u prvi plan.
U današnjem Evanđelju smo čuli kako je carinik Zakej odlučio raskinuti s takvom stvarnošću i s takvim odnosom prema onima oko sebe, što je pretpostavljalo i značilo i intenzivniji odnos prema Gospodinu. Odlučio se izdignuti iznad ostalih koji su mu zaklanjali pogled na Isusa. Tražio je načina nadvisiti ih i ne gledati više samo njihova leđa, kad ga je Bog stvorio za uzvišenije promatranje. Pozvao ga je tražiti lice Božje umjesto da neprekidno gleda ljude s leđa s njihovim zlodjelima i nedjelima. A živeći iza tuđih leđa mogao je samo imati višestruki kompleks. S jedne strane ga je to upućivalo na činjenicu da je niži od ostalih, a s druge strane da je uvijek negdje iza njih, što mu nije moglo biti drago, kao što nijednom čovjeku nije drago živjeti ispod drugih ili iza drugih.
Stekavši stanovitu snagu i odlučnost, Zakej je odlučio u tom trenutku raskinuti sa dotadašnjom stvarnošću uvjetovanom životom u takvom okruženju domislivši što napraviti. Predvidjevši kuda će Isus proći, otrčao je naprijed i popeo se na smokvu s koje ga je mogao dobro vidjeti. Takva odluka postala mu je doista spasonosna jer se je ne samo u tom trenutku izdigao iznad ostalih želeći vidjeti Isusa, nego zato što mu je Isus omogućio svoju spasenjsku prisutnost kojem se do te mjere obogatio da je u poniznosti mogao napraviti još mnogo veće čine značajne za svoj duhovni rast i spasenje. Nakon što je Isus odlučio proboraviti u njegovoj kući taj dan, dotaknuo je njegovo srce i dao mu prigodu doživjeti obraćenje. Zakej nije propustio tu milosnu prigodu. Previše je milosti i darova primio po Isusu, što nije želio olako prokockati. Odlučio je ispraviti nepravde koje je nanio drugim ljudima, a isto tako dati pola svoga imanja siromasima, čime je potvrdio iskrenost svoga obraćenja. Tim činom prestao je biti niži od drugih ljudi i živjeti ispod njihovih prezrivih pogleda. Prestao je također živjeti iza njihovih leđa, ali i s njihovih leđa, što čine nepošteni ljudi i varalice u društvu. Napokon je postao častan čovjek, koji po iskrenom obraćenju može okrenuti novu stranicu u svome životu i svakog čovjeka mirno gledati u lice, zato što je primio milost i bio obasjan sjajem lica Gospodinova.
I mi kršćani bismo danas trebali slijediti Zakejov primjer, te gorljivo tražiti lice Kristovo i osobni susret s njime. Iz tog spasonosnog susreta može nam proizići neizmjerno dobro i obilje milosti, kao što je doživio i Zakej. Svojom svetom prisutnošću Gospodin nas može dovesti do spasonosnih odluka, koje onda postaju i zalog boljeg i pravednijeg društva, koje se može izgrađivati samo na pojedinačnom obraćenju i osobnijem životu vjere, to jest zauzetom promatranju lica Kristova.
Svetost blaženstava

Svetkovina svih svetih – 2010.
Ako Crkva časti pojedine svece i ako je uspostavila svetkovinu svih svetih časteći i one nepoznate, neimenovan i neuvrštene u katolički kalendar, moramo razumjeti zašto to čini. A kako bismo izbjegli nepotrebno postavljanje hrpe pitanja, valja odmah prijeći na stvar i reći kako Crkva na zemlji ne časti svece kako bi uvećala njihovu slavu u nebu, pa niti kako bi uvećala neizmjernu slavu Božju časteći njega preko njih. Isključivi razlog slavljenja svetaca na zemlji je priznavanje općeg crkvenog zajedništva s njima, jer mi prolazimo sada onu dionicu puta kojom su oni već prošli, dok se oni nalaze tamo kamo mi smjeramo. Stoga slavljenje svetaca ima za cilj potaknuti vjernike zemaljske Crkve na put svetosti u ovom sadašnjem trenutku, a ne uvećavati slavu onih koji su ostvarili svoj ljudski cilj.
Određujući jasno ispred sebe cilj i pojašnjavajući razloge, propitati nam s koji je pravi način ostvarenja cilja. U tom smislu neke naznake bi trebali ponuditi biblijski tekstovi koje čitamo danas slaveći ovu svetkovinu, no bitne su i neke druge teološke pretpostavke. Ako je svetac čovjek koji na zemlji živi božanskim životom, te ako nam Crkva nudi Evanđelje o blaženstvima kao zakonik ili pravilnik s kriterijima svetosti, onda zaključke treba izvlačiti polazeći od tih datosti. Vrlo dragocjena istina je koja izvire iz toga je o samome Bogu. Prema ovoj logici, naime, onda i on živi takvim životom kakav traži od ljudi. Ako ljudi postaju sveti onda kad žive njegovim životom, a Isus u Evanđelju ukazuje na blaženstva kao put svetosti, onda je jasno da je i sam Bog na zemlji živio istim načinom života i vodio se istim idealima. I doista, tko je živio tako siromašno duhom kao Bog koji je iz bogatstva božanskoga života prihvatio utjeloviti se i živjeti ponizni ljudski život! Tko je mogao biti toliko ožalošćen poput onoga koji je doživljavao tragediju ljudskih sudbina koje je dijelio do te mjere da je plakao nad njima! Tko je mogao biti tako krotak poput njega koji se i života odrekao, premda je mogao upotrijebiti božansku silu i spasiti se smrti na križu! Tko je mogao biti takao gladan i žedan pravednosti poput onoga koji je od postanka svijeta uočavao ljudsku nepravdu trudeći se ispraviti je! Tko je mogao biti tako milosrdniji od Milosrdnoga koji nam je objavio milosrdno lice Očevo otvorivši nam vrata spasenja! Tko je mogao biti čistijeg srca od onog Prečistog Srca u kojem je vrelo čistoće i ljepote! Tko je mogao biti veći mirotvorac od Mirotvorca koji je izmirio Boga i čovjeka, nebo i zemlju! Tko je doživio više progona zbog pravednosti od Pravednika kojega čovjek od pamtivijeka progoni i uklanja iz svoje sredine!
Ono što je Bogu u sebi i što je izvršio u povijesti očekuje, međutim, i od nas, svojih vjernika, o čemu su svoje svjedočanstvo ostavili sveci živeći vjerno Evanđelju i sukladno zahtjevima blaženstava. S time što je za nas vjernike postupak obrnut. Mi trebamo najprije prakticirati na zemlji onaj stil života i živjeti iste sadržaje koje je on živio, pa će nas on na koncu obdariti puninom svoga života u vječnosti, iz koje nam je došao ususret. Sveci su potvrda njegove ljubavi i skrbi, jer nam ukazuju kako ih je sam Bog uveo u vječnost. Živeći životom kojim je živio i kojim živi sam Bog, kršćani postaju sveti jer nasljedujući njega ispunjavaju se božanskim životom.
Svetost, dakle, nije samo nebesko stanje čovjeka, nego je najprije zemaljsko, jer Bog svojim životom zahvaća čovjeka na njegovom zemaljskom putu. Ispunjavajući ga snagom svoga života čini ga svetim na zemlji, to jest prepoznatljivim i spremnim za onu konačnu nagradu koju će mu udijeliti u vječnosti. Svetost, stoga, znači: prebivati na zemlji, a hoditi put neba, poštivati ljudske, a ravnati se po nebeskim zakonima, biti čovjek, a živjeti kao dijete Božje, graditi zemaljsku domovinu prema mjerama i kriterijima Božjeg kraljevstva. Biti svet znači imati ljudsko srce, a ljubiti na božanski način, živjeti s ljudima, a u njima promatrati samoga Boga.
Stoga i kad slavimo svece, ne slavimo samo one koji su se proslavili u nebu, nego ih slavimo zato što su sveto živjeli na zemlji. Svetac nije čardak ni na nebu ni na zemlji, premda onima koji su na zemlji može tako izgledati. On je onaj tko na zemlji živi nebeske vrijednosti, koji premda čovjek, živi božanskim životom. Svetac je čovjek koji ne živi samo za nebo, nego ostvaruje nebo posvećujući zemlju.
Samo tko tako živi, tko utjelovljuje Boga u životu i povijesnoj stvarnosti konkretnim činima i ponašanjem, može se smatrati svetim. Zato su se kršćani prvih stoljeća međusobno i zvali svetima. Svetac preobražava siromašne odnose i situacije na zemlji u stvarnost bogata Bogom i ljepotom. Živeći kao Kristov blaženik, to jest razdajući sebe za braću, upravo to ostvaruje. Zato je današnja svetkovina dan svih nas kršćana. Ona nam je poticaj na putu života. A živjeti nam je sveto i neporočno, iskreno ljubeći Boga i bližnjega. Vidjevši zahtjeve takve ljubavi, postoje jasno kako samo Bog može dati snagu za ustrajnu ljubav poput one kakvu iziskuju blaženstva.

30. nedjelja kroz godinu – C
U suvremenom društvu doista se mnogo govori o pravima, pravdi i pravednosti, te se često na temelju tih socijalnih vidova stvara predodžba i o onoj pravednosti, to jest o opravdanju koje čovjek ima ili bi trebao steći pred Bogom. Tako smo svi skloni usredotočiti se prema onoj izvanjskog pravednosti, a to znači promatrati pravednost isključivo kroz društvene i izvanjske čine. Sebe i druge smatramo pravednima ukoliko nismo prekršitelji zakona ni počinitelji kakvog kaznenog djela. Uvjereni smo kako smo pravednici time što nismo na udaru pravosuđa, niti među kandidatima za Remetinec.
No ako čitamo pozorno današnje Evanđelje, vidjet ćemo da je farizej iz prispodobe daleko iznad toga, te je zato i mislio da je pravednik u odnosu na druge jer nije na nikakvom popisu sumnjivaca. Ne samo da nije negativac i u krugu potencijalnih osuđenika za prijestupe, nego je on častan i pošten član svoga društva i vjerske zajednice. Hvali se, s pravom, što sve ne čini kao ostali ljudi koji su grabežljivci, nepravednici i preljubnici, a isto tako se hvali i što čini dobroga na društvenoj razini. Najprije mu je na čast što posti dvaput tjedno, daje desetinu, moli se redovno i svim svojim izvanjskim činima daje do znanja kako je revan i neporočan član svoga naroda.
Ni ovaj stupanj pravednosti nije najveći stupanj koji bismo kao kršćani mogli i trebali ostvarivati, jer ovakav stupanj pravednosti počiva na našim ljudskim djelima i zaslugama. Temelji se na ljudskoj nepogrešivosti i veličini, na njegovim krepostima i zaslugama. Farizej se hvali kako je savladao oba stupnja pravednosti. S jedne strane je bježao od nedjela, a s druge se mogao čak pohvaliti ljudskim dobrim i zaslužnim djelima. Boljka mu je pak nedostatak pravog zajedništva s Bogom koje nas može prožeti sasvim drugim osjećajem za život i potaknuti prema još uzvišenijoj pravednosti koja nije samo društveno-ljudske naravi, nego božanske. Ovakva je pravednost neophodna svakome, pa i onome tko se hvali izvanjskom neporočnošću, jer nas upućuje na malenost pred Bogom iz koje jedino može izići naša stvarna ljudska veličina. Ukoliko stupanj pravednosti dobrih djela treba biti prepreka poniznom zajedništvu s Bogom, onda Isus ukazuje na to kako je od njega čak bolja grešnost koja čovjeka vodi k obraćenju. A to je upravo ono što se dogodilo cariniku, premda ga uopće nije bilo na pozitivnom stupnju ljudske ljestvice pravednosti.
Zato je najveći stupanj pravednosti ova duhovna, koja ne osporava potrebu da čovjek i naizvana bude pravedan, i pred sobom i pred ljudima, ali takav osjećaj opravdanja i pravednosti treba se razvijati pred Bogom. U protivnom vjernik može steći osjećaj nadmoći nad drugima, osjećaj koji je u konačnici zavaravanje sama sebe. No onaj tko zna koliko je Bog velik i dobar, koliko je milostiv, milosrdan i ponizan, teško će sam trošiti vrijeme i umišljati sebi o vlastitoj veličini. Tko zna koliko je Gospodin ponizio sebe i darovao cijeli svoj život za spasenje svijeta, teško će sebi dopustiti gubiti se zamarati tako perifernim stvarima kao što je mjerenje vlastite pravednosti u odnosu prema drugima. Samo tako će moći zadobiti duhovno opravdanje, kojim nas Gospodin oslobađa sebeljublja i umišljene veličine, pa čak i bolesti vlastitog savršenstva.
Gospodin Isus nas današnjim Evanđeljem poučava kako je Bog onkraj naše ljudske pravednosti. Ali ne kao onaj koji bi nijekao i potrebu ljudske, ili pak da bi njegova božanska bila potpuno drukčija od naše i bez ičega zajedničkoga. Naprotiv, on je onaj koji zna da je ljudska izvanjska pravednost tek jedan mali dužni dio pravednosti, koja je neutemeljena bez one duhovne prema kojoj treba težiti. Tko bi se uhvatio za ljudsku i izvanjsku kao za najveći mogući domet pravednosti, učinio bi sebi medvjeđu uslugu poput farizeja koji nije primjećivao koliko ga je umišljena pravednost udaljila od stvarne pravednosti. Popisujući i iznoseći svoje zasluge, udaljio se od iskrenog zajedništva s Bogom, a naravno i od dobrog upoznavanja sama sebe i svoga poslanja među svojom subraćom.
Stoga Gospodin danas poziva nas vjernike da ne počinimo istu pogrešku, kao što naše rješenje nije činiti nepravdu i zanemarivati potrebu za pravednošću. Pozvani smo biti pravedni, a jedino pravo rješenje koje može voditi prema pravednijem društvu, jest nastojanje svakog pojedinca oko ostvarenja pravednosti pred Bogom, uslijed čega u svoj svojoj jednostavnosti i skrušenosti može i drugima posvjedočiti potrebu obraćenja i zauzetijeg duhovnog života. U protivnom ostajemo na površini života zavarani vlastitim osjećajem samodostatnosti. Neka snaga Krista Gospodina i njegova sveta riječ u nas koji se svake nedjelje okupljamo u njegovu svetom hramu usadi takav osjećaj pravednosti, te da s ovog svetog mjesta možemo uvijek odlaziti ne samo s osjećajem kako smo opravdani, nego i ispunjeni do punine svojih mogućnosti njegovom božanskom prisutnošću.

29. nedjelja kroz godinu – C
Ne samo u društvu našega vremena, nego i u mnogim prethodnim društvima bilo je kočničara zdravih odnosa među ljudima, te ostvarenja temeljnih ljudskih prava. Nekada je to bila samovolja careva i gospodara, a danas to može biti preuzetnost bogataša i velikoposjednika, kao što može biti i tromost činovnika u državnom aparatu kojima su osobe što dolaze sa svojim zahtjevima tek brojevi. Zato se često zna reći da ovo naše društvo nema većeg protivnika od birokracije na svom razvojnom putu. Često takav aparat ne služi svojoj svrsi, nego onima koji su se u njemu uhljebili, a trebali bi biti poticatelji napretka i dobrobiti svojih građana. Ono što je nekad bila samovolja moćnog pojedinca, to je danas birokracija kojoj se odavna naviješta nesmiljeni rat, a ona uvijek uspijeva ostati neporažena i nametnuti se u novom obliku. Ovaj nepomični, bezlični, neosobni, a često i iskvareni aparat, iza kojeg stoji hrpa legalista, a kojima je najbitnije od svega da se nalaze na „državnim jaslama“ djeluje negativno na stanje cjelokupnog naroda i društva, pogotovo ako uz to očekuju dodatno nezakonitu nagradu u vidu onog svakodnevnog mita. Kad se čovjek nađe pred takvim ljudima i takvim aparatom, onda spontano reagira popuštajući u svom dostojanstvo i načinu života. Koliko je samo onih koji su, jer „ne mogu glavom kroza zid“, odlučili nekome ‘turiti kuvertu u ruku ili džep’, te tako riješiti svoje administrativne probleme i ubrzati potrebne procese. Koliko samo predmeta ‘zapne’ negdje u ladicama birokrata i nikad ne dolazi na dnevni red, dok se ne nađe netko, tko će nečim ‘požuriti’ rješavanje istoga. Malo tko zadrži svoje dostojanstvo i svoj ponos nastavljajući pošteno, pa što bude. A nakon što se, manje-više svi tako ponašamo, ne znam zašto se čudimo da onda i oni na vrhu čine isto, no stvarna je istina da kritička masa našeg društvenog korpusa nije dovoljno kritična, nije dovoljno ponosna, da izvrši promjene svojim dostojanstvom i poštenjem. Istina, to nije lako i za takvo što hoće se čvrsta vjera u Boga, znajući kako je on pravi gospodar budućnosti, te kako on sve izvodi na dobro.
Sličnih birokratskih problema imala je udovica iz evanđeoske prispodobe. Naš Gospodin Isus očito je bio svjestan poteškoća maloga čovjeka koji se teško uspijeva izboriti za pravdu pred velikima i moćnima birokratskoga duha, te zato priča ovu prispodobu kojom ističe snagu upornosti nezaštićene udovice. Takvu snagu stavlja za primjer i uzor svim slušateljima, napose vjernicima koji bi se trebali svakodnevno susretati u molitvi sa svojim Ocem. Isus nije htio reći da je Bog neka vrsta nepravednog i bezočnog suca koji se ne zauzima za malene, nego je preko jedne životne situacije htio potaknuti vjernike na zauzetiju i žarču molitvu, prispodobljenu upornosti sirote udovice koja je tražila priskrbiti si dužnu pravnu zaštitu. Ovom prispodobom Gospodin je htio u nama proizvesti višestruku i višeznačnu antibirokratsku revoluciju. Kao prvo uči nas kako molitva nije birokratska obveza prema Bogu, a mi kršćani najčešće se baš tako postavimo prema njoj, te molimo samo da ‘odradimo’ svoju obvezu ili pak da osiguramo neku dobrobit ili blagoslov. Rijetko molimo zdušno iz srca, uporno i s ljubavlju kao što djeca znaju moliti svoga Oca, koji im jedini može dati što im treba. Bog nije birokrat koji bi nas prisiljavao na ponižavanje, kao što zlobni i zločesti sudac čini s udovicom. Naprotiv, on je Otac koji od nas očekuje žar srca i molitve jer im samo može dati svoje darove samo onda ako i kad ih traže. Bog je Otac koji očekuje od svoje djece stav iskrenog molitelja, a ne birokrata, pogotovo ako nam toliko smeta ta štetna pojava u društvu i međuljudskim odnosima. Stoga naš život pred Bogom ne bi smio biti legalistički, nego sinovski. Ne bismo smjeli niti zamišljati vjerski život kao birokratski odnos u kojem smo dužni nešto učiniti, odraditi, zadovoljiti zakon i obvezu, umjesto spoznaje kako se radi o trajnom rastu duha u Duhu, te istinskom djetinjem pristupu Ocu. Naš nedjeljni susret ne bi smio umjesto prisnog razgovora postati formalna obveza, kao ispunjavanje neke naredbe ili pogodbe, umjesto da bude radosno zajedništvo s onim koji nas svojom ljubavlju drži i osvježava. Bog nije birokrat, te ni on, kao ni mi, ne voli birokraciju i činovnički odnos prema svojoj djeci, niti od svoje djece. Zato molitva za nas kršćane nije birokratska obveza, premda jest svakodnevna obveza, i kamo sreće kad bismo je prihvatili i kao životnu ‘obvezu’ bez koje ne želimo i ne možemo provesti dan. Bog nije birokrat, ali očekuje da molimo, da s njim proživljavamo zajedništvo, da ga dozivamo u pomoć i zaštitu, jer u molitvi najbolje shvaćamo za što se trebamo raspoložiti i koje sadržaje tražiti. Gospodin ne odgađa ‘našu stvar’ iz birokratskih razloga. On se, naprotiv, brine da naš predmet što prije dođe na dnevni red i da se usvoji za dobrobit svih. Njemu u tom smislu nije potrebna naša molitva, nego potiče našu svijest kojom mi bolje shvaćamo svoje mogućnosti i ciljeve. Kao što pravna zaštita u ljudskom sustavu ne prolazi bez upornog traženja, slično je i s Gospodinom, s time da iskrenom molitvom ne trebamo mi njega umilostiviti i odobrovoljiti, nego, naprotiv, pokoriti svoju birokratsku ćud i bezbrižnu narav koja tek formalistički uspostavlja odnos s njime.
Tek antibirokratskim stavom pred Bogom stječemo jamstvo za pobjedu protiv birokracije u svakodnevnom životu. Kao što nam je u molitvi izbjeći birokratsku zamku, tako nam je izbjeći tu istu zamku i u svakodnevnom življenju. Jer ako nam toliko smeta birokratski aparat, onda bismo trebali imati dovoljno snage napraviti raskid s ponašanjem koje ga jača, što možemo samo ako je u nama snažna Božja prisutnost koju ostvarujemo molitvom. Samo ako samo iskreni tražitelji pred Bogom, on će nam dati snage i pred ljudima, te će našu stvar okrenuti na dobro već sada, u dolini suza kojom prolazimo, dok ne prispijemo do njezina potpunog ostvarenja u životu vječnom.

28. nedjelja kroz godinu – C
S pravom ili, međutim nema nijednog društva u kojem nema getoiziranih i izoliranih pojedinaca. Razlozi njihova stanja, udaljenosti od društva i zatvorenosti u skupine sličnih je različita. Ako ih društvo getoizira, to je zato što ih može smatrati opasnima za svoje sastavnice. A kad se događa da oni sami sebe izoliraju od društva, onda to čine jer smatraju društvo pogubnim za svoje vrijednosti. Društvo u kojem je živio naš Gospodin Isus poznavalo je jednu takvu vrstu radikalne getoizacije i izolacije nametnutu bolesnicima od neizlječive bolesti gube, premda gotovo svaka bolest na svoj način getoizira čovjeka. Gubavci su jednostavno morali biti udaljeni od naseljenih mjesta, jer se time štitilo od proširenja te opake bolesti i na one zdrave. Gubavcima je dužnost bila upozoravati druge kad prolaze, tako da se znaju na vrijeme skloniti. Ne znajući kako izliječiti, dužnost odgovornih je bila spriječiti daljnje širenje, te su tako gubavci završavali na rub društva i preživljavanja, oviseći o dobroti poneke dobre duša koja je bila voljna s vremena na vrijeme odnijeti im hrane. O ozdravljenju su mogli tek samo maštati, jer ih je od bolesti mogao spasiti samo čudesni Božji zahvat.
Jednoj takvoj skupini sreća se osmjehnula kad je u blizini područja u kojem su živjeli prolazio Isus, za kojeg su čuli da je moćan iscjelitelj. I, doista, nakon što su mu se obratili za pomoć, dao im je upute što činiti. Trebali su se pokazati svećenicima. Dok su tako išli putem, sva desetorica su ozdravili. Doživjevši čudo ozdravljenja, jedan od njih, Samarijanac, vratio se zahvaliti Gospodinu Isusu, slaveći Boga na sav glas. Vidjevši kako se vratio samo jedan od njih deset ozdravljenih, i to tuđinac u odnosu na židove, Isus je smatrao shodnim prokomentirati taj događaj. No, on to nije komentirao radi sebe ili nekog svog povrijeđenog ponosa, nego radi njih koji su se vratili u svijet, ali bez Boga. Otišli su u stvarnost života u kojoj će opet ‘uhvatiti’ neku smrtonosnu bolest, umjesto da ostanu s onim koji oslobađa od zaraze dajući lijek vjere.
Njegova pouka se odnosi i na nas danas, jer mnogi kršćani žive kao nezahvalnici, poput one devetorice izliječenih gubavaca, koji su imali isključivo svoj cilj i interes, te su na neki način zloporabili Isusa i njegovu božansku moć. Njima je on ozdravljenjem pružio prigodu slavit Boga za tako iznimna djela milosrđa, naviještajući ujedno Božju veličinu, a oni se zadovoljili tjelesnim ozdravljenjem. Odlazeći bez prave zahvalnosti, pokazali su neiscijeljenu dušu, za razliku od zahvalnog Samarijanca. A ni danas nije rijetkost takva usredotočenost samo na tjelesno zdravlje, dok zanemarujemo svijest kako nam je dano kao dar i zadaća. Ako ga ispravno shvaćamo, zdravlje nas nuka na zahvalnost Bogu i pretvara u navjestitelje njegove ljubavi i čudesnih djela. Ako mi kršćani, međutim, živimo kao gubavi nezahvalnici, ipak nije upitna Božja dobrota. Jer on će je iskazivati onima koji ga svojom zahvalnošću slave, kao što je to učinio izliječeni Samaritanac, kad se već devetorica židova nisu odazvali toj zadaći.
Nezahvalni ljudi su uglavnom opterećeni samima sobom, te kad ostvare svoj kratkotrajni cilj, zaborave bitno. Ne vide što bi drugo trebali napraviti, osim da se samodopadno raduju svom tjelesnom dobru. Ako su i bili zahvalni za primljeno dobro, to je ipak bilo nedostatno za cjelovitu i stvarnu zahvalnost, uzdignutu do samoga neba. Jer pravu zahvalnost su mogli izraziti dolazeći pred lice Kristovu, što oni nisu učinili. Samo on, kao pravi Božji poslanik, mogao je uzdići njihove zahvale onome od koga su, u konačnici primili dar, no udaljivši se od Isusa, udaljili su se od prave zahvalnosti koje je trebala biti natopljena vjerom.
Isto vrijedi i danas, u društvu i vremenu koje također pozna svoje bolesti i iscjeljenja, svoje getoizacije i oslobođenja iz geta, svoje izolacije i integracije u društvo. U našem društvu postoji toliko kojekakvih iscjelitelja i kiropraktičara, a da ih nikad nije dosta, uvozi ih se čak iz drugih zemalja, jer je očito kod nas ili velika potreba za oslobađanjem iz geta bolesti, te time i plodno tlo za takve djelatnosti. Ipak bi nam trebalo biti jasno: Ako netko nekom čini uslugu, pa taman i iscjeljenje, a ne vodi dotičnoga do susreta s Kristom i Ocem u vjeri, ne čini dostatno za spomenutoga. Sliče izliječenoj devetorici koje je Isusov zahvat vratio u društvu, ali nisu uočili da ih je želio dovesti pred lice Božje. Iscjelitelji kojima nije cilj liječeći privoditi Bogu, eventualno od sebe pravio idola, umjesto slugom Božjim koji je pozvan učiti ljude autentičnoj vjeri i zahvalnosti Bogu za podareno zdravlje. A vjernici bi trebali znati kako će amajlije i zapisi, ‘čarobni’ predmeti i čudotvorni napitci, ipak proći, dok, za one koji vjeruju, vjera ostaje čvrsta i neprolazna datost.
Zato nas Krist Gospodin poziva na zahvalnost prema Bogu. Vjerom nam je liječiti pogubnu pošast nezahvalnosti, ili pak zahvalnost kojoj nije potreban ni Isus, ni vjera. Boriti nam se protiv nezahvalnosti koja ne osjeća potrebu drugima navijestiti Boga koji nam je podario zdravlje, pa i onda kad nas prije toga nije trebao liječiti od neizlječive bolesti. Ponadati se da će primjer izliječenog gubavca i Kristove riječi iz današnjeg Evanđelja na nas ipak ozbiljno utjecati na nas i izliječiti nas od svih duhovnih zaraza, napose od pošasti nevjere i nezahvalnosti prema Bogu.

27. nedjelja kroz godinu – C
U svijetu u kojem živimo, složit ćemo se, ne postoji osobit osjećaj za vjeru, za njenu snagu i korisnost u životu konkretnog čovjeka. U zapadnoj civilizaciju u kojoj je pojedinac sklon koristiti svoj razum za apstraktnu misao, uz to uvjeren u nedostižnu moć uma i znanstvenih otkrića, kršćanska vjera ostaje negdje u zapećku kao neka vrsta antiznanja, pa čak bi se moglo reći i praznovjerja. U današnjem svijetu u kojem se religiju i religiozne fenomene promatra samo nekom vrstom teorije i ideje, i kršćansku se vjeru drži tek jednom od tolikih nedokazivih pretpostavki i mišljenja, to jest svojevrsnih religijskih i religioznih teorija. Stoga, tko bi bolje uspio prodrijeti svojim umom u božanski svijet, taj bi imao bolju i jasniju ideju o Bogu, te bi ga onda trebali i slijediti i pristajati uz njegove ideje i uvjerenja. Dotični bi bio vjerodostojniji ako bi uspio svoja promišljanja organizirati kao sustav znanja, manje ili više dosljedan, podložan prosudbama ljudskoga uma. Ako se od njegovih tvrdnji ne bi mogao organizirati sustav znanja, onda bi one zauvijek ostale vjerske teorije, nekima lijepe i privlačne, ali ne i znanstvenom ljudskom umu koji traži dokaz o utemeljenosti i utemeljenju svake ideje. Govor o Bogu i iskustvo Boga u svakom slučaju se smatra uvijek ljudskim pitanjem, to jest pitanjem ljudskog uma, čime se zanemaruje istina o Božjoj objavio čovjeku. A kršćanstvo svjedoči ne o dometu ljudske misli koja pokušava izreći Boga, nego o Bogu koji je govorio o samome sebi. Posvjetovnjačeno društvo, koje ima racionalistički pristup stvarnosti, stvara dojam kako je i kršćanska vjera neka vrsta nevidljivog, ili bolje rečeno nedokazivog znanja koje nema veze s razumskom stvarnošću, pa se onda radi o znanju loše kakvoće od kojeg zazire ‘učeni i pametni’ čovjek današnjice. I vjera bi bila neko neutemeljeno znanje, to jest razumski pristanak na nešto što nije do kraja razumsko, kao što su pretpostavke i privatna mišljenja.
U svakom slučaju, poistovjećujući kršćansku vjeru s opće religioznim iskustvom i znanjem, drži ju se znanjem neke niže vrste, nesposobno ići ukorak sa znanstvenim znanjem. Zato se nerijetko vjeru smatra fenomenom tek samo za pobožne bakice, djecu i žene, one koji nisu toliko skloni apstraktnom, dubinskom filozofskom promišljanju života, ili pak koji zbog dobi i drugih životnih zanimanja nisu kadri rabiti razum u punini njegovih sposobnosti. No ako je to tako, upitati nam se zašto su onda apostoli zaiskali od Gospodina Isusa da im umnoži vjeru. Zašto nisu zatražili da im umnoži znanje ili imanje, ili pak podari dobro zdravlje i dug život? Zašto nisu zatražili da im pomogne dobiti diplome i radna mjesta, nego su upravo vjeru smatrali nasušnom potrebom?
Očito je, kako su, idući za njim i živeći s njim tri godine, spoznali koliko je vjera velik i značajan dar, mnogo veći od imanja i suhoparnog ljudskog znanja, ma kako velike titule mogle stajati iza njega. Ako su apostoli s razlogom pitali dar veće i čvršće vjere, onda bismo se i mi trebali poći njihovim stopama. Kao prvo, zapitajmo se radikalno što ih je na to nagnalo? Koji su ih razlozi i motivi potakli? Ako su apostoli pitali Isusa snagu vjere, ni mi koji sebe nazivamo vjernicima ne bismo smjeli biti izuzeti od ovakvog zahtjeva Gospodinu. Ne bismo se ni mi smjeli ustručavati od ovakve želje i potrebe, jer ni nama vjera nije ništa manje potrebna i značajna nego što je bila njima. Moramo se potom preispitati koliko se i mi sami trudimo oko toga. Nastojimo li poput apostola uočiti važnost vjere i tražiti pomoć u onoga koji je može umnožiti? Razumijevamo li mi vjernicu uopće u čemu se sastoji bit vjere? Jesmo li ponosni na njezine domete i sadržaje, na istine koje nam osvjetljuju životni prostor i daju sigurnost tamo gdje nijedan um i nijedna znanost ne mogu doprijeti i prodrijeti svojim dokazima? Otvara li nam vjera obzorja života i raspršuje li tame neznanja koje se uvlače u dušu, um i srce? Smijemo li vjeru promatrati samo kao da se radi o administrativnoj formalnosti koju smo zadovoljili u trenutku krštenja, kako to misle mnogi kršćani, kad znamo kako ona postaje stvarna podloga života kao čin svijesti kojim se čvrsto pristaje uz Boga i njegovu prisutnost u svijetu?
Videći tolike upite, kamo sreće kad bi današnji evanđeoski tekst i u nama proizveo potrebu za čvršćom i snažnijom vjerom koju su osjetili apostoli. Kamo sreće kad bismo i mi koristili sva prikladna sredstva kojima se uvećava vjeru, a na koja je Isus za svoga djelovanja ukazao svojim učenicima. Kamo sreće kad bismo njega susretali osobno i iskreno, napose u molitvi i meditaciji, kao živoga i uskrsloga Gospodina koji je živo vrelo vjere. Kamo sreće kad bismo imali i dostatna saznanja o sadržajima svoje vjere i uvećavali ih ne prežući čitati vjerski tisak i duhovno-teološku literaturu kao izvrsna pomagala u duhovnom rastu.
Jer ako apostoli traže u Gospodina: Umnoži nam vjeru, to u nijednom slučaju ne znači: Ostavi nas u neznanju, ili pak: Umnoži nam praznovjerje. Oni, doista, ne traže da im umnoži neznanje i nerazumijevanje, nerazumnosti i nesigurnost, nego, naprotiv, traže načina dobiti nadnaravno prosvjetljenje, mnogo veće od ljudskog znanja i ljudske mudrosti. To prosvjetljenje i takvo znanje prima svaki vjernik po daru vjere utemeljenu u Isusovu objaviteljskom i spasiteljskom djelovanju. Apostoli žele ostvariti čvrst i pouzdan odnos s onim koji je bio i jest Stijena i Oslonac Izraelov, što se ne može ispraznim umovanjem, nego sinovskim pristajanjem uz njegovu riječ. Apostolski vapaj: Umnoži nam vjeru!, znači: Daj nam veće znanje od onog isključivo ljudskog! Daj nam znanje o onome što ljudsko oko ne može vidjeti i što ljudski razum sam po sebi ne može dosegnuti! To znači također: Pomozi nam uspostaviti odnos s onim s kojim čovjek sam po sebi, svojim ljudskom snagama, ne može uspostaviti pravi spasenjski odnos, ako on ne priskoči u pomoć, ako se ne objavi, ako se ne uključi u dijalog, oko on odozgor ne zahvati.
Zamolimo stoga i mi svoga Gospodina, da nam umnoži vjeru, kako bismo bili, ne samo ljudi osobitog znanja, nego, naprotiv, kao istinska djeca Božja, svjedoci njegove očinske ljubavi u svijetu!

26. nedjelja kroz godinu – C
Prispodoba koju smo čuli u današnjem Evanđelju daljnja je Gospodinova pouka o opasnostima raskošnoga života u obilju i bogatstvu, premda ne znam koliko ozbiljno Gospodina doživljavamo dok govori o ovim temama i koliko smo voljni primijeniti na vlastiti život.
Međutim, ako mu odlučimo povjerovati, te ako s određene nepristrane udaljenosti počnemo razmatrati njegove riječi, bez onog apriorističkog opiranja, prouzročena strahom da nam on želi nešto oteti, onda ćemo shvatiti koliko je u pravu. Ponirući nepristrana duha u sadržaje kojima nas Gospodin poučava, ne preostaje nam nego priznati da bogatstvo zatvara čovjeku i srce i oči pred potrebama svoga brata, te odbija solidarizirati se s njime. Umjesto da posjedovanje nečega bude prigoda zajedništva s onima kojima možemo učiniti dobro, nama je to poticaj za dodatne barijere koje onda gradimo sredstvima kojima raspolažemo.
Propitujući se temeljito, ustanovit ćemo kako živimo iza dobro zatvorenih vrata, ali ne samo onih izvanjskih, nego i vrata srca i duše. Događa nam se to jer oko nas kruži mnoštvo „Lazara“ koji nisu Lazari, koji ne prose i ne traže iz potrebe, nego iz zanata, te to čine na vrlo neprimjeren način. Zato smo vrlo oprezni i sumnjičavi, zatvoreni u sebi i u svoje poslove. Ponetko će od nas na ulici još i baciti pokoji novčić nekom prosjaku, ali ne znam jesmo li ikada pokušali pronaći pravog siromaha koji nije javni prosjak, stvarajući svijest o kršćanskoj dužnosti trajne skrbi za potrebne. Možda smo nekom prosjaku na vlastitim vratima i dali što je tražio, ali ne znam jesmo li ikada mi sami odlučili potražiti prosjaka na njegovim vratima želeći s njime podijeliti vrijeme i bratski zalogaj. Možda nekome nešto i dademo da ga se riješimo, ali ne znam jesmo li se ikada živo zanimali za nečiju tešku i bolnu sudbinu voljni podijeliti patnje i boli, ali također i utjehu i nadanje.
Takvo iskustvo bi nam doista bilo vrlo poželjno, ako želimo biti pravi Isusovi sljedbenici i ljubitelji svakog čovjeka, napose onog najpotrebnijeg poput Lazara u Evanđelju. Ukoliko bismo naučili otvarati oči i srce potrebnima, sebi bismo također priskrbili veliku radost i neizmjerno bogatstvo duha, što će jednom doći na naplatu kao vječna Božja nagrada. A ukoliko to ne naučimo, može nam se dogoditi da ostanemo s krive strane provalije nepremostive, to jest na mjestu paklenih muka. Kad nam tamo spadnu ljuske s očiju, onda je već kasno popraviti stanje u kojem se budemo našli.
Osim toga, kasno je onda popraviti štetu koju smo za života nanijeli u svom okruženju, s onima s kojima smo dijelili iste ‘vrijednosti’ i isti način života. Jer živeći lagodnim životom i mnoge druge smo uljuljali u ljepoti i sigurnosti materijalnih dobara. Zato onaj bogataš iz mjesta muka vapi tražeći dopuštenje obavijestiti svoju braću koja žive istim životom poput njega. Živeći neodgovorno i tražeći samo svoj žitak, osim sebi nanose se ujedno nebrojene nepravde sirotinji i potrebnima, o kojima smo pred Bogom također dužni skrbiti. Zato problem našega društva i čovjeka nije u smanjenju mogućnosti. Naprotiv, znanstveno-tehničkim napretkom mogućnosti se stalno povećavaju, no ne događa se napredak na ljudskom planu koji bi mogao jamčiti, ako ne apsolutno jednaku raspodjelu, onda barem potrebni ljudskim minimum svakom čovjeku. Stvarni problem je što ne znamo pravu mjeru svojih potreba, poradi koje onda nemamo osjećaja za druge. Uglavnom oko sebe gomilamo stvari, stvaramo zalihe i viškove, gomilamo potrebno i nepotrebno, častimo se i gostimo, a tek ponekada, tu i tamo, pokušavamo oprati savjest ponekim novčićem na ulici. No, poziv nas kršćana je sasvim drukčiji. Nama je zadaća biti pozorni i osjetljivi na potrebe jedni drugih, napose siromaha i nevoljnika, a ne samo prigodno prati savjest ponekim dobrim djelom, što bi bilo vrlo dvolično.
Potom, ozbiljno nam je uzeti u obzir riječi Evanđelja Gospodnjeg, koje nam pokazuje kako čovjek može otvrdnuti i ogresti u materijalizmu, te to kao zarazu proširiti i na svoje najbliže nanoseći im nepopravljivu štetu. A velika je evanđeoska istina: Ako sada ne živimo kako treba, ako sada ne živimo punim plućima, pravi život zajedništva i solidarnosti, jednog ćemo dana, kad nam Bog otvori oči, shvatiti kako smo živjeli sirotinjski, kako smo bili prava bijeda ogrezla u dobrima ovoga svijeta. Spoznat ćemo kako smo bili siromašni života, vjere, Boga i zajedništva. Zato Gospodin upozorava da će se jednoga dana onaj tko je koristio dobra za užitke, naći kao pravi prosjak pred vratima života. Ostat će bez pristupa, kao što je i sam siromahe držao ispred svojih ne dajući niti dužni minimum. Možda onda bude prisiljen prositi kap vode na vrhu prsta, za što će uza sve molbe ostati prikraćen, jer je sam drugima uskraćivao potrebnu životnu pomoć. Onaj tko nije znao darivati niti mrvice sa svoga stola, ostat će uskraćen i za kapljice olakšanja, samo zato što je svojim postupcima za života izgradio provaliju nepremostivu prema drugima, pa i prema samome Gospodinu.
Radije budimo vjerni Gospodinu i otvorimo prema braći oči i srce, gradeći tako mostove prema vječnosti. Počnimo ozbiljno slušati njegovu riječ i provoditi je odvažno u djelo, za bolje društvo na zemlji i blaženstvo u kraljevstvu Božjem!

25. nedjelja kroz godinu – C
Isus nam u današnjem evanđeoskom tekstu ostavlja jednu dragocjenu pouku koja glasi: Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Ali mi ljudi smo misaona bića, te iz te riječi, a i iz cijeloga teksta izvlačimo sljedeće zaključke: Bogu treba služiti, a bogatstvom se služiti! Bogatstvo nam je, dakle, dano da se njime služimo, te da ga, naravno, koristimo sukladno zakonitostima kojima je određeno od Boga. Uostalom, i ljudski život i suvremeno društvo počiva na ispravnom korištenju materijalnih dobara. Štoviše, možemo reći da ja ovo naše vrijeme i društvo u tome vrlo uspješno, uspješnije nego prethodna društvena uređenja.
No osim što smo misaona bića, mi smo ljudi vrlo domišljata bića, pa onda ova pravila prevodimo i u neke druge inačice. Naime, ovdje ostaje još jedna ozbiljna mogućnost koju valja temeljito propitati, jer se tiče našega vremena i suvremenog kapitalističkog društva i odnosa. Ta mogućnost je sljedeća: Može li se čovjek služiti bogatstvom, a da to nema veza s Bogom, to jest može li se bogatstvom služiti, a da uz to ne služi Bogu? Ima li pravo Boga isključiti iz ovog procesa? Je li Isus s pravom ustvrdio da se Bog i bogatstvo međusobno nužno isključuju? Na temelju čega je vezao ove dvije stvarnosti u par, ili je pak pogriješio u procjeni, te izostavio jednu zakonitu mogućnost da odnos prema bogatstvu nema ništa s odnosom prema Bogu i obrnuto? Drukčije rečeno, može li čovjek i ovo naše društvo biti ateističko, a da ne padne nužno u robovanje bogatstvu? Ako bi se ove mogućnosti pokazale istinitima, onda bi opozvale Isusa i njegov nauk. I mi se moramo upitati tko je u pravu, a tko u zabludi. Spontano bi nam se nametnula sumnja i pitanje: Nije li Isusov nauk glede ovih odnosa doista zastario? Je li ga prešlo novo vrijeme, modreno društvo i ljudi?
Sve govori u prilog toga da jest: Danas se uredno priča o obrtanju kapitala, o ulaganjima i zaradi, a da se pritom ne treba govoriti o Bogu koji niti šteti niti pomaže. Budalama držimo one ljudi koji su imali neke mogućnosti zarade, ali ih nisu iskoristili, te nisu uvećali kapital niti su stekli više od onoga što su imali. Gotovo da bismo mogli reći da se u našem društvu nigdje ne opaža ni traga služenju novcu, nego, štoviše, ne prestaje se govoriti samo o tome kako se novcem treba služiti. Ako je to tako, onda ovo Evanđelje ne vrijedi za nas, onda je glede nas Isus sigurno pogriješio, jer se uredno služimo bogatstvom, a da u isto vrijeme nismo ideološki suprotstavljeni Bogu. Štoviše, čak se osjeća kako on uopće ne zadire u ove odnose.
Ipak je vrlo znakovito da se u ovom našem društvu ne govori nigdje o služenju Bogu, pa i onda ako bi se mogao steći dojam da se vrlo razvilo u služenju materijalnim bogatstvom. To je već jedna alarmna lampica da se događaju određene nepravilnosti na duhovnoj razini života. Stoga bi čovjek, ma koliko uvjeren da se bogatstvom samo služi, ipak morao temeljito propitati stvarnost oko sebi uspijeva li u svojim namjerama da se služi bogatstvom, pa i onda kad ne ide iz da služi Bogu. Isus nas u Evanđelju uči da, čim je odstranio Boga kao suvišnoga u ovom ‘procesu’, znak je to da je novac, kapital, bogatstvo preuzelo glavnu riječ, te da se čovjek više njime ne služi, nego mu služi. Dovoljno uočiti da je čovjek prestao služiti Bogu, da bismo razumjeli kako nije ostao bez gospodara, jer on ne može biti i nije autonoman. Bogatstvo ovoga svijeta je presnažan pokretač i ima vrlo moćne gospodare koji njime upravljaju i koji ga koriste da bi netko uopće mogao biti na nj imun. Mnoštvo je toga što ga nadilazi, te, prije ili poslije, podjarmi i zasužnji čovjeka u materiji, ukoliko ne želi služiti Bogu koji ga jedini preko tog služenja želi osloboditi.
Ovdje sigurno nema treće mogućnosti, što je Gospodin dobro uočio i čemu je i nas poučio. Stoga, upravo kad čovjek misli da se služi bogatstvom jer ga pametno ulaže dobro planirajući što sve može s njime i gradeći sve što treba, nije ni svjestan kako je postao žrtva i sluga bogatstva, novca, kapitala. Zato je ovo trenutak da si postavimo još neka pitanja: Što uopće znači služiti se bogatstvom, a što znači služiti bogatstvu, kad vidimo da nas preveliko služenje bogatstvom pretvara neprimjetno u njegove robove ogrezle u ovom zemaljskom? Po čemu to Isus mjeri i što nam sugerira?

Odgovor je jednostavan: Ako bogatstvo i sva zemaljska dobra ne vode k Bogu i ne služe vječnom spasenju, onda im čovjek služi, bez obzira što bi mogao misliti da im se služi. Jer, ako ništa drugo, barem bi se pretvorio u slugu onima kojima je isključivi cilj zgrtati kapital, te tako ne bi sve svoje snage upravio vlastitoj vječnoj sreći. Ako netko ne ulaže u svoje cjelovito dobro kao čovjeka, što podrazumijeva i duhovno dobro, onda ga loše koristi i prije ili poslije postat će bjelodano da mu je bio rob, kojega je kapital podjarmio, zlouporabio, iskoristio i potom odbacio.
Krist Gospodin nas je zato poučio da se znamo unaprijed pripremiti na ovakve izazove, te se othrvati napastima, skrbeći svim silama oko svoga spasenja i gradeći time i društvo na zdravim temeljima Evanđelja, što se može ostvariti jedinio ako služimo Bogu.

24. nedjelja kroz godinu – C
Danas smo imali prigodu čuti neke od najljepših evanđeoskih prispodoba koje je ispričao Gospodin Isus. Ma koliko spomenute prispodobe iz današnjeg Evanđelja mogu djelovati vrlo privlačno i simpatično, isto tako, svatko će se složiti, postoji u njima jedna doza i nelogičnosti i proturječja. Gotovo da djeluje nelogično da se netko veseli zbog pronalaska jedne izgubljene ovce više nego zbog onih devedesetdevet koje već ima u ovčinjaku, ili pak da se žena veseli zbog jedne pronađene drahme više nogo zbog drugih devet koje su je već krasile.
No ma kako djelovalo nelogično da se Bog tako raduje zbog obraćenog grešnika, kao što se pastir raduje zbog pronađene izgubljene ovce ili žena zbog drahme, ipak se moramo složiti da je takva reakcija ljudima normalna i primjerena. Jer, u konačnici, pastir se raduje zbog jedne pronađene ovce, a žena drahme, samo zato što su svjesni da onaj ostatak već posjeduju, da je njihov i da je neotuđiv i neupitan. Ali kad se dogodi da ono što čovjek smatra svojim i na što može računati u jednom trenutku nestane ili se izgubi, također je normalno da se nitko ne zadovolji to prepustiti tek tako kao da ga nije briga za tim, nego se trudi i daje sve od sebe da to pronađe. Pa i kad može djelovati nerazborito i nevrijedno truda, ako vlasnik procjeni da je njemu to vrijedno i dragocjeno, on će se, bez daljnjega, oko toga zauzeti i poduzeti sve da to pronađe i zadrži.
Sličnom logikom se vidi bilo tko tko nešto ima, i prema tome što ima ne ponaša se kao da mu nije stalo, nego pazi na sve što smatra svojim, jer svaki je imetak sastavljen od mali dijelova. Ukoliko ne bi pazio na dijelove, teško bi mogao očekivati i cjelinu. Kao što pastir ne može imati stada, ako ne pazi na pojedine ovce, tako ni ratar ne može imati uroda ako ne pazi na svako zrno pšenice, ili poduzetnik ako ne pazi na svaku uloženu kunu. Zato se pastir raduje kad je onu izgubljenu priveo cjelini, a ne samo zato što bi radost zbog nje suprotstavljao ravnodušnosti zbog drugih devedesetdevet. Raduje se zbog nje više, jer na onaj ostatak već sigurno računa. Njegova radost zbog pronalaska izgubljene nije nelogična, jer bi on bio spreman za svaku od svojih sto ovaca učiniti što je učinio s izgubljenom, ukoliko bi to trebalo.
Isus stoga jednostavno želi ukazati na činjenicu da, ako se ljudi ponašaju sukladno ovoj zakonitosti skrbi za ono što smatraju vrijednim, ništa manje se ne ponaša i sam Bog, koji im je i stavio u srce takvu želju i potrebu i imperativ. Ako je čovjeku vrijedan imetak kojim raspolaže, te ne dopušta da išta od njegova propadne ili da se izgubi, zašto bi onda bilo čudno da se Bog angažira oko onoga što mu je najvrjednije, a to je čovjek? Ako je pastiru vrijedna svaka ovca, rataru svako zrno pšenice, a poduzetniku svaka uložena kuna, zar onda Bogu ne bi trebao biti jednako vrijedan svaki ljudski život, to jest svako ljudsko obraćenje i svaki ljudski život?
Bog ne gleda na ljude kao na neki dobar prosjek, kao da bi mogao reći da je zadovoljan, ukoliko bi postotak spašenih bio 99%, što se radi o vrlo visokom postotku , nego naprotiv u svojoj ljubavi traže spasenje svakog čovjeka kojega je s ljubavlju pozvao u život da bude njegovo dijete. Svaki konkretni čovjek ima neizmjernu vrijednost, te Bog zadržava sebi pravo zauzeti se za njegovo spasenje do krajnjih granica. Bog žudi za ljudskim spasenjem više nego što bi ijedan pohlepnik mogao žuditi za svojim bogatstvom, žena za ukrasnom drahmom ili što bi bilo koji pastir mogao voljeti pojedinu ovcu iz svoga stada. On čovjeka voli kao istinsko dijete kojemu je dao život i u koje je utisnuo biljege svoga bića. Zato nije čudno da Bog žudi za spasenjem pojedinca, jer on nijedno svoje dijete ne želi prepustiti slučaju uskraćujući mu ljubav. Naprotiv, strpljivo čeka one odlutale, to jest traži ih raširenih ruku i prima spremna srca. Uvijek mu je drago ono iznenađenje kad se dogodi, a koje ne može naći nespremno njegovo očinsko srce. Drago mu je kad se dogodi ono što je priželjkivao i u što je uložio svoju ljubav.
Uopće ne začuđuje ovakvo Božje ponašanje, jer Bog je maksimalist. Doista, ne raduje se on samo onoj jednoj drhmi ili ovci, nego se raduje svima i svakoj naponase, ali ima pravo na posebnu radost kad pronađe onu odlutalu i izgubljenu. Pa da je bilo koja druga na mjestu one odlutale, Bog bi isto učinio i za njega i jednako se radovao, jer nema toga čovjeka kojega Bog ne smatra neizmjerno vrijednim da ne bi sve dao za njegovo spasenje. Tko mu može zamjeriti što on sebi polaže pravo ne zanemariti nijednog čovjeka, te se veseliti svakomu, jer je svaki njegovo stvorenje koje poziva da mu se pridruži u slavi, kući Očevoj, kao ljubljeno dijete.
I dok se prisjećamo da je Gospodin Isus pričao ovu prispodobu svojim sunarodnjacima koji su osporavali mogućnost spasenja pogana, a on je navijestio spasenje svakom čovjeku, ne zaboravimo i jednu drugu istinu, a to je da je svaki čovjek na svoj način izgubljena ovca, njemu neizmjerno dragocjena i vrijedna. Pa ako bi netko za se mislio da je u ovčinjaku među onih devedesetdevet, ne treba zaboraviti da je ovčinjaku Božjemu samo zato što je Bog izgradio ovčinjak i u nj prikupio sve svoje ovce, koje bi bez njega i bez Božjeg ovčinjaka bile sve jednako izgubljene. Neka to bude uzrok naše poniznosti, ali i zahvalnosti Bogu, te ujedno poziv da se radujemo poput njega i s njime, poradi spasenja svake izgubljene ovce koju on, Dobri Pastir, privede u svoj ovčinjak, već sada i ovdje na zemlji, da bi naša radost mogla biti potpuna na pašnjacima života vječnoga u nebu.