4. uskrsna nedjelja – A
Danas nitko neće poreći kako je vrijeme u kojemu živimo vrijeme krize crkvenih službenika, premda glede toga vremena nikad nisu bila idealna. Takvo stanje je uvjetovano ljudskom radoznalošću željnom skandaloznih novosti, koju mediji uredno hrane željenom hranom koja stvara ovisnike. Isto tako to ne znači da pojedini crkveni službenici, nedorasli svojoj službi, ne daju vrlo pikantnog materijala kao hranu za bolesnike gladne skandala, kao što valja imati u vidu i ideološku suprotstavljenost medijskih krugova Crkvi koji ciljano traže i iznose sporne događaje. Četvrta uskrsna nedjelja, nazvana i nedjeljom Dobrog Pastira, svjedoči o tome koliko je odgoj dobrih pastira životno bitan za Crkvu, pa i da nema skandaloznih pojava i loših primjera. Misnim čitanjima Crkva nas danas ne poziva samo razmišljati o Kristovoj pastirskoj službi, to jest o njegovu svećeništvu među nama, nego i o službi onih koji su preuzeli na se obveze njegove službe. Razmišljati o liku Krista Dobrog Pastira treba cijeloj Crkvi biti melem na rane koje pojedinci stvaraju na tkivu Crkve, a zlobnici ih povećavaju stavljajući zlonamjerno u njih prst.
U Evanđelju Gospodin, uzimajući sliku iz pastirskog života onog vremena, govori o ispravnom odnosu duhovnih pastira prema vjernicima, kao i vjernicima prema pastirima, čime u konačnici čine dobro ili zlo samima sebi. Točnije Gospodin govori u prvom redu o sebi kao pravom pastiru, što je ujedno primjenjivo na sve one koji vrše njegovu službe i ispunjavaju poslanje. Osim toga sebe naziva i vratima ovčinjaka, dok će sve koji nezakonito dolaze u ovčinjak preskačući plot nazvati kradljivcima i razbojnicima. Kad govori o vrataru koji je iznutra te otvara vrata pastiru, onda Gospodin vjerojatno ima u vidu unutarnji duhovni mehanizam kojim osoba prepoznaje ispravni glas koji dolazi izvana. Vrataru je zadaća prepoznavati i razlikovati glas dobrote i ljubavi od dvoličnog glasa i pokušaja napasnika da prodre na prijevaru u ovčinjak i domogne se lakog plijena. Ali ako vratar ne bi znao prepoznati autentični pastirov glas od prijetvornog glasa kradljivaca, nego bi svakome tko bi se predstavio kao pastir olako otvarao vrata, bio bi nepromišljen i neoprezan, nevrijedan da stoji na vratima ovčinjaka i da se zove vratarom. U ovom kontekstu vratar može biti Zakon, krepost ili strogoća, svaka sila koja dušu drži „pod ključem“ da ne padne kao lak plijen i žrtva krvoločnih grabežljivaca. Ali ipak duša još uvijek nije sigurna da se to neće dogoditi dokle god ne dođe pastir koji jedini daje sigurnost ovcama.
Danas na žalost živimo u svijetu koji uči ljude jednom novom obrascu i slici, različitom od evanđeoske slike koju nam je danas Gospodin ponudio. Tako suvremeni mentalitet uvjerava čovjeka kako biti ovca zvuči pogrdno i nedoraslo. Takav naziv bi, navodno, bio primjeren samo glupima, a ljudi to više nisu, jer je danas čovjek postao pravi i zreli čovjek kojega nitko ne treba vodati kao pastir ovcu. Zato suvremeni čovjek, time što drži da nije više nedorasla ovca, sebe uvjerava kako ne treba niti biti „pod ključem“, to jest kako mu ne treba vratar – pazikuća, isto kao što mu ne treba ni pastir. Ovakav pojedinac se uspijeva osamostaliti do mjere odbacivanja svakog tutorstva nad sobom, a u isto vrijeme neće shvatiti kako je prihvatio život bez tutorstva, jer je imao tutore savjetnike koji su ga prema tome usmjerili. Preričući to u jezik kojim se služio Gospodinu u današnjem Evanđelju, mogli bismo reći kako postaje samosvjesna ovca koja se odlučila na neovisnost od pastira. Međutim, povijest nam govori što se dogodi s takvim ovcama koje se udalje od pastira. Izvitopere se da ne budu više ovce, nego jedna prema drugoj vukovi, o čemu rječito govore ideologije i ratovi koji su se i na svjetskoj razini vodili u 20. stoljeću, u vrijeme takozvanog zrelog suvremenog čovjeka. Tako se ne samo vuk maskira u janjeću kožu, nego se ovca ovci preobražava u okrutnog vuka koji nemilosrdno kolje one pored sebe. Osim što ovca ovci postaje vuk, ona međutim i dalje ostaje lak plijen pravih vukova, kojima je bio cilj izvući je iz njezina ovčinjaka i odvesti je do ponora zla i propasti. Zato, ma kako čovjek sebe smatrao velikim i moćnim, gledano u kategorijama ljudskosti, nikada neće biti takav da mu ne bi trebala Božja pomoć i zaštita. Pred ne može se zaštititi od osobnih opasnosti ni moću, ni novcem, ni tehnologijom, ni ikojim drugim ljudskim sredstvom. Jedina mu je prava zaštita ipak dobar ovčinjak, a prava perspektiva je pastir.
U duhu ovakvih životnih potreba za sigurnošću svakoga čovjeka, potrebno je danas govoriti o Kristovoj pastirskoj službi, kao i službi onih koji je u Crkvi obnašaju, a to su biskupi i svećenici. Kristova pastirska služba je jedincata i nezamjenjiva, te je na takav vjerodostojan način trebaju vršiti i oni koji su pastiri u njegovo ime. Premda su samo ljudi i nisu dostojni službe pastira koju obnašaju, ipak valja znati da su oni pastiri njegovom voljom i snagom. Ne bi smjeli biti samo vratari, činovnici i moralizatori, nego trebaju biti sposobni činiti ono što je činio Krist. A to znači ulaziti na vrata, i ne preskakati preko plota, što će reći živjeti časno i čestito, stječući duhovno iskustvo po mjeri dara Kristova. Njihov svakodnevni trud i napor treba smjerati tome da budu slika i odraz Kristov, jer njegovu službu vrše. Stoga nas današnja nedjelja kao vjernike poziva moliti za sve službenike, kako bi bili dostojni ključeva ovčinjaka koje im je Gospodin stavio u ruke. Tek tada, stječući izvorni doživljaj prisutnosti Krista uskrsloga, moći će, na zadovoljstvo svoje, na spas svojih vjernika i na slavu Bogu, pravim autoritetom i potrebnom duhovnom snagom izvoditi stado na pašnjake života vječnoga.

Treća uskrsna nedjelja – A
Kao ljudi u svom povijesnom hodu i doživljavanju razapeti smo između krute stvarnosti i zamišljenog svijeta. Svi maštamo i priželjkujemo idealne uvjete življenja i pozitivan razvoj događanja i budućnosti, a onda nas tragični i bolni događaji vrate u stvarnost i trgnu nas iz naših sanja. Toliko puta smo se to osvjedočili u osobnom životu, ali isto tako promatrajući nacionalna i svjetska događanja. Nigdje se pomaci ne događaju pravocrtno, prema utvrđenom planu, nego se uvijek daljnji pomak i napredak događa uz veliki napor, žrtvu i odricanje. Pogotovo ako se radi o razvoju vrijednosti i cjelovitom ljudskom napretku. Kliziti nizbrdo može se zakonom inercije, ali ići naprijed, savladavati uspone i prijevoje ovoga svijeta, kako bi se ostvario napredak, a pogotovo ako taj napredak treba imati vrijednost neponovljive vječnosti, ne može se bez iznimnog ljudskog ulaganja, koji se ne poistovjećuje s novčanim gospodarskim ulaganjem. Potrebna je žrtva, znoj i trud čovjeka koji će svoju ljudskost uložiti u budućnost.
Toj logici se podredio i sam Gospodin Isus cijelim svojim životom koji je imao jedinstven program: dati se za spasenje svijeta, kako bi čovjeku i čovječanstvu omogućio vjerodostojni napredak bio je veoma svjestan kako stoje stvari u ljudskoj povijesti. Znao je da je potrebna žrtva njegova božanskog života koji je htio ugraditi u temelje bolje budućnosti čovječanstva. Ali kako bi svojim apostolima i učenicima objasnio o čemu se radi, trebalo je proći dosta vremena, to jest trebao je umrijeti na križu i uskrsnuti, kako bi oni shvatili njegovo poslanje i značenje božanske prisutnosti u svijetu. Tako u današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako su dvojica od njegovih učenika na dan uskrsnuća napuštala Jeruzalem, razočarani svime što se dogodilo. Oni su se nadali kako će on osloboditi Izraela, a on je umro kao žrtva spletke domaćih slugu i politikanata koji su ga predali u ruke tuđinskoj vlasti. Jer nisu razumjeli dobro Božji život i Božje proročke nagovještaje, onda nisu niti znali pročitati sve što se dogodilo. Nije zato čudo da ih je uhvatilo razočaranje i beznađe, tužni zbog sloma njihovih nada. Nisu shvaćali kako su se oni vrtjeli u krugu, jer su njihova nadanja bila prezemaljska i preljudska. Nisu bili zahvaćeni Božjim nadanjima, jer i Bog je imao svoje nade prema čovječanstvu, koje je ostvarivao po svome Sinu. Promatrali su i razumijevali događaje samo na izvanjskoj razini, a to je uvijek zbunjujući, kao što je za njih bila zbunjujuća Isusova smrt. Zato ih je tako zbunila kruta stvarnost križa koja je pokopala sve njihove nade.
Pridružujući im se na putu u Emaus, Isus ih uvodi u dublje tumačenje života i svih događaja. Uči ih da se povijest ne može čitati samo ljudskim očima, nego je treba čitati i Božjim očima. U povijesti ne postoje samo ljudska nastojanja, nego i ona Božja. Božji način promatranja stvari otkrivamo u Svetom pismu u kojem nam je objavio svoju volju i božanski plan. Razmatrajući Sveto pismo, promatramo stvarnost oko sebe intenzivnije, dublje i potpunije. U Pismu otkrivamo također one vjerodostojne svjedoke Božje prisutnosti koji su vidjeli bolje i dublje, te nas oni uče i u križu Gospodinovu vidjeti otajstveni Božji plan. Oni uzdižu našu nadu prema Bogu i ne dopuštaju da nas kruta realnost ljudskoga života opustoši i osiromaši u duši, nego da usprkos svega zadržimo iskonsku svježinu i žar duha. Približavajući se po njima Bogu, prestajemo bježati od ljudi i udaljavati se od njih, nego odvažno idemo k njima noseći im radosni navještaj, toplinu i žar srca.
Upravo to se dogodilo dvojici učenika koji su se udaljavali od Jeruzalema prema Emausu, kad ih je sustigao Isus. Prije nego im se potpuno razotkrio, najprije im je protumačio sva događanja koja su ih obeshrabrila na sceni povijesti. I ne samo da im je protumačio, nego ih je doveo do toga da i sami u tim događanjima vide prst Božji. Tumači im je stvari na način da je u njima zapalio srce dok su ga slušali, te su se najprije u srcu, iznutra, osvjedočili o istinitosti svega što je govorio. Shvatili su da je problem bio u njima i njihovu razumijevanju, a ne u krutoj stvarnosti križa koja je pokopala njihove nade. Bili su bezumni i spora srca da bi povjerovali Bogu, da bi iznutra otkrili kako je Bog u pravu i koliko je moćan, te da trebaju neograničeno vjerovati njemu u svemu što im kaže. Božje djelo u povijesti u cjelovitosti se utkalo u samu bit postojanja svijeta, a nadasve čovjeka. Zato su oni trebali otkriti njegovu duhovnu prisutnost u srcima, kako bi unutarnjom snagom razumjeli događaj križa, a onda i uskrsnuća. Trebali su prepoznati ne samo Uskrsloga izvanjskim očima, nego nadasve očima duha i vjere od kojih srce gori novim žarom. Uskrsli Krist se svojim uskrsnućem utkao u svakog čovjeka na diskretan, nevidljiv, a opet tako snažan i djelotvoran način, te je trebalo otkriti njegovu silu kojom djeluje iznutra. Po njemu se moglo osjetiti kako je Bog uložio svoj život u naš ljudski, polažući u nas klicu nadnaravne nade, koja uz dužni duhovni napor postaje cijelo stablo na kojemu rastu plodovi budućega života.
Stoga i nas uskrsli Krist poziva razumjeti uskrsnuće kao događaj Božjeg djelovanja za spas čovjeka. Razumjeti nam je kako je Bog tim činom uložio napor kako bi posrnulom čovjeku pružio prigodu da ustane iz blata grijeha i smrti, te da hodi odvažno putem života vječnoga. Dvojica učenika su to razumjeli u Emausu, te su se žurno vratili nazad u Jeruzalem podijeliti sa svojim kolegama radost koju su spoznali. Neka i nas Gospodin osposobi za takvo razumijevanje njegova djelovanja u ljudskoj povijesti kojoj Kristovo uskrsnuće postaje glavna pokretačka snaga.

2. uskrsna nedjelja – A
Premda živimo u svijetu globalne komunikacije i povezanosti, u okruženju i mentalitetu koji se može nazvati mentalitetom mase, ipak s druge strane naš svijet je obilježen i pojavom individualizma. Pojava kao takva ne bi bila zabrinjavajuća kad bi se radilo o naporu da se pojedinca zaštiti od globalnih interesa i od bezličnosti u svijetu mase, nego se radi o mrvljenju svijesti i osjećaja zajedništva koji se izgrađuje i može se izgrađivati isključivo kao zajedništvo istih vrijednosti. Na žalost, u mnogočemu dijelimo zajedništvo, i prostora i jezika i načina života, pa i zajedničkih običaja, no kad se radi o temeljnim moralnim i duhovnim vrijednostima, onda se tako razilazimo. Ne samo to, nego se stvara ozračje u kojemu svatko polaže pravo imati svoje mišljenje i odlučivati o sebi i svojim izborima i vrijednostima. Takav se mentalitet uvriježio u naše duše i srce, a i svesrdno se potiče u suvremenom društvu koje ne pronalazi unutarnjih duhovnih vrijednosti kao jamstvo sigurnosti, čvrstoće i zajedništva.
Pa čak i u pitanjima vjere mnogi se nazivaju vjernicima i dolaze na misu, primaju sakramente, a opet, s druge strane, polažu pravo neslagati se s nekim istinama vjere ili s katoličkim moralnim naukom. U mnogočemu fanatično slijedimo druge osim u stjecanju vjerskih uvjerenja i stavova. Zadržavaju pravo imati svoje mišljenje o određenim sadržajima, o kojima vjerojatno nikada nisu temeljito čitali, niti se uputili u njih. Takav površan pristup stvarima je vrlo raširena pojava koja je zahvatila i vjernike, jer se na poseban način tiče kršćanskih vrijednosti i moralnih izbora. U takvom kontekstu dolazi i do izjava: Krist da, Crkva ne! Ili pak: Ja mogu vjerovati i bez Crkve!
U ozračju takvog individualističkog mentaliteta kretao i se i sveti Toma apostol. Kako osobno nije bio u trenutku prvog Gospodinova ukazanja učenicima nakon uskrsnuća, odbio je vjerovati u događaj o kojem su mu pričali prijatelji i kolege. Bio je vrlo odrješit govoreći: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati. Nisu mu vjerovali vjerodostojnima, pa je htio samostalno se uvjeriti u istinitost tako iznimnog događaja. Htio je vidjeti i rukom provjeriti o čemu se u stvari radi. Pitajući se što je bolje, vjerovati ili provjeriti, nije imao nikakve dileme. Odlučio se provjeravati usprkos svih uvjeravanja. Nasuprot onog: Vidjeli smo Gospodina!, on je postavio svoj: Neću vjerovati ako ja ne vidim. Time se opredijelio za nepovjerenje i za krajnji individualizam. Doveo se u situaciju da mu Gospodin kasnije kaže: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.
Međutim, Tomin prigovor, ma kako bio pogrešan u tom trenutku, ipak nije beskoristan nama danas, ako ga ispravno shvatimo i u njemu nađemo poticaj. Jer on na apostolsko svjedočanstvo: Vidjeli smo Gospodina, uzvraća: Ako i ja ne vidim…neću vjerovati. Kako vidimo iz njihova odnosa, za istinsku vjeru treba uskladiti dva kriterija. S jedne strane postoji element vjere zajednice, jer se Gospodin ukazao zajednici, a s druge strane potreba da i svaki pojedinac, unutar zajednice, dođe do istih uvjerenja. Jer vjera se ne može razumjeti samo kao: Mi povjerovasmo. Ona uvijek traži i ono osobno: Ja vjerujem. Zajednička vjera bez osobne, doista bi bila neprepoznatljiva i bezlična, a osobna bez zajedničke prazna i neuvjerljiva. Zato se Gospodin svojim apostolima nakon uskrsnuća ukazivao kao zajednici, te je dao prigodu Tomi da kaže: Ja vjerujem, ali u zajedništvu sa svojim kolegama.
Premda se Toma postavio kao nadobudni i samosvjesni pojedinac nasuprot svjedočanstvu zajednice, Gospodin ga je poučio u zajednici, pokazujući kako vjera mora biti odraz zajedništva, jer se o vjeri može govoriti samo u zajednici u kojoj se Gospodin objavio. No isto tako, nitko se u toj istoj zajednici vjernika ne bi smio zadovoljiti pasivnom prisutnošću u zajednici, nego intenzivno poput Tome tražiti razloge i dokaze za vlastiti stav vjere. Kako vidimo iz Evanđelja i iz povijesti spasenja, Gospodin želi da gradimo svoje stavove, da proživljavamo svoje iskustvo vjere u apostolskoj zajednici, kao što je trebao učiniti i Toma. Samo gradeći autentično zajedništvo Crkve, možemo doći do vrijednih motiva i postati vjerodostojan znak vremenu. Jer vjera nije privatna stvar, niti pojedinac može usvojiti sve Božje darovane sadržaje i objavljene istine. Bog je, naprotiv, u zajednici Crkve ostavio polog svog života i spasonosne istine.
Stoga i mi danas trebamo poći tim istim putem na koji je bio pozvan Toma. Usvojiti nam je istine vjere u zajednici Crkva, kao i sve ostale vrijednosne životne stavove i uvjerenja. Nemamo se razloga strašiti vjere Crkve, jer bez Crkve uopće ne bi bilo vjere. A isto tako, uz svaku istinu koju Bog poučava u Crkvi i po Crkvi, ako želimo biti zreli vjernici, trebamo pristajati osobno i do kraja, pa ako trebamo biti i sumnjičavi poput Tome. No na svoju sumnjičavost i nepovjerenje imamo pravo samo unutar Crkve, a ne udaljeni od nje ili izvan nje. Tako će Crkva postati s jedne strane zajednica onih koji istinski, do kraja i gorljivo traže kako bi potom, stječući iskustvo Uskrsloga, mogla uvjerljivo naviještati novi život svijetu.
Zato i rečenica koju Gospodin reče Tomi: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju, ne znači kako je dovoljno vjerovati, a ne tražiti razloge, kao što je Toma učinio. Nego je Gospodin htio da tražimo vidjeti, ali ne samo tjelesnim očima, nego da tražimo vidjeti duhovnim očima. Onaj tko vjeruje, doista vidi na duhovan način, služeći se, bez daljnjega, i vjerodostojnim svjedočanstvom zajednice. Dao Gospodin da u Crkvi bude što više onih koji će se uključiti u radikalno propitivanja razloga svoje vjere, kako bismo imali što više svjedoka osnaženih Kristovim uskrsnuće, koji će u današnjem društvu sumnjičavaca individualaca širiti ozračje Kristove uskrsne pobjede.

Noć smrti i života

Uskrsno bdijenje
Uskrsno bdijenje slavlje je koje za kršćane ima posebno značenje i posebnu snagu. Radi se ne samo o sjećanju na Kristovo uskrsnuće, nego i o proslavi najznačajnijeg događaja ljudskog života. Jer njegovo slavno uskrsnuće nije bio pojedinačna i ograničena pobjeda nad zlom i grijehom, smrću i sotonom, nego je u njegovoj pobjedi prisutna silna snaga koju je dao nama, te po njegovoj pobjedi i mi pobjeđujemo, po njegovoj proslavi i mi smo proslavljeni. Doživljavajući otajstvenu snagu ove večeri, iz obreda i molitava razaznajemo kako je ovo večer pobjede ognja koji je Bog neopozivo i nepovratno zapalio na zemlji svojim utjelovljenjem.
Ovo je noć pobjede ognja koji je čovjek želio ugasiti osuđujući na smrt onoga koji je odsjaj slave i otisak bića Božjega, ali njegov život nije se dao ugasiti, te je stoga božanski oganj u ovoj noći zaplamsao jače nego ikada. Oganj Gospodinova života nad ljudskom osudom pobijedio je hladnoću smrti koja je prijetila globalnim zahlađenjem čovječanstva, već polusmrznutog u svojim grijesima i izgubljenog u tami odbacivanja Boga. Ovo je večer živog ognja koji smrt i hladnoća groba nisu mogli ugasiti u Isusovom ljudskom tijelu, jer je ono bilo neraskidivo združeno s božanstvom Riječ Božje, Sina Božjega. Oganj božanske vatre koji je prožimao ljudsku narav uzetu utjelovljenjem nije dopustio pristup smrti u njegov grob, te on nastavlja i dalje gorjeti među nama kao živi i uskrsli Gospodin. Njegovim uskrsnućem božanski oganj je zapaljen i u nama, čime nam je Gospodin dao dar i izborio povlasticu na neugasivi božanski život.
Noć uskrsnog bdijenja noć je svjetla koje sjaji jače nego je ikad ijedno svjetlo svijetlilo u ljudskom životu i obasjavalo ljudsku povijest. Ovo je noć svjetla koje jamči da tama ne može pobijediti u ljudskom životu, jer je savladana u grobu – tom najmračnijem mjestu ljudskog života. U ovom slavlju slavimo stoga Svjetlo istinsko koje je došla na svijet, u tamu ljudskog postojanja, kako bi čovjeka izvuklo iz tame koju sam po sebi ne može raspršiti iz svoga postojanja.
Ovo je čudesna noć našeg preporođenja, jer je sva snaga vatre i svjetla uronjena u krsnu vodu po kojoj smo mi postali djeca Božja. Snage milosne vode oprala je nas krštenike darom kojim nas je Krist Gospodin obdario ove noći, tako da smo ne samo oprani od nečistoće grijeha, nego i zapaljeni živom vatrom i prosvijetljenim svjetlom koje nema zalaza. Tako u ovoj noći i mi postajemo buktinja Božje ljubavi u svijetu, što ne dopušta hladnoći postojanja i tami zablude da nadvlada Božju dobrotu. U ovoj noći Gospodin nam je dao moć, pobjeđujući u isto vrijeme i tamu i hladnoću groba, da budemo pobjednici zajedno s njime. Ova sveta noć je noć svjetla u kojoj nam postaje očito kako je Božja noć svjetlija nego ljudski dan.
Ovo je noć u kojoj nam se otkrivaju najveće tajne Božjega života, te ne smijemo pred ovim događajima stajati nepomični. Primiti nam je u grudi božansku vatru što gori, upiti je svjetlo kako bismo i sami postali do kraja prosvijetljeni i svjetlonoše što svjetlom vatrom uskrsnuća griju, a svjetlom obasjavaju svijet. Po Kristovoj pobjedi stječemo bolji uvidu u vlastiti život i budućnost, te tako grob nije više mjesto propasti i raspadanja, nego odlaganja staroga čovjeka, kako bi novi preobraženi zasjao u punom sjaju. Poradi Krista, i njegovom snagom, odložiti nam je starog čovjeka grešnika sa svojim slabostima i strastima, osloboditi nam se tereta koji nas pritišće u vodi zemaljskog interesa i okrenutosti zemlji.
Slaveći noć u kojoj je Gospodar života i smrti usmrtio smrt, a nama smrtnicima podario neprolazni život pretvorivši nas u besmrtnike, i samima nam je uskrsnom snagom uništiti sve što je grešno u nama. Slaveći noć prolaza kroz Crveno more do obećane vječne domovine, potopiti nam je stare grešne navike, a živjeti isključivo po sili uskrsnuća. Potopiti nam je grijeh i zlo, odložiti sve spone robovanja, odbaciti svaku laž i nepravdu, razobličiti svako izobličenje ljudskosti, svaku opakost i propadljivost.
U ovom otajstvenom slavlju Kristov grob je dokaz kako se istina ne može poslati u smrt, niti zapečatiti u grobu. Njegov grob nam svjedoči da se Božju prisutnost u svijetu ne može nadvladati oružjem. Njegov prazni grob, ispunjen snagom uskrsne pobjede, jamstvo nam je da i sami možemo ići u grob puni spokoja i mira, prožeti vjerom i dobrim djelima. Uzdignuti čvrstom vjerom u njegovo uskrsnuće nećemo u grob sići prazne duše opustošene grijehom, jer bismo tako postali lak plijen smrti. Ucijepljeni u njegovo uskrsnuće pobjeđujemo strah od smrti koji sputava naš život.
Ovo je noć u kojoj je Gospodin Isus dao novi smisao i smjer ljudskome životu, te nam je odvažno poći za njim. Nakon njegova uskrsnuća ljudski život se više ne ulijeva u grob kao u jamu bez dna, nego iz groba izlazi i hiti prema vječnom Božjem kraljevstvu. Otkako je on kao Život izišao iz groba, otada znamo i sami da smrt i grob nisu zadnja riječ za čovjeka, nego da nam predstoji onaj života koji nema kraja, za koji nas je on oslobodio i osposobio. Neka je stoga njemu, našem Kralju, Gospodaru života i pobjedniku smrti, svaka čast i neprolazna slava u vijeke vjekova. Amen.

Osloboditi se sputanosti

Uskrs – danja misa
U nama ljudima postoji i tinja želja za nesputanim i neograničenim životom. Odraz takve želje i stremljenja očituje se svakodnevno u ljudskom nastojanju da bude slobodan i od Boga i od objave, riječi i zakona koje nam je propisao. Na žalost, doživljavamo ih kao sputavanje slobode i neograničenih mogućnosti, te ih se onda želim osloboditi. U takvim nastojanjima prednjači današnji svijet u kojem se čovjek svjesno udaljio od Boga držeći ga kočničarom ljudskog razvoja. Međutim sloboda od Boga i njegovih spona nije jedina sloboda koju suvremeni čovjek traži. On se želi osloboditi odgovornosti i prema drugome. Ne želi žrtvovati slobodu kako bi se darovao drugome, jer svaki dar i svaka relacija s drugim ujedno nas ograničava. Danas se ljudi ne žele „vezati“ na drugoga, pa onda niti ući u brak, te stvoriti obitelj i rađati djecu, jer sve to na neki način „sputava“. Žele se također osloboditi autoriteta držeći ih za nepotrebne tutore koji im ne dopuštaju sazreti i odrasti. Isto tako dio ljudi se razuzdanošću nastoji osloboditi sputanosti i ograničenja koje preda nj postavlja Božji zakon ili ljudske norme ponašanja. Mnogi su uvjereni kako su raspojasanim životom napravili revolucionaran korak prema slobodi, te onda postaju uzori i idoli mladima u današnjem svijetu, kojima se društvena i medijska javnost hvali stavljajući ih u prvi plan za svjedočanstvo ljudima.
Tako čovjek niže „slobodni“ izbor za izborom, misleći kako će se osloboditi svega, a ne vidi da sputava sebe samoga sebeljubljem, užicima i nasladama poradi kojih izabire takvu vrstu slobode. Izabirući živjeti samo za ovaj svijet, izabiru samo prividno slobodan život, dok se s druge strane sputavaju tolikim sponama smrti. Uostalom, znak je životne mudrosti uočiti kako postoje ograničenja koja valja prihvatiti i u kojima se kretati, ako ne želimo biti opasni po okruženje u kojem se nalazimo, ili pak i sami nastradati kao žrtva naivnosti i neprihvaćanja takvih očevidnosti.
A u današnjem Evanđelju čitamo kako je Krist pobijedio smrt, te je izišao slavno iz groba ostavivši povoje iza sebe za svjedočanstvo onima koji su došli na grob, da onaj koji je bio tu nije ukraden, nego da je sam izišao iz povoja u kojima ga je smrt htjela omotati. Ostavio ih je iza sebe kao znak pobjede koju je u miru izvojevao, postavši time prvorođenac od mrtvih, prvi čovjek koji je postavši zreo u pravom smislu riječi nadišao povoje ljudskosti i potpun se zaogrnuo haljinom božanstva. Promatrajući njega vidimo istinski model čovjeka. Samo čovjek preobražen uskrsnućem postaje pravi, zreli čovjek kojem ne treba dječjih povoja. U ljudskom životu povoji mogu biti dvojaki: oni u koje se povijaju djeca, te označavaju stanje nejakosti i nedozrelosti prije nego dijete odraste i prijeđe u samostalan život. A isto tako povoji označavaju stanje ljudske nemoći i smrtnosti koja također ovija čovjeka ne dopuštajući mi potpuno i zrelo ostvarenje.
Kristova uskrsna pobjeda je događaj oslobođenja od svih spona koje priječe čovjekovo temeljno ostvarenje. Na tom tragu se nalazi i Marija Magdalena čija je ljubav bila toliko jaka da ju je oslobodila spona straha i mraka groba.
Kao što se Krist Gospodin oslobodio spona i povoja smrtnosti, tako se i mi najprije moramo osloboditi spona grijeha, kako bi s nas spali povoji nezreloga, smrtnoga i propadljivoga života. Nakon što se oslobodimo spona grijeha, moramo se osloboditi i spona lažne slobode, koja se sastoji u slobodi od Boga i odbacivanju dara njegova života. Osloboditi nam se tih spona što sputavaju ljudski život na tragičan način, držeći ga sputanim pred istinskim životom vječnim. Jer ma koliko brzo trčao, ako nije povezan s Bogom, ljudski život i korak samo su kruženje u beznađu ovozemaljštine. I Petar i Ivan prije uskrsnuća, to jest u razdoblju od velikog petka do uskrsnog jutra, bili su slobodni od njegove prisutnosti, uvjereni kako ih je smrt odijelila. Upravo jer su izgubili njegovu prisutnost, bili su sputani i zbunjeni. Nisu znali što im je činiti ni kuda im je ići. Tek kad su mogli za se reći kako ‘vidješe i povjerovaše’, kako ‘razumješe Pisma’, onda su se oslobodili za cjelovit ljudski napredak i rast.
Krenimo stoga i mi za svojim uskrslim Gospodinom. On je jedne povoje ljudskoga života i ljudskih ograničenja prihvatio dragovoljno, što je podrazumijevalo prihvaćanja i povoja smrti. Nije ih, međutim, prihvatio kako bi se pomirio s njihovom ograničenošću, nego kako bi čovjeka oslobodio istih. Prihvatio je dragovoljno i povoje utjelovljenja, kako bi se mogao suočiti s povojima smrtnosti. Prihvatio je dragovoljno i povoje smrti i umiranja, kako bi čovjeku dao život nesputan smrtnošću i propadljivošću. Obucimo se i mi snagom njegova uskrsnuća i budimo novi ljudi, oživljeni njegovim životom i oblikovani po uzoru koji imamu u našem Gospodinu, prvorođencu od mrtvih koji nam je svojim uskrsnućem podario besmrtni život.

Veliki petak – 2011.
Večerašnjim obredima spominjemo se najbolnijeg trenutka ljudske povijesti. Osudivši Isusa na smrt čovjek je odbacio Boga iz svoje sredine i svoga zajedništva, do mjere da se Bog osjećao napuštenim i osamljenim u ljudskoj povijesti kao nikad do tada. Utješno je za samoga Boga, ako se time može tješiti, što ovaj događaj nije iznimka u povijesti objave i skrbi za čovjeka, jer je od početka ljudskog postojanja Bog primao iste pljuske. Toliko puta je čovjek zatvarao vrata svoga života njemu bez kojega nije moga živjeti, njemu bez kojega zdanje ljudskosti ne bi moglo opstati. Odbacujući Božju riječ i njegove zapovijedi, Boga je stavljao u zapećak. Obrušavajući se na glasnike koje je slao, činio je nepristupačnim svoj život, opredjeljujući se za lažnu sigurnost samostalnosti. Tragedija je dosegnula vrhunac kada u Isusu nije htio prepoznati Sina Božjega, to jest kada su ga nedužna osudili na smrt ozakonjujući vlastitu drskost sramotnom osudom. Ne samo da nisu odgovorili na Božju ljubav, nego su je odbacili, a onoga koji ih je ljubio ostavili bez riječi. Doveli su ga do poniženja i krajnje odbačenosti u kojoj je trebao iskusiti što znači ljubiti do kraja, a primiti poruge i mržnju od onih koje je ljubio. Osjetio je što znači darivati se za dobro drugoga, a ostati ismijan zbog toga. Shvatio je što znači govoriti istinu što spašava i prosvjetljuje, a biti lažno osuđen. Na sva dobročinstva koja je Bog po njemu učinio dovodeći djelo spasenja k vrhuncu, čovjek je dao jedan odgovor: križ!
Križ stoga označava negaciju i odbacivanje Božje inicijative. Križ je izraz mržnje i neslaganja s Božjom točkom gledišta. Osudom na križ i razapinjanjem izvan gradskih vrata Isus je bio odbačen iz zajedništva svoga naroda na najradikalniji mogući način. U konačnici osuda na smrt je predstavljala i odbacivanje iz zajedništva ljudskoga roda. Zato mu je bilo bolno ne samo podnijeti tjelesne muke na koje je bio osuđen, nego i doživjeti takvu odbačenost. Morao je i sam iskusiti krajnju samoću i napuštenost, čega se boji svaki čovjek više nego tereta života. A on je uz teret križa koji je nosio, morao proći i tragediju odbačenosti, koja je teška ljudskim leđima i s kojom se teško nositi i u idealnim uvjetima, a kamoli pritisnut tolikim zlima i patnjom. Osuda i prijezir su bili toliko izričiti, a njihov učinak tragičan, da se moglo pomisliti kako ga je i sam Bog zaboravio i odbacio. A ljudi mu nisu samo okrenuli leđa i udaljili od njega, nego su ga izričito i do kraja odbacili, naslađujući se čak njegovim mukama i poniženju kojem je bio izvrgnut. Posebno bolno u takvoj situaciji je osjećaj napuštenosti i od samoga Boga, koji je svojstven mnogima koji su izloženi trpljenju od bolesti ili od kakve pošasti. Ne čudi onda niti da je Isus s križa zavapio: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio, premda je znao da nije napušten.
Kušajući odbačenost on se kao sućutni Bog, solidarizirao sa svakim čovjekom koji se boji osamljenosti i odbačenosti, a koja ga pritišće sa svih strana ako se ne poistovjeti i ne suobliči mentalitetu društva u kojemu živi. Solidarizirao s tolikim ljudima koji su izvrgnuti sramoti, ruglu, nerazumijevanju, ismijavanju zbog svojih stavova i uvjerenja, samo zato jer pokušavaju živjeti dosljednim kršćanskim životom prenoseći Božje ljubav i blizinu u okolini u kojoj živi. Solidarizirao se i s tolikim drugima koji su odbačeni i pogođeni zlom kojem je uzrok grijeh drugih ljudi.
Zato upravo dok na križu proživljava iskustvo posvemašnje odbačenosti, Isus stvara novo zajedništvo u koje će uvesti sve one odbačene i ponižene, u koje će uvesti čovjeka koji je izbacio Boga iz svoga života. Svakoga onoga tko je shvatio kako je, odbacujući Boga, u konačnici sebe osudio na samoću i napuštenost, smrću na križu uvodi u zajedništvo s Ocem i s ljudskim rodom koji pronalazi svoje ispunjenje u kraljevstvu Božjemu. Dok na križu proživljava bol napuštenosti vapeći: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?, upravlja Ocu nebeskome vapaj u ime svakog čovjeka koji vidi koliko je bolna i tragična odijeljenost od ljudi i od Boga. Ali je njegov vapaj bio i vapaj molitve i povjerenja u Očevu prisutnost i snagu, svijesti da ga Otac nikad ne napušta. Krik s križa bio je plod želje da čovjeku koji odbacuje Boga kaže da time sebe čini napuštenim i odbačenim, a s druge strane da posvjedoči kako ga ipak Bog nikad ne napušta.
Zato križ na kojem je visio naš Gospodin, nakon njegova svjedočanstva, nije više znak napuštenosti i odbačenosti, nego znak neraskidivog zajedništva s Bogom koje je pobijedilo tamu u koju je tonuo čovjek. Nije više izraz mržnje i nijekanja Boga, nego ljubavi i vjernog vršenja Božje volje. Štoviše, Isus pokazuje da križ nije bio samo ljudski odgovor na Božju prisutnost, nego i Božji odgovor na ljudske potrebe. Križ nije bio samo ljudski izbor za Boga, nego i Božji za čovjeka, premda na drugi način. Prihvaćajući križ Isus je pokazao da križ samo jednim dijelom predstavlja odnos čovjeka prema Bogu, dok drugim dijelom sadrži odnos Boga prema čovjeku, što nije istovjetno. S Isusom križ postaje svjedočanstvo Božje neupitne zauzetosti kojom zahvaća čovjeka, spašava i uzdiže u nebo. On je znak da Bog ne napušta čovjeka, pa i onda kad ga prepušta kratkotrajno u ruke ljudi. Stoga Gospodin, dok je vapio na križu: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio, nije izgovarao riječi protesta i prigovora, nego vapaje predanja i molitve. Dok su jedni od njega prali ruke, a drugi svoje prljali njegovom krvlju, on se predavao u ruke onoga koji sve drži svojom snažnom rukom, te je i sam mogao položiti svoj ljudski duh u njegove ruke.
Raspeti Gospodin i njegov sveti križ ostaju stoga jedino uporište za povratak čovjeka k Bogu. Jer on na križu nije samo raspeti čovjek napušten od ljudi, nego je i Bog koji u nijednom trenutku ne napušta čovjeka. Odbacivanje i sramotu kojoj su ga izvrgli, Isus je iskoristio za uzvišenje i proslavu Boga u svome tijelu. U iskustvu ljudske odbačenosti i odvojenosti iz zajedništva naroda, doživio je da mu je snažnu i trajnu prisutnost Očevu. Ne napustivši ga u odsudnom trenutku, Otac je njegovim patnjama dao željeni smisao. Po raspetom Kristu ostala je tako ispružena njegova milosna ruka svakom čovjeku. Krist patnik na križu izraz je Očeve skrbi za čovjeka, siguran znak povratka u Božje zajedništvo, pa mu večeras iskažimo doličnu čast, zahvalni za sve što je učinio za nas. Budimo uz njega u samoći križa i napuštenosti koju je podnio za nas, kako bi nas priveo u zajedništvo s Ocem nebeskim obdarujući nas životom vječnim.

Veliki četvrtak – 2011.
U večerašnjem slavlju slavimo cjelovit događaj Božje ljubavi i zajedništva koji je Isus htio podijeliti sa svojim učenicima čineći ih dionici Božje neposrednosti i prisnosti. Današnji evanđeoski odlomak, u kojem smo čitali izvještaj o tome kako je Isus oprao noge učenicima, tek nam dijelom opisuje otajstvo kojeg se sjećamo i koje slavimo u ovom slavlju Mise večere Gospodnje. Ivan je očito bio dirnut Isusovom poniznošću, koja je prethodila žrtvi sebedarja. Isusov čin služenja duboko mu se urezao u sjećanje, što je, za razliku od drugih Evanđelista, uklopio potom u svoje Evanđelje. Međutim, otajstva koja večeras slavimo daleko su sadržajnija, o čemu nam onda svjedoče druga dva čitanja. U starozavjetnom tekstu iz Knjige Izlaska čitali smo izvještaj o židovskom blagovanju Pashe prije izlaska iz Egipta, dok smo u drugom čitanju slušali Pavlovo svjedočanstvo o slavljenju euharistije prvih kršćana.
Sva tri teksta pretpostavljaju ozračje zajedništva u kojem se Bog približava čovjeku do mjere da mu se stavlja na raspolaganje, što je doseglo gotovo sablažnjive vrhunce u Isusovu služenju. Stari zavjet je također bio divno svjedočanstvo Božjeg služenja čovjeku, pri čemu Bog služi narodu kako bi došao do dubljeg zajedništva i stvarnog oslobođenja. Takvo Božje ophođenje prema čovjeku bilo je gotovo sablažnjivo. Kad bi se čovjek iskrenije zapitao nad činjenicom da neizmjerni vječni Bog služi čovjeku, umjesto da ga uzme za svoga slugu, morao bi se prestrašiti. Primjer takve sablazni uočavamo u Petru. On se usprotivio da mu Isus opere noge, jer mu je djelovalo sablažnjivo da Učitelj služi njemu, običnom čovjeku, koji ničim nije zaslužio takvu čast i dostojanstvo. Još da je mogao dobro razumjeti o kome je riječ i o kolikoj se poniznosti radilo, ostao bi šutke te večeri ne razmećući se velikim riječima. Jer njegovo protivljenje nije bilo bezrazložno: Zar ti meni da pereš noge? Odražavalo je osjećaj za Isusovu uzvišenost, premda je nije do kraja razumio. U najmanju ruku poznavao ga je kao Božjeg čovjeka i velikog proroka i učitelja, što je bilo dovoljno da mu ne dopusti prati mu noge. Nije još razumio da je Isusu bilo lakše oprati noge učenicima, nego dati život za spasenje, ali ni ovo drugo nije odbio.
Isus je, međutim, ipak znao kako samo u prijateljskom ozračju može saopćiti otajstva, koja uz vidljivu znakovitost, imaju i nevidljivi sadržaj. Nadalje, nije dvojio kako se uzvišenost može doživjeti samo u čistoći srca, kao i u čistoći međusobnog prijateljstva i ljubavi. Upravo takvo ozračje stvorio je u dvorani posljednje večere u kojoj je svojim učenicima imao prenijeti najuzvišenije otajstvo Božjeg života koje je postalo ljudskim otajstvom i ljudskom hranom. Prijateljstvo i zajedništvo s prijateljima svjesno je pretvorio u obred, čime je starom pashalnom obredu svoga naroda dao novo značenje. Pashalno blagovanje postalo je tako prostor neraskidivog zajedništva s Bogom.
Danas u istrošenom i vulgariziranom društvu postoji toliko druženja koja bi trebala poslužiti za izgradnju zajedništva među prijateljima, ali su se pretvorila u osiromašenja tog istog zajedništva. Pa čak i oni najznačajniji, najznakovitiji i najsvetiji trenuci života nisu više bogati sadržajem da bi mogli jamčiti prisnost i zajedništvo. U glavni plan se stavlja uživanje jela i pića, ali ne kao dio života koji ima otajstveno značenje. Tako onda umjesto da se zajedništvo pretvori u bratsko blagovanje, promatra se uglavnom količinsko obilje kojim se zadovoljava vlastitu neumjerenost. Takvo blagovanje ne može upućivati na otajstvenost života, bez koje zajedničko blagovanje nema osobitog smisla. A gdje se život ne doživljava o ozračju otajstvenoga, onda se vrlo brzo događa trošenje, umjesto da se uvećava radost. Nije čudno onda da toliki koji dijele vremenito zajedništvo, ne vodeći se Isusovim kriterijima, umjesto da jedni drugima služe, radije se drugim posluže za svoje ciljeve i potom odbace, umjesto da život daju jedni za druge, oni ga oduzimaju.
Isto vrijedi i u obiteljskom ozračju, gdje se obitelj više ne okuplja oko stola radi otajstvenog zajedništva, nego radi potrebe zasićivanja primarnih potraživanja. Obiteljski stol u mnogim obiteljima nije više prostor duhovnog zajedništva oko kojeg obitelj moli i svjedoči predanost jednih drugima, nego se je pretvorio u štand brze hrane, na kojem ima svega, ali nema zajedništva, vjere i ljubavi. No takav stol, ma koliko obilje bilo na njemu, vrlo je siromašan, jer ne nasićuje dušu. Ako se na njemu ne osjeća otajstvena Božja prisutnost, onda on ne služi pravoj svrsi. Ako on nije znakom Božjeg stola, onda saopćava pravu poruku ukućanima.
Zato je Isus želio žarko blagovati pashu sa svojim učenicima, uzdižući svoje zajedništvo s njima na božansku razinu. I zato je na posljednjoj večeri učinio više znakovitih gesti kojima je učvrstio svoje zajedništvo s apostolima, kao što je želio učvrstiti i njihovo međusobno zajedništvo. Služeći ponizno perući im noge, zatražio je da i oni budu spremni na služenje. Razlomivši svoj život predao se njima u ruke, kako im ruke nikad ne bi bile prazne za darivanje života drugima. Njegova posljednja večera bila je za apostole otajstveno blagovanje koje će kasnije hraniti i nadahnjivati njihov život. Takvom zajedništvu i takvoj prisnosti s Gospodinom treba težiti svaki vjernik i svaka vjernička obitelj, pretvarajući se u euharistijsku obitelj, obitelj zahvaljivanja i zahvalnosti.
Večeras smo pozvani otkriti značenje Isusove večere s apostolima, te iz tog događaja crpiti snagu, oblikujući njime osobni život i međusobno zajedništvo. Gospodinovo služenje i sebedarje treba biti uzor svakodnevnog darivanja koje učvršćuje zajedništvo među ljudima. Samo tako se zajedništvo na koje su pozvane obitelji može pretvoriti u otajstvo Božje prisutnosti, što je bila Isusova izričita želja. Biti vjernik, razmatrati večeras otajstvo u kojem se Isus predao za nas, a ne htjeti ga uosobiti ili ne htjeti njime oblikovati svoje odnose s drugima, previše je siromašno i nedostatno. Slavlje Gospodinove večere priprema nas da naučimo prati noge jedni drugima, te da dajemo život jedni za druge, kao što je on učinio, doživljavajući kako upravo tada naš život prima otajstveno ostvarenje.

Veliki četvrtak – 2011.
U večerašnjem slavlju slavimo cjelovit događaj Božje ljubavi i zajedništva koji je Isus htio podijeliti sa svojim učenicima čineći ih dionici Božje neposrednosti i prisnosti. Današnji evanđeoski odlomak, u kojem smo čitali izvještaj o tome kako je Isus oprao noge učenicima, tek nam dijelom opisuje otajstvo kojeg se sjećamo i koje slavimo u ovom slavlju Mise večere Gospodnje. Ivan je očito bio dirnut Isusovom poniznošću, koja je prethodila žrtvi sebedarja. Isusov čin služenja duboko mu se urezao u sjećanje, što je, za razliku od drugih Evanđelista, uklopio potom u svoje Evanđelje. Međutim, otajstva koja večeras slavimo daleko su sadržajnija, o čemu nam onda svjedoče druga dva čitanja. U starozavjetnom tekstu iz Knjige Izlaska čitali smo izvještaj o židovskom blagovanju Pashe prije izlaska iz Egipta, dok smo u drugom čitanju slušali Pavlovo svjedočanstvo o slavljenju euharistije prvih kršćana.
Sva tri teksta pretpostavljaju ozračje zajedništva u kojem se Bog približava čovjeku do mjere da mu se stavlja na raspolaganje, što je doseglo gotovo sablažnjive vrhunce u Isusovu služenju. Stari zavjet je također bio divno svjedočanstvo Božjeg služenja čovjeku, pri čemu Bog služi narodu kako bi došao do dubljeg zajedništva i stvarnog oslobođenja. Takvo Božje ophođenje prema čovjeku bilo je gotovo sablažnjivo. Kad bi se čovjek iskrenije zapitao nad činjenicom da neizmjerni vječni Bog služi čovjeku, umjesto da ga uzme za svoga slugu, morao bi se prestrašiti. Primjer takve sablazni uočavamo u Petru. On se usprotivio da mu Isus opere noge, jer mu je djelovalo sablažnjivo da Učitelj služi njemu, običnom čovjeku, koji ničim nije zaslužio takvu čast i dostojanstvo. Još da je mogao dobro razumjeti o kome je riječ i o kolikoj se poniznosti radilo, ostao bi šutke te večeri ne razmećući se velikim riječima. Jer njegovo protivljenje nije bilo bezrazložno: Zar ti meni da pereš noge? Odražavalo je osjećaj za Isusovu uzvišenost, premda je nije do kraja razumio. U najmanju ruku poznavao ga je kao Božjeg čovjeka i velikog proroka i učitelja, što je bilo dovoljno da mu ne dopusti prati mu noge. Nije još razumio da je Isusu bilo lakše oprati noge učenicima, nego dati život za spasenje, ali ni ovo drugo nije odbio.
Isus je, međutim, ipak znao kako samo u prijateljskom ozračju može saopćiti otajstva, koja uz vidljivu znakovitost, imaju i nevidljivi sadržaj. Nadalje, nije dvojio kako se uzvišenost može doživjeti samo u čistoći srca, kao i u čistoći međusobnog prijateljstva i ljubavi. Upravo takvo ozračje stvorio je u dvorani posljednje večere u kojoj je svojim učenicima imao prenijeti najuzvišenije otajstvo Božjeg života koje je postalo ljudskim otajstvom i ljudskom hranom. Prijateljstvo i zajedništvo s prijateljima svjesno je pretvorio u obred, čime je starom pashalnom obredu svoga naroda dao novo značenje. Pashalno blagovanje postalo je tako prostor neraskidivog zajedništva s Bogom.
Danas u istrošenom i vulgariziranom društvu postoji toliko druženja koja bi trebala poslužiti za izgradnju zajedništva među prijateljima, ali su se pretvorila u osiromašenja tog istog zajedništva. Pa čak i oni najznačajniji, najznakovitiji i najsvetiji trenuci života nisu više bogati sadržajem da bi mogli jamčiti prisnost i zajedništvo. U glavni plan se stavlja uživanje jela i pića, ali ne kao dio života koji ima otajstveno značenje. Tako onda umjesto da se zajedništvo pretvori u bratsko blagovanje, promatra se uglavnom količinsko obilje kojim se zadovoljava vlastitu neumjerenost. Takvo blagovanje ne može upućivati na otajstvenost života, bez koje zajedničko blagovanje nema osobitog smisla. A gdje se život ne doživljava o ozračju otajstvenoga, onda se vrlo brzo događa trošenje, umjesto da se uvećava radost. Nije čudno onda da toliki koji dijele vremenito zajedništvo, ne vodeći se Isusovim kriterijima, umjesto da jedni drugima služe, radije se drugim posluže za svoje ciljeve i potom odbace, umjesto da život daju jedni za druge, oni ga oduzimaju.
Isto vrijedi i u obiteljskom ozračju, gdje se obitelj više ne okuplja oko stola radi otajstvenog zajedništva, nego radi potrebe zasićivanja primarnih potraživanja. Obiteljski stol u mnogim obiteljima nije više prostor duhovnog zajedništva oko kojeg obitelj moli i svjedoči predanost jednih drugima, nego se je pretvorio u štand brze hrane, na kojem ima svega, ali nema zajedništva, vjere i ljubavi. No takav stol, ma koliko obilje bilo na njemu, vrlo je siromašan, jer ne nasićuje dušu. Ako se na njemu ne osjeća otajstvena Božja prisutnost, onda on ne služi pravoj svrsi. Ako on nije znakom Božjeg stola, onda saopćava pravu poruku ukućanima.
Zato je Isus želio žarko blagovati pashu sa svojim učenicima, uzdižući svoje zajedništvo s njima na božansku razinu. I zato je na posljednjoj večeri učinio više znakovitih gesti kojima je učvrstio svoje zajedništvo s apostolima, kao što je želio učvrstiti i njihovo međusobno zajedništvo. Služeći ponizno perući im noge, zatražio je da i oni budu spremni na služenje. Razlomivši svoj život predao se njima u ruke, kako im ruke nikad ne bi bile prazne za darivanje života drugima. Njegova posljednja večera bila je za apostole otajstveno blagovanje koje će kasnije hraniti i nadahnjivati njihov život. Takvom zajedništvu i takvoj prisnosti s Gospodinom treba težiti svaki vjernik i svaka vjernička obitelj, pretvarajući se u euharistijsku obitelj, obitelj zahvaljivanja i zahvalnosti.
Večeras smo pozvani otkriti značenje Isusove večere s apostolima, te iz tog događaja crpiti snagu, oblikujući njime osobni život i međusobno zajedništvo. Gospodinovo služenje i sebedarje treba biti uzor svakodnevnog darivanja koje učvršćuje zajedništvo među ljudima. Samo tako se zajedništvo na koje su pozvane obitelji može pretvoriti u otajstvo Božje prisutnosti, što je bila Isusova izričita želja. Biti vjernik, razmatrati večeras otajstvo u kojem se Isus predao za nas, a ne htjeti ga uosobiti ili ne htjeti njime oblikovati svoje odnose s drugima, previše je siromašno i nedostatno. Slavlje Gospodinove večere priprema nas da naučimo prati noge jedni drugima, te da dajemo život jedni za druge, kao što je on učinio, doživljavajući kako upravo tada naš život prima otajstveno ostvarenje.

Cvjetnica 2011. – A
Današnja liturgija vodi nas s Isusom na njegovom putu koji je prošao između svečanog dočeka i ulaska u Jeruzalem, proslavljenog mahanjem palminim i maslinovim grančicama, pa sve do odlaska na Kalvariju na suho drvo križa. U događanjima od slavljeničkog ulaska u Jeruzalem do razapinjanja dogodio se postupak vrlo uobičajeno u ljudskom životu i u društvu. Društvo je, naime, spremno odbaciti bilo koga u trenutku kad mu ili više ne treba, ili ga smatra oprečnim za svoje ciljeve, te se to obistinilo i na Gospodinu Isusu.
U svačijem životu, promatrano ljudskim očima i kriterijima, postoje trenuci slave i odbacivanja, svijetla i tame, usponi i padovi. Gospodin Isus, kao savršen poznavatelj ljudskoga života i povijesti, nije se previše zanosio ljudskim procjenama života, te se zato nije ni trudio udovoljavati ljudima da ostvaruju svoje zemaljske ciljeve. Znao je dobro za ovo nepisano pravilo, po kojem se ljudi i danas ravnaju, kako plješću isključivo onda, dotle i samo onima koji im pomažu ostvariti ljudske prizemljene ciljeve. Kad prođe vrijeme oduševljenja, ili kad im se želi ukazati na one uzvišeniji ideale koji su zahtjevni, jednostavno se okreću protiv onih koji ih pokušavaju prema njima voditi. Znao je da ni njega neće mimoići takva sudbina, te zato nije živio od ljudskog pljeska, pohvala i uzvisivanja. U tom duhu nikada i nije tražio slavu od ljudi, a pogotovo se čuvao slave moćnika i lažnih veličina. Odbijao je svako veličanje poradi ljudskih ciljeva popraćeno zemaljskim motivima i obojeno prizemljenim interesima.
Jedini put kad je sebi dopustio da ga narod veliča bio je prigodom mesijanskog ulaska u Jeruzalem, opisan u Evanđelju koje smo čitali kao opis i spomen na ovaj događaj. Taj ga ulazak i neće odvesti na put ljudske slave, nego na križni put patnje i smrti, jer jeruzalemskoj gospodi nije odgovarala njegova slava i popularnost koju je uživao kao Božji čovjek i sluga. Bit će žrtveno janje za sve krive poteze i propuste političke i vjerske elite. Bez obzira što je znao za sve to što se nadvijalo nad Jeruzalemom i nad njim, nije mogao iznevjeriti očekivanja jednostavnog vjerničkog puka koji je živio iščekujući Božje očitovanje. Nije se htio poigrati s osjećajima vjernika koji su se djecom i poput djece veselili njegovu ulasku u Jeruzalem slaveći ga kao Mesiju i Sina Davidova. Pred njima nije zatajio svoj identitet, premda time navlačeći bijes onih kojima njegov vjerski ideal i ciljevi nisu bili po volji.
Kao što je bilo u Isusovu slučaju, tako se događa i u životu svakoga čovjeka. Društvo svojim odlukama odvodi pojedinca od trijumfa do osude. Pitanje je samo hoće li za života, u trijumfu, pojedinac imati dovoljno prisebnosti shvatiti scenarij koji se odigrava, te sačuvati svoje dostojanstvo živeći vjerno pred Bogom, neopterećen što će biti pred moćnicima i vlastodršcima. Osuda će u svakom slučaju doći praćena odbacivanjem, jer nikad nitko nije mogao zadovoljiti sve apetite svih ljudi. Zato je mnogo važnije i korisnije da se svatko ispituje je li svoj život živio sukladno pravilima Božjim, kako bi mogao biti primljen u zajedništvo s Bogom onda kad ga ljudi odbace i ne prepoznaju njegov život, vrijednost i ciljeve. Ako se neće dati uplesti u takav život da ispunjava ljudska, nego Božja očekivanja, onda, pa i kad ne bude imao uspjeha pred ljudima, znat će da njegov život nije bio neuspjeh. I u trenutku kad dođe do ljudske osude, uvijek će biti uzdignute glave znajući kako će vrijeme pokazati da je živio ispravno, a bio je žrtve jer nije htio zanijekati Božje vrijednosti među ljudima.
Cvjetnica je dan kada trebamo jasnije spoznati kako je Bog na strani onih koji mu žive vjerno, pa i onda kad sami prolaze nepravedne procese, osude i kalvariju nerazumijevanja. Zato je on upravo poradi onih koji imaju božanska očekivanja od života i svete ciljeve, odlučio očitovati svijetu svoga Sina kao Mesiju, kako bi ih podržao u odlukama i hranio njegovom prisutnošću. Pa i onda kad je osuđen na patnju, Božji pravednik je poput Isusa spreman izdržati do kraja vjerno i predano. Njemu je jamstvo uspjeha Bog, a ne čovjek, te zna da će se sam Bog zauzeti da njegov sveti plan uspije na zemlji. Zato se i Isus više uzdao u Oca, nego što se strašio ljudske zloće, gnjeva i osude. Njemu je zalog pobjede i uskrsnuća bila vjernost Ocu, a ne ljudski trijumf i slava. Neka stoga događaj Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem, koji je kulminirao osudom, mukom i smrću, bude i životna škola nama kršćanima, koji se ne zadovoljavamo ljudskim očekivanjima u svome životu, niti se poistovjećujemo s ljudskim ciljevima na zemlji, nego poput našega Gospodina odvažno živimo za ona božanska, poradi kojih treba i trpjeti kako bi se u punini ostvarila u njegovu Kraljevstvu.

5. korizmena nedjelja – A
U današnjem Evanđelju opisan je još jedan značajan događaj koji je bio znak onima koji su mu nazočili, te ga sveti Ivan tako i predstavlja u svom opisu. Radi se, naime, o Lazarovom uskrsnuću u Betaniji. Zato je Gospodin svjesno i oklijevao u trenutku kad su ga pozvali da dođe pohoditi svog prijatelja, znajući što će se sve dogoditi, te da je Lazar u međuvremenu umro. Htio je svojim učenicima ostaviti znak u trenutku kad je njegovo uskrsnuće već bilo neminovno. Dopustio je stoga da njegov prijatelj Lazar podlegne bolesti te uđe u zagrljaj smrti, kako bi učinio više od svih onih koji su govorili kako bi ga on izliječio da je na vrijeme došao u Betaniju. Gospodin se tako želio suočiti s jednim od najbolnijih i najneizvjesnijih trenutaka i stanja ljudskoga života, a to je bolest koja konačno razara ljudski organizam vodeći čovjeka u smrt. Stoga nema tog čovjeka koji se ne pita o smislu bolesti i patnje, napose ako je sam zahvaćen bolešću ili da od nje strahuje kao neizbježne životne stvarnost. Mnogima je bolest razlog nevjere i odbacivanja Boga, čemu se pripuštaju svjesno, ne znajući kako razumjeti i pomiriti Božje postojanje s takvom stvarnošću koja na okrutan način ugrožava čovjeka. Zbunjeno se pitaju o porijeklu bolesti u svijetu ili na konkretnom pojedincu koji nije ništa učinio čime bi ‘zaslužio’ takvu mučnu sudbinu, ako je Bog dobar kako se kaže te ako je sve stvorio kao dobro.
Odgovor na ove upite nije nimalo lagan, pogotovo kad se radi o konkretnom životu ugroženom bolešću i smrću. Relativno lako je prebaciti odgovornost na Boga, kao što su dijelom pokušali prebaciti na Isusa govoreći kako Lazar ne bi umro da je on na vrijeme došao izliječiti ga. No Isus nije htio izbjeći ovakvu situaciju, nego se s njome suočio kao netko tko je imao bolesnoga prijatelja za kojim je plakao jer ga je iskreno ljubio. Zato nam on može i pomoći kako razumjeti i, barem dijelom, odškrinuti otajstvo bolesti i patnje koja vodi čovjeka u smrt, jer nam on otkriva Božju misao i Božji stav prema bolesti i smrti. Bolest nije stanje koje je Bog htio za čovjeka, nego stanje protiv kojega se borio kao liječnik kad je čovjek sama sebe ugrozio i doveo u takav položaj. Sve što stvara, Bog stvara dobrim, pa tako i čovjeka, te ga nije stvorio zahvaćena bolešću. No ipak, poradi ljudske krhke konstitucije, postajala je mogućnost da čovjeka bolest zahvati ako se udalji od onoga koji ga je stvorio i koji ga želi zdravim. Stoga je bolest pokazatelj razornosti grijeha koji je čovjeka učinio dodatno ranjivim.
Što je bolest Isus je izrekao govoreći o Lazarovoj bolesti svojim apostolima: Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji. Što je izgovorio osvrćući se na Lazarovu bolest, vrijedi za bolest kao takvu, koju prepoznaje kao uljeza u ljudski život i Božji plan o njemu. Zato je za Isusa bolest najprije pokazatelj krhkosti ljudske konstitucije, koja se udaljavanjem od Boga po grijehu izložila bolesti i smrti, te nema čovjeka koji može u svom životu računati kako će je izbjeći. S Isusom, međutim, otvara se novo poglavlje, to jest zaokret u pristupu toj tragičnoj i bolnoj stvarnosti. Isus se trudi ne samo dokazati, nego i sam se uključuje u borbu protiv bolesti i smrti kako bi pobijedio bolest i smrt u onima koje susreće. Po njemu ljudski život i ljudska bolest nisu i ne bi smjeli biti na smrt, nego na slavu Božju, kao što je rekao za svoga prijatelja Lazara. Zato je on sam okusio patnju križa koja je ugrozila njegovu ljudsku konstituciju, krhku kao i svakog drugog čovjeka jer je i sama bila podložna smrti, ali do kraja vjerna Božjem planu kako bi izvojevala pobjedu upravo nad smrću.
Stoga je za nas vjernike korizma vrijeme ozbiljnog preispitivanja svog kršćanskog stava pred činjenicom zdravlja i bolesti. Korizma nas treba osvijestiti da se ne zavaravamo lažnim snovima i nadanjima pred onim što nam život nosi, nego da ozbiljno budemo svjesni ljudske krhkosti i neizvjesnosti budućnosti. Ljudski život, bez obzira koliki stupanj zdravlja uživao, uvijek je izložen krhkosti, ali uvijek može i treba biti toliko jak i velik kako bi primio Božji dar konačnog i cjelovitog ozdravljenja. Takav zahvat je izveo Gospodin Isus nad mrtvim prijateljem Lazarom, kojeg je bolest odvela u smrt. Ozdravljajući ga Gospodin je najprije potvrdio božansku nadmoć nad bolešću i smrću. Pokazao je time da bolest nije tek beznadno ljudsko stanje koje vodi u smrt, nego je uvijek prigoda da se u bolesti očituje djelo Božjeg milosrđa, te se onda i preko bolesti i smrti pokazuje slava Božja u ljudima i među ljudima.
Isus nam je najbolji putokaz prema tome. On od Marte i Marije traži vjeru, uvjeravajući ih kako će po vjeri vidjeti i veće znakove od ozdravljanja. Taj veći znak je uskrsnuće, no ne samo ono Lazarovo, nakon čega je Lazar opet bio podložan smrti, nego i ono konačno uskrsnuće koje na neponovljiv način pobjeđuje smrt. Ne samo uskrsnuće pojedinca koji je imao prigodu susresti Isusa u Palestini prije 2000 godine, nego i uskrsnuće svakoga onog koji vjeruje u njega na bilo kojem mjestu i u bilo kojem vremenu povijesti. Zato u bolesti zadnju riječ nema smrt koja nanosi posljednji udarac krhkoj ljudskoj konstituciji, niti je njezina perspektiva beznađe. Nakon svega postoji konačni Božji zahvat kojim se on proslavlja u ljudskom životu, a uskrsnuće Lazarovo bilo mu je nagovještaj i predokus. Time se Bog po svome Sinu proslavlja kao pobjednik nad svime što izravno ugrožava ljudsku cjelovitost. Jer Isus nije došao samo kao liječnik i iscjelitelj privremenih ljudskih stanja, nego kao liječnik od one najteže neizlječive bolesti koja se zove smrt.
On je potakao Martu da vjeruje, čime je i nama htio dati ključ kojim se može riješiti zagonetka bolesti i smrti. Vjerovati u onoga koji je uskrsnuće i život postaje zaglavni kamen životnog zdanja sposobnog pobijediti smrt pokazujući kako ljudski život i u bolesti i u smrti treba biti na slavu Božju. Za njega to nisu bile samo tek lijepe riječi, nego je i sam prošao kroz bolni proces muke, patnje i umiranja, čime je konačno pobijedio bolest i smrt, te na najveći mogući način proslavio Boga. Stoga je poruka ovoga Evanđelja da živimo tako da nam Isus uvijek bude blizu, kao u zdravlju tako i u bolesti. Štoviše, ako smo mu prijatelji u zdravlju, on će nam biti blizu u bolesti i smrti, kao što je bio bliz prijatelju Lazaru, proslavljajući Boga po njegovoj bolesti i smrti. Samo to može biti naš kršćanski odgovor na pitanje bolesti i zdravlja koji pritišću ljudski život kao teško nesnosno breme, te nam korizmena duhovnost služi kako bismo o tome stekli uvijek izričitiju svijest vjerujući u Isusa Sina Božjega po kojem je Otac izrekao svoju posljednju riječ ozdravljenja čovjeka i proslave Boga u ljudskom životu, i u zdravlju i u bolesti, i u životu i u smrti.

4. korizmena nedjelja – A
U današnjem Evanđelju sveti Ivan nam opisuje kako je Gospodin Isus ozdravio slijepca od rođenja, što je veliki znak očitovanja njegova božanstva. No osim samoga čuda, Ivan opisuje i rasprave koje su se vodile i prije i poslije ozdravljenja. Prije ozdravljenja vodile su se rasprave oko toga što je dotični slijepac sagriješio da se rodio slijep, a nakon ozdravljenja su se pitali kojom snagom je Isus učinio to čudo. U središtu rasprave bilo je pitanje Isusova poslanja, jer su farizeji tvrdili da on nije od Boga, dok su drugi tvrdili da je od Boga jer samo Bog može činiti takva čudesa. Nadalje, rasprava oko poslanja ticala se i Isusova identiteta, o čemu nas uredno izvještava Evanđelist. Međutim, osim što se vodila rasprava oko Isusova poslanja i identiteta, Ivan govori da se vodila rasprava i oko identiteta samoga slijepca, jer su nakon čudesnoga ozdravljenja čak neki od njegovih susjeda tvrdili da to nije on.
Ova nas rasprava nuka da na temelju nje razmišljamo o sebi i ljudima svoga vremena, koji, bez daljnjega, vode mnoge rasprave, i privatne i javne, kako o svome tako i o Isusovom identitetu i poslanju. Stječe se dojam da čovjek našega vremena zna mnogo, i o sebi i o pojavama oko sebe, ali da se ipak ne pozna dovoljno. Premda ima mnoge spoznaje o sebi iz povijesti, biologije, kemije, medicine i tolikih drugih znanosti, ali ne pozna dovoljno svoju iskonsku i najdublju bit. Stoga bi ga se moglo prispodobiti slijepu čovjeku. I kao što slijepac ne vodi tjelesnim očima, tako i čovjek ne vidi dobro onim duhovnim okom kojim se promatra bit života, kako svoga tako i Božjega. A današnji čovjek ne pozna sebe, jer ne pozna Boga. Ma kako tragično moglo zvučati pesimistički, čovjek je slijep za samoga sebe jer je pitanje spoznaje Boga danas stavio u drugi plan, te ne vidi vrijednost niti uočava potrebu zajedništva s njime. U takvom je stanju bio i slijepac kojemu oni oko njega nisu mogli otvoriti oči za spoznaju Boga, jer su ga uvjeravali kako ja njegova teška bolest posljedica grijeha. Po njima, mogao je samo pasti u beznađe i očaj, jer je, navodno, bio od Boga kažnjen i odbačen, te prepušten na milost i nemilost ljudima. Isus, srećom, pokazuje da njihovo tumačenje nije točno, te da Bog ne kažnjava grijeh šaljući bolest pojedincu. Bolest dolazi zbog ljudskog krhkog stanja, koje je, istina, postalo krhkim i ranjivim nakon što se čovjek grijehom odvojio od Boga.
Ali i nakon grijeha, Isus tumači bolest kao novu prigodu da Bog pokaže svoju dobrotu i svoja velika djela, bilo izravno bilo preko onih koji skrbe za bolesnika. Na taj način, slikovito rečeno, drugima otvaramo oči za Boga i za sebe samoga. Doista, najviše što možemo učiniti za slijepu osobu, jest da joj otvorimo oči i podarimo vid. Zločesto bi bilo držati ga u sljepoći, ako smo u stanju izliječiti ga. Na žalost, čini se da je to svakodnevna pojava, da ljude držimo u sljepoći njihovih strasti, grijeha i niskih pobuda. Tako se danas može primijetiti kako ovo društvo šireći bezbožni mentalitet stvara slijepce, jer time jamči sebi pristaše koje će vući za sobom i zloporabljivati njihovu situaciju. Uvjerljiv može biti samo onaj tko se do kraja solidarizira sa slijepcem dijeleći do kraja njegovu sudbinu, to jest onaj tko mu otvara oči za Božju tihu, nevidljivu i nenametljivu prisutnost.
U tom duhu je Isus došao podariti vid slijepima. Zato se najprije s čovjekom u potpunosti poistovjetio, čime je pokazao dobronamjernost i dao znak povjerenja. I sam je živio u ‘sljepoći’ ograničene ljudske naravi, podložan njezinim zakonitostima i kao čovjek, kako bi potom učinio da čovjek progleda.
kad nam Bog otvara oči stječemo jasniju svijest o sebi i o Bogu. Dolazimo do dubina svoga bića i do točnog razumijevanja svoga identiteta, kao što je učinio slijepac iz Evanđelja, koji je jasno potvrdio o sebi da je on taj, te da je bio nekada slijep, a sada vidi. Znak njegove svijesti i je svjedočenje za Isusa, za kojega jasno, protiv svih ‘znalaca’ dokazuje da je Isus od Boga, te da je božanskom snagom učinio spomenuto čudo.
Zato nas današnje Evanđelje višestruko poziva k dubljoj spoznaji kako samoga sebe, tako onda i Gospodina Isusa. Korizma nije samo vrijeme odricanja i pokore, nego vrijeme stjecanja jasnijeg identiteta o sebi i svome kršćanskom poslanju. Svaka korizmena disciplina i praksa treba biti usmjerena upravo prema tome, u protivnom ostala bi u sebi nedorečena i nedostatna. Korizmenom pobožnošću odbacujemo ljudske ljuske i ljuske ovoga svijeta s očiju, to jest odbacujemo prepreke i maske koje nas čine slijepima za spoznaju Boga i za osjećaj onoga što mi u stvari jesmo – Božja stvorenja i Božja djeca.
Odbacivanjem ljuski ovoga svijeta s očiju, odbacujemo prepreke i maske koje nas čine slijepima za osjećaj onoga što mi u stvari jesmo. Svijet nas veže za se, da se kao slijepci grčevito držimo zida ili štapa ili nekog drugog predmeta, ili da pak sjedimo u zapećku nepokretni, prepušteni na milost i nemilost prolaznika, ali ne želi da otvorimo oči, te da se izdignemo iznad njega i njegovih potreba, samostalno hodeći držeći se ruke Očeve.
Stoga je korizmeno vrijeme za kršćane vrijeme odlaska kod ‘okulisti’ i prigoda za pregledavanje vida. Ono je vrijeme pročišćavanja pogleda kojim smo pozvani jasnije promatrati i Boga i čovjeka. A skrećući pogleda na čovjeka, znači da smo dužni stjecati i o sebi i o bližnjemu jasniju svijet i predodžbu. Odricanje, molitva, post i pokora mogu nam pomoći da otkrijemo kako u sebi imamo jedno posebno oko, ono duhovno, darovano nam za ono dubinsko promatranje stvarnosti. Provjeriti nam je služi li ono kako treba, promatra li stvarnost oko nas na ispravan način. Uočavali li dubinu koju je dužno uočiti, ili ga sasvim zanemarujemo živeći površno, poput slijepaca od rođenja, slijepi za duhovnu, nebesku stvarnost u sebi i oko sebe.
Pročišćavanjem tog pogleda onda kao kršćani možemo i drugim ljudima postati oko koje i za njih gleda dok ne postanu sami sposobni za duhovno motrenje. Naša zadaća u svijetu je podariti drugima vid posuđujući im svoj pogled na smisao i bit života. Samo tako pomažemo da i oni sami polako otvore oči postajući svjesni svoga identiteta i Božje ljubavi koja skrbi za sve ljude, očekujući da otvorimo oči i spoznamo je.