Tijelovo – B.

Slavimo danas svetkovinu presvetoga Tijela i Krvi Kristove ili, kako je u nas uvriježeno reći, Tijelovo. Ovo nas slavlje poziva razmišljati ne samo o Bogu koji se utjelovio, to jest postao tijelo i čovjek prije dvije tisuće godina, nego nas poziva razmišljati o njegovoj utjelovljenoj prisutnosti koja ostaje u euharistijskom otajstvu pod prilikama kruha i vina. Tekstovi koje danas čitamo potiču nas da o ovom otajstvu razmišljamo iz perspektive saveza koje je Bog sklapao sa svojim narodom, te tako s cijelim čovječanstvom. Mi koji živimo u eri ugovora i pravnih akata, dobro ćemo razumjeti o čemu se radi. Pogotovo što smo svjesni kako danas ugovori među ljudima ne vrijede mnogo, ako nisu ovjereni i ako za njihovu provedbu ne jamči neko nadležno tijelo. Ostalo je malo prostora za ono osobno povjerenje, za onu ljudsku riječ u koju se možemo i trebao pouzdati. Nije rijetkost da i najbliži rođaci jedan drugoga iznevjere i ne poštuju zadanu riječ, ako među njima nije bio potpisan ovjereni ugovor, uz prisutstvo svjedoka i jamaca, na koji se kasnije može pozvati i kojim se može dokazati činjenično stanje.

Svjestan ljudske slabosti i nevjernosti danoj riječi, Bog je u Starom zavjetu sa svojim narodom sklapao Saveze, redovito ih potvrđujući i pečateći krvlju. I to ne da bi čovjeka tjerao na vjernost, nego više da bi sam pokazao svoju vjernost pozivajući i potičući naroda da i sam bude vjeran danoj riječi. Narod se Božji pak obvezivao da će slušati i vršiti sve riječi njegove, a Bog se obvezivao da će ostati trajno prisutan među njima kao Bog njihov. Osim toga, krvlju žrtvenih životinja škropio se i narod i svi sveti predmeti kojima su se Izraelci služili u liturgiji. Ona je ujedno imala moć očistiti onečišćene barem od tjelesne nečistoće da steknu pravo stati pred lice Božje u njegovu šatoru. Po obrednom činu škropljenja krvlju žrtvenih životinja narod je postajao svjestan svetosti prostora i trenutka u kojem se nalazi, uslijed čega je bio spreman s punom sviješću odgovoriti na ponudu Božjeg saveza.

Samo očišćen svoje grešnosti i na svetom mjestu, čovjek je mogao izreći snažno i dosljedno svoj ‘da’ Bogu. Premda znamo da ljudski ‘da’ Bogu nikad nije bio tako snažan kao Božji čovjeku, ali je predstavljao znatan odgojni korak. Bio je znak dobre volje i spremnosti na vjernost, pa i onda kad ta vjernost nije bila cjelovita i sveobuhvatna. Činjenica je, međutim, da mi ljudi svoj ‘da’ Bogu u vidu saveza ne možemo i ne znamo izreći ako smo prljavi, to jest grešni u duši. Zato nas je Sin Božji svojom krvlju oprao kako bi nas osposobio te nam primjer pokazao da i sami možemo učiniti. Krvlju Sina Božjega mi grešnici pronalazimo očišćenje od svojih grijeha, a po njegovu Tijelu ulazimo u pravi Šator sastanka s Bogom, i to onaj vječni, nerukotvoreni.

Pa i kad smo bili prljavi i grešni, u Bogu je uvijek plamtjela takva želja za ljudskom dobrobiti da nije prestajao tražiti putove savršenog ostvarenja njihova međusobnog saveza. U biti krv ondašnjih žrtava, prinesenih u znak Saveza s Gospodinom, bila je nagoviještaj one svete Krvi koju će kasnije Sin Božji proliti kako bi njome zapečatio konačni Savez Boga i svoga naroda. Toga je bio svjestan pisac poslanice Hebrejima kad meditira o Kristovu dolasku u tijelu među nas ljude, te o njegovu ulasku u samo središte i svetište života. Njegov dolazak među nas ljude nije bio privremen, nego trajan, jer se na posljednjoj večeri predao apostolima u ruke posvjedočivši svoje konačno i posvemašnje predanje, kojim se otvaraju vrata onog budućeg ostvarenja u kraljevstvu. Tako je Kristovo Tijelo i Krv postala svetinja kojom se čistimo i posvećujemo mi koji imamo udjela u njegovu životu, koji ga primamo i blagujemo kako bismo se njime okrijepili i od njega živjeli. On nam ostaje kao svetinja kojoj se klanjamo i po kojoj se klanjamo u vječnom Šatoru božanskog života.

Naš Gospodin, Sin Božji, došao je u tijelu ne samo kako bismo mi u njemu imali Šator sastanka s Bogom u kojem se posvećujemo jednom zauvijek, nego kako bi kako bi naš život postao Svetište Božje prisutnosti. Časteći Presvetu Euharistiju i sami postajemo svetište posvećeno njegovom krvlju i životom, za razliku od onog šatora koji je bio škropljen krvlju životinja. Bog je izabrao naš život, to jest svijet nas ljudi za šator svoga boravka i svojom ga krvlju posvetio, te je nas očistio za službu Bogu živomu u čistoj savjesti.

Euharistija stoga ne bi smjela biti izdvojeni trenutak našega života,nego sveobuhvatni i cjeloviti, trenutak konačnog posvećenja i ulaska u puno zajedništvo s Bogom. Ona je svetinja koja nas posvećuje u cijelom našem življenju, koju trebamo primati čiste savjesti, kako bi cijeli naš život mogao biti na službu Bogu živomu, koji je svojim životom, Tijelom i Krvlju, služio nama. Samo primajući Boga živoga čista srca i čiste duše možemo ispravno živjeti i ostati vjerni i dosljedni savezu sklopljenome s Bogom koji obnavljamo časteći sveta otajstva njegova Tijela i Krvi. Dok ga primamo i dok ga častimo imamo upravo u njemu najveće jamstvo pravoga i vječnoga života, imamo savez krvlju zapečaćen, te se potrudimo na nj odgovoriti kako bismo, po njegovom Tijelu i Krvi, zadobili vječnu baštinu.