Zid drevne gotičke katedrale
izvana je djelovao otužno i trošno,
s velikom naslagom patine
koja je zorno svjedočila
o neumoljivom zubu vremena
koji ga je nagrizao,
polako ali nezaustavljivo.
Ništa bolje se nije doimalo
ni izduženo vitrajsko staklo,
i samo zagasito i posve turobno.
Neupućeni prolaznik ili posjetitelj
će pomisliti da je i njega nagrdila
patina vremena i izvanjski uvjeti,
oduzimajući mu iskonsku privlačnost.

Ali molitelju koji uđe unutra
pred očima iskrsne čudesna ljepota
i sjaj koji se ne vidi izvana.

Takvo je i otajstvo života.
Ne možemo ga upoznati izvana,
nego tek kad u molitvi i klanjanju
uđemo u vlastito srce
u kojem zablista poput vitraja.