21. nedjelja kroz godinu – C
Pitanje spasenja je jedno od nezaobilaznih pitanja u ljudskom životu, a i Gospodin Isus je često govorio o toj temi. Štoviše, može se reći da je to bila jedna od češćih i važnijih tema njegova nauka, te da ga nijedan sadržaj ljudskoga života nije toliko zanimao, niti je o ičemu toliko govorio koliko o spasenju. A kako je ta tema vrlo opsežna i delikatna, očito je ostajalo uvijek i rubnih tema koje on nije doticao, a draškale su maštu njegovih slušatelja. Zato mu je jedan od takvih i upravio pitanje: Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju? Dotičnoga je, dakle, zanimao broj onih koji se spasavaju, kako bi možda iz toga mogao i za se razumjeti je li na ispravnom putu, te može li i sam očekivati spasenje. Možda ga je zaintrigirala ozbiljnost s kojom je Gospodin govorio o ovoj temi, pa je zato htio pojašnjenje. Bilo kako bilo, Gospodin je izbjegao izravan odgovorio na postavljeno pitanje, tako da, dok je ovaj čovjek pitao jedno, Gospodin je odgovarao nešto sasvim drugo. Zato mu i ne govori ništa o broju, nego daje savjet: Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.
Ako je postojalo pitanje ili dvojba oko broja spašenih, ono ostaje i nakon Gospodinova odgovora. Ali, s druge strane, Gospodin skreće pozornost na nešto što je mnogo važnije. Težište njegove rečenice je sasvim drukčije od pitanja, te on ukazuje na to da je mnogo važnije boriti se za spasenje, nego se zanimati za broj spašenih. Od onih koji se ozbiljno zanimaju za ovo pitanje, logičnije je da se bore i izbore za prolazak kroz vrata života vječnoga, nego da barataju informacijama koje nikoga neće dovesti u vječni život. Zato je promjena naglaska i premještanje pozornosti na borbu oko spasenja višestruko značajna. Ponajprije zbog onih koji se, kod govora o spasenju, zanimaju za sporedno u životu, umjesto da se brinu oko svoga spasenja. Nadalje, poradi onih koji spasenju pristupaju površno, s lažnim optimizmom, tvrdeći kako vjeruju u Božju dobrotu i milosrđe, a da nikad nisu razmišljali ni o Bogu, niti o njegovoj dobroti i milosrđu. Izgovaraju takve uopćene rečenice, a da se nisu duhom i životom približili dobrom i milosrdnom Bogu koji je doista došao među ljude da im iskaže milosrđe i dobrotu. Nadalje, Gospodinove riječi su značajne i poradi onih koji u svom nastojanju oko spasenja ne izabiru pravi put, pouzdajući se previše u ljudske putove, umjesto da hode stazom koju im je Bog utro na putu prema nebu.
Tko pokuša sagledati Božju ljubav za čovjeka zna da Isus zaobilazi pitanje o broju spašenih,jer on ne promatra ljude kroz postotke, nego ljubi svakoga vječnom ljubavlju kojoj je svaki dragocjen, jedincat i jedinstven. Bog se ne može zadovoljiti time da se spasi jedan dobar postotak, eventualno nekakva većina, nego želi spasenje svakom svom djetetu, svakom konkretnom čovjeku. Zato je Isus izbjegao ovo pitanje, jer se u njemu očituje besmisao koji je na štetu razumijevanja ljudske neizmjernosti. A on o ljudima ne može govoriti kroz prizmu brojki, dobrog omjera i zadovoljavajućih postotaka. Ako pred Bogom propadne jedno njegovo dijete koje neizmjerno vrijedi, koja korist da se spasi 99 posto. Zato svakoga onoga koji se zanima za broj, on potiče da se radije bori ući na uska vrata,nego da troši svoju snagu na nebitna pitanja.
Danas je situacija identična. I među nama ima mnoštvo onih koji tvrde kako je Bog dobar i kako će spasiti sve ljude, a da sami nikad nisu odvojili vremena razmatrati njegovo lice i stupiti u prisno djetinje zajedništvo. Takve izjave mnogima postaju dobar izgovor da prekriju svoju lijenost, zloću i mlakost, to jest da se nikad ne upitaju u kakvom im je stanju duša. Doista, mnogi misle da se do spasenja dolazi lako i olako, pa žive svoj život bezbrižno, na nekim drugim kolosijecima različitim od Božjih i ne misleći koliko je velika i sveta stvar.
Zato ova Isusova izjava smjera prvenstveno protiv onih koji s toliko površnosti govore o Bogu, spasenju i životu vječnome, a nikada nisu napravili dodatni napor u tom smjeru. I ne shvaćaju da, kad tako nastupaju, onda time obezvrjeđuju svoj život svodeći ga na malo izvanjskog folklora, što se izvodi iz riječi koje im Gospodin pripisuje: Pa mi smo s tobom jeli i pili. Takvima Gospodin suprotstavlja one druge koji su s dužnom duhovnom ozbiljnošću živjeli život boreći se da uđu na ona uska vrata, da idu uskim i trnovitim putem svjesni da je to Božji put za čovjeka u ovom svijetu. Takvi kojima odnos s Bogom nije bio izvanjski folklor, nego ozbiljno zajedništvo, oni će primiti dar i nagradu da sjednu za Gospodinov stol u nebeskom kraljevstvu. Oni drugi pak ne mogu očekivati za nagradu nešto čemu nisu pridavali važnost tijekom života, a to je sam Bog.
Neka nam se, stoga, Gospodinov poziv da se borimo da uđemo na uska vrata ozbiljno usiječe u svijest kako bismo jednom mogli s njime sjesti na gozbu u kraljevstvu Božjemu. Ako itko, onda nas je Isus poučio da je Bog dobar, ali to ne znači da se i mi ne trebamo angažirati oko svoga spasenja i života vječnoga. Naprtim, tim više nam se još zauzetije boriti! Baš zato što je dobar, njegova dobrota nam treba biti smjerokaz i dodatni poticaj da ga slušamo, a ne izgovor za duhovni nemar i lijenost. Ne budimo poput ljudi kojima je veći poticaj u životu može biti strah od kazne, nego primjeri dobrote i čestitosti, ili pak ljubav dobrog i milosrdnog Oca. Borimo se da uđemo na prava vrata, kako bismo se jednom, radosni, našli u vječnoj radosti svoga Oca.
