23. nedjelja kroz godinu

Gospodinove riječi iz današnjeg Evanđelja zvuče prilično oporo i čudno. Mnoštvu koje ga je slijedilo on postavlja uvjete: tko želi biti njegov učenik treba mrziti oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, nakon čega također treba uzeti svoj križ i ići za njim. Očito je imao dobar razlog za tako neobičnu reakciju, jer izgovoriti takve riječi nije bilo lako, pogotovo za nekoga tko je potrošio svoj život učeći ljude kako će ljubiti uvijek više i ispravnije. Gospodin Isus je vjerojatno osjetio da mnoštvo koje ga je slijedilo kako bi slušalo njegove pouke ima svoje ljudske računice, što nije pomirljivo s njegovim stavom i poimanjem života i vjere. Dolazili su s mnoštvom svojih težnji i potraživanja, pa onda Božja riječ nije u njima mogla biti djelotvorna na način na koji je on želio da bude. Tako je dobar dio ljudi koji je slušao Gospodina imao neke svoje računice dok ga je slijedio, a on je htio da oni za Bogom idu isključivo iz želje za Bogom, a ne poradi računica koje su stvarali pred njim.

Gospodin je dobro znao da su ljudi skloni praviti računice u životu, jer, uostalom, bez nekih temeljnih izračuna koji se tiču naše zemaljske stvarnosti i nije moguće živjeti. O tome svjedoče i dvije prispodobe što ih ispriča: ona o čovjeku koji gradi kulu pa mora izračunati može li dovršiti i ona o kralju koji mora dobro vidjeti ima li dovoljno vojske kako bi se suprotstavio svome neprijatelju. Isus navodi ova dva primjera kako bi pokazao da ljudi imaju i trebaju imati određene računice u životu. Ali i onda kad moraju računati, nije dobro da im to prijeđe u naviku, te da postanu proračunati, ni prema ljudima, a još manje pred Bogom. Jer proračunatost pak rađa strah od drugih i strah od gubitka dobara koja posjeduje i na koja je navezan. Proračunat čovjek se boji da ne će primiti onoliko koliko je uložio, te se ne upušta u rizike s ljudima. On ide na siguran dobitak.

Doista je velika devijacija ako ljudi takav stav primjene i na odnos s Bogom, to jest ako prema njemu nastupaju na proračunat način. Ne znaju se potpuno Bogu predati, ne znaju ga tražiti radi njega samoga, nego ga traže radi sebe i svojih potreba, te idu za njim samo ako imaju neke materijalne koristi. Mnogo je onih koji ga slijede tražeći od njega da im očuva ili uveća postojeća zemaljska dobra, a da im u biti nije ozbiljno stalo ni do Boga ni do toga da sami žive božanskim životom. Tako ljudi bit svoga života rascjepkaju na dijelove, od kojih jedan dio se ostavlja za Boga, drugi dio za ljude, treći za obveze i stvari, itd. Ne shvaćaju koliko je to pogrešno, pogotovo prema Bogu, koji, komunicirajući s nama osobno, očekuje da i naš stav prema njemu bude osoban, to jest sveobuhvatan. On ne želi da mi budemo podijeljeni malo na njega i malo na svoje ukućane, niti da tražimo njega samo poradi izvanjskog dobra svojih ukućana. Prije svega on očekuje od nas potpuno predanje, što će se kasnije pokazati kao najveći dar kojim možemo obdariti i svoje bližnje, jer ćemo od Boga naučiti bezrezervnu ljubav i predanje i za njih.

Zato možemo reći da Gospodin od svojih slušatelja traži da dobro računaju kakav stav pred Bogom zauzeti. Prava računica koju on zastupa veli da se Bogu treba potpuno predati, a ljudska proračunata računica potiče ljude da od Boga stalno nešto traže za jednostavniji zemaljski život. Evanđeoska računica oslobađa ljude od proračunatosti, jer ih uči da ne budu proračunati kao drugi ljudi, nego da ostave sve i pođu za Isusom ne tražeći neki drugi interes za se. Duhovna evanđeoska računica tjera nas da napustimo ljudske računice i da se prepustimo Božjem načinu razmišljanja u životu. Zato je jedina prava računica pred Bogom neproračunatost, to jest ona da ne budemo proračunati na ljudski način, to jest vezani zemaljskim interesima i potraživanjima. Isus bi doista htio da ljudi nauče ići za Bogom korjenito i temeljito, ne samo kao za nekom usputnom mogućnošću, a još manje kao stvarnošću koja služi za servisiranje zemaljskog života.

Pouka koju nam Isus daje vrijedi i za nas danas, kada uočavamo da mnogi kršćani nisu ozbiljno sračunali da biti kršćanin znači biti neproračunat pred Bogom. Na žalost vidimo da mnogi kršćani žive proračunati na način kojem se Gospodin suprotstavlja u Evanđelju, te tako zlorabe i iskrivljuju vjeru. Mnogi se pod krinkom duhovnosti približavaju Bogu, no u biti to čine redovito poradi one ‘duhovnoj proračunatosti’ koja se Bogom služi za dobrobiti ovoga života i od Boga ima potraživanja, umjesto da traži način kako da mu se prepusti i daruje. Zato nas Gospodinova riječ usmjerava prema onoj pravoj evanđeoskoj računici koja nam ne dopušta da sjedimo na dvije stolice, to jest da se nazivamo kršćanima, a živimo u velikom kompromisu sa svijetom. Na osobit način nam ne dopušta da Boga zazivamo da nam pomogne živjeti na takav kompromisan i kompromitirajući način.

Isus doista želi da sjednemo i da razmislimo, pa da potom napravimo dobar izračun, to jest računicu bez proračunatosti, jer proračunatost se događa kao plod zlih nagnuća i navezanosti na ovaj svijet u dubinama bića. Ako i možemo zavarati ljude, pa pod krinkom duhovnosti imati zemaljsku računicu, Boga sigurno ne možemo zavarati niti od njega možemo skriti ni najdublje misli. Bog dobro čita ima li u nama proračunatosti ili pak razmišljamo na tragu kršćanske jednostavnosti kojoj nas uči Gospodin Isus. Stoga znati duhovno računati znači ne praviti s Bogom račun bez krčmara, znači ne biti prema njemu proračunat, jer za takvo što nema ni potrebe ni razloga. Znati duhovno računati znači opredijeliti se slijediti Isusa, bez obzira čega se trebali odreći i što u to uložiti, kako nam sugerira njegova sveta riječ: Tako dakle nijedan od vas koji se ne odreče svega što posjeduje, ne može biti moj učenik. Za takvo što potrebna je velika hrabrost, ali tko se na to odvaži ne će se prevariti, jer Bog mu daje novi pogled na život i otvara jedan novi svijet.