2. nedjelja došašća – A
Nakon što nam je prve nedjelje došašća Gospodinu uputio poticaj da svoje vrijeme živimo odgovorno poput Noe, današnja nam misna čitanja u prvi plan stavljaju osobu Ivana Krstitelja. Njegov nam lik doziva u sjećanje dužnu ozbiljnost kojom treba pristupiti činjenici Božje blizine i njegova dolaska među nas ljude. Upravo nam osoba Ivana Krstitelja, Gospodinova preteče i velikog navjestitelja njegova pojavka ukazuje na to kako je došašće izazovno vrijeme kad nam se uozbiljiti i zauzeti radikalan stav pred Bogom. Poziv na ozbiljnost bio je Ivanova specifična zadaća, jer je promatrao ljude svoga naraštaja, primjećujući da dio njih nije mario za Boga, a dio njih nije znao kako se dosljedno i dostojno pripremiti za događaj Božjeg dolaska.
Promatrajući sebe i svoj naraštaj primjećujemo da se i mi ponašamo istovjetno naraštaju Ivanova vremena, te nam onda njegov poziv i osoba vrlo rječito svjedoče što nam je činiti. Kako smo i mi nesvjesni Božje blizine, to jest njegova kraljevstva, to znači da ne živimo intenzivno u svemu onome čemu nas je Bog poučio. Uslijed toga prema Bogu zauzimamo vrlo površan stav, kao da se radi o nekom nestvarnom ili udaljenom biću. No što više postajemo svjesni njegove blizine, to postajemo sve više svjesni neponovljive vrijednosti svoga života kojim se ne možemo kockati niti se smijemo poigravati. Život je, kako je jasno doživio i Krstitelj, jedinstvena prigoda koju nemamo pravo proigrati. Ali osim što je osjetio da je život neponovljiv, osjetio je također da mi sami od sebe nismo u stanju sačuvati njegovu nepovredljivost u svijetu u kojemu živimo, pa nam onda sam Bog dolazi kako bi nas tome još jasnije poučio i na to upozorio. Na žalost naš je život satkan od mnoštva izgovora kojima ispričavamo sami sebe, poradi čega ostajemo prizemljeni u svojoj površnosti. To je pokazatelj da nismo dobro razumjeli ni doživjeli Boga. Ivan je tako, svjestan da je grješnost ozbiljan problem i zapreka našem životu pred Bogom, pozivao svoj narod da se obrati tvrdeći da se približilo kraljevstvo nebesko. On ih je poticao da ispovjede svoje grijehe te raskajanih srca pristupe Bogu.
Ivan, i sam čovjek, dobro je razumio ljudsku slabost, pa i grijeh koji se događa kao posljedica iste, ali je ipak zazirao od jedne kategorije, što se nije strašio niti otvoreno reći. Smetali su ga dvolični prevrtljivci koji su se ponašali kao da su sebi dostatni. Premda su dolazili na Jordan podvrći se Ivanovu krštenju, nisu to činili s dužnom ozbiljnošću, nego samo da zadrže dobar glas u narodu. Njima Bog nije trebao, niti su dolazili k Ivanu da bi čuli njegov navještaj o skorom dolasku kraljevstva Božjega. I što je najgore, za takvo tvrdokorno opiranje Bogu tražili su uporište u Božjoj riječi – u Svetom pismu. Za sebe su tvrdili da su djeca Abrahamova, članovi Božjeg naroda, misleći kako je to dovoljno kao pokriće za vječni život, dok su bili slijepi za vlastiti grijeh, tvrdoću i otpor srca prema Bogu.
Nitko od nas nije imun na takvu napast, kojoj su mnogi u našem vremenu podlegli. Toliki su koji se poput farizeja i saduceja pozivaju na Boga i Božju objavu, navode njegove riječi dijeleći drugima lekcije, ali nemaju Božje ciljeve ispred sebe, kao što je imao Ivan. Tako se događa da, umjesto da im Božja riječ posluži za priznanje grijeha i obraćenje, oni se njome služe na neispravan način kako bi ozakonili svoj grijeh. Umjesto da ih Božja riječ dovede da odbace i okaju svoj grijeh, oni je koriste kako bi ismijavali one koji je ozbiljno drže do Boga i bježe od grijeha. Takve ohole dvoličnjake Ivan ni danas ne bi poštedio oštrih riječi, jer oni ne pristupaju Bogu s dužnom ozbiljnošću. Stoga bi i njih danas nazvao leglom gujinjim, jer takvi nose u srcima veliku dozu otrova grijeha, a glume velikodušnost i humanost, pozivaju se na skrb za sve ljude, te se predstavljaju dežurnim tumačima morala. No takvima, među kojima su bili narodni vođe iz farizejske i saducejske sljedbe, nije ostavljao mnogo prostora, jer su na vrlo proziran način iskrivljivali Božju istinu. Razmetali su se lijepim riječima i obećavajućim izjavama, ali su bili daleko od Boga, od Božje volje i od njegova života. A da im pokaže koliko ozbiljno misli, uvjeravao ih je žestokim riječima da je Bog već tako blizu te da ne će umaći njegovoj srdžbi ako se ne obrate: Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.
Budući da Ivanovo upozorenje vrijedi za sve nas, mi vjernici se držimo ozbiljno ne samo riječi nego i primjera Ivana Krstitelja, bez obzira što bi suvremeni farizeji i saduceji o nama mogli misliti ili nam pak predbacivati da smo preozbiljni i da pretjerujemo s vjerskim uvjerenjima. Ne odgađajmo vlastito obraćenje i pripremajmo put Gospodinu, jer nam je doista blizu. Živimo sasvim ozbiljno, te ne opravdavajmo vlastite propuste, jer nas pred Bogom ne može opravdati ništa nego raskrajano srce. Ako itko pozna naše slabosti, te za njih ima razumijevanje, onda je to Bog, te mu zato i nije jasno zašto tražeći izgovore i opravdanja bježimo od pokajanja i obraćenja kad nas on ne želi kazniti nego spasiti. Ne udaljavajmo se od njega i ne odgađajmo vlastito obraćenje i ispovijedanje grijeha, jer je Božji dolazak tako neposredan. Ne budimo neozbiljni i površni, jer radi se o našem spasenju.
Donosimo plodove dostojne obraćenja, to jest živimo istinsko zajedništvo sa živim Bogom. U protivnom ćemo se ili osušiti ili donositi loš plod, a za takva stabla Božja blizina je kao sjekira koja odsijeca i u vatru baca. Budimo obraćena djeca Božja kojima je došašće prigoda za kajanje, i ne dajmo mjesta oholosti da i sami ne postanemo leglo gujinje – dvoličnjaci koji traže bilokakav izgovor za bezbrižan život u bezboštvu ovoga svijeta. Radije poput Ivana pokažimo da je jedini put bezbrižnosti vjernost Bogu i ozbiljno obraćenje koje nam daje sigurnost da smo Božje žito što ga on sam skuplja u svoju žitnicu. Obdareni i obogaćeni potom prisutnošću Boga koji dolazi, budimo njegov vjerni puk što na zemlji revno priprema put Gospodnji – put vječnoga spasenja za sve ljude dobre volje.
