Križni put hrvatske povijesti

Uvodna molitva

Gospodine Isuse,
dok te kao vjernički puk ovom pobožnošću
pratimo na kalvarijskom putu,
prisjećamo se kao narod kako smo se
od samog dolaska u ovu lijepu zemlju Hrvata
penjali s tobom na Kalvariju svoje povijesti.
Na tom putu smo s tobom posrtali i padali,
s tobom bili raspeti, ali i ustali
za nova uskrsna jutra i jasnija obzorja budućnosti.
A jer naš hod za tobom traje već 14 stoljeća,
tako ćemo uz svaku postaju tvoga križnog puta
baciti pogled unazad razmišljajući, stoljeće po stoljeće,
o najvažnijim događajima svoje časne povijesti.
Neka ova pobožnost uveća bogoljubnost
našeg hrvatskoga katoličkog puka,
dajući mu snage da te još vjernije slijedi.

Prva postaja  – Isusa osuđuju na smrt

 Čitač: Stoljeće sedmo. Dolazeći sve do Jadranskih obala Hrvati su došli u doticaj s civiliziranim rimskim društvom. No brzo su ustanovili da to nije bilo samo društvo blještavila i sjaja, nego je ta zemlja nosila tragove kršćanske vjere utkane u svaku njezinu poru. Došli su ne samo u lijepu zemlju koju danas zovemo Lijepom našom, nego i u zemlju solinskih, istarskih, srijemskih, sisačkih mučenika. Po njihovoj vjeri i krvi ta zemlja bijaše i Božja baština. I svidje se našim pradjedovima. I Bog im je dade. A oni, prihvaćajući njegovo sveto ime, prihvatiše Boga za svoj usud, te tako padoše pod istu povijesnu osudu kojom je na zemlji bio osuđen sam Bog.

 Svećenik: Pomolimo se:

Isuse na smrt osuđeni, daj da se s mučeničkom odvažnošću i postojanošću susrećemo s osudama moćnika ovoga svijeta, kojima je tvoj sveti križ i krštenje kamen spoticanja, kako bismo primili vječnu baštinu pripravljenu za nas na nebesima.

Druga postaja – Isus prima na se križ

 Č: Stoljeće osmo. Prihvativši svetu vjeru i krštenje, i naši pređi prihvatiše osudu na križ. Primajući krštenje, primili su na se teški križ cijele jedne povijesti. Ali to bijaše i križ spasenja, o čemu svjedoči krstionica kneza Višeslava s konca stoljeća: „Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo.“ Od tada je trojstveni troplet postao i našim prepoznatljivim nacionalnim ukrasom.

S: Pomolimo se.

Isuse, Božji Sine, udijeli nam posvemašnju dosljednost krsnoj vjeri u Presveto Trojstvo, pa i kad nam je zbog toga primiti na se križ i poći za tobom na Kalvariju.

Treća postaja – Isus pada prvi put pod križem

Č: Stoljeće deveto: Hod za tobom na Kalvariju nije šetnja, jer križ povijesti je golem, težak, pretežak. Ali postali smo narod Božjih ideala. Stoga daleko teži od svega bio bi otpad od Boga, od Evanđelja, od svete Crkve Katoličke. A stoljeće je ovo stoljeće slavnih knezova Trpimira, Domagoja, Branimira koji sklapahu saveze sa Svetom Stolicom, vjerni svetom Petru i njegovim nasljednicima, pa i onda kad to doista bijaše teret što pritišće krhka ramena u nepovoljnim povijesnim okolnostima između Istoka i Zapada.

S: Pomolimo se.

Isuse koji padaš pod križem, osnaži naša ramena da i danas odgovorno nosimo povijesni križ svoga naroda.

Četvrta postaja  – Isus susreće svoju svetu Majku

Č: Stoljeće deseto. Stoljeće je ovo kada se naši pobožni pređi na svome kalvarijskom putu susretoše izbliza s Gospodinovom Majkom. Sagradiše joj tada u čast Prasvetište na Gospinu Otoku u Solinu, a o njihovoj pobožnosti svjedoči i nešto kasniji Pralik Gospe Velikoga Zavjeta. Tako će u hrvatskom narodu biti podignute mnoge crkve i svetišta u čast najsvetije među ženama. Ona će pratiti Hrvate na njihovu hodočasničkom kalvarijskom putu, te će vjerničkom puku biti dovoljan i jedan pogled na majčinski lik da primi utjehu i dobije zaštitu.

S: Pomolimo se.

Isuse patniče, daj nam milost da u hodu za tobom slijedimo primjer i molimo pomoć tvoje svete Majke, Duše duše Hrvatske, najvjernije Odvjetnice i prave Kraljice Hrvata.

Peta postaja – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Č: Stoljeće jedanaesto. Stoljeću je ovo slavnih hrvatskih kraljeva poput Petra Krešimira i Zvonimira. Ali i oni bijahu samo ljudi, svjesni da sami ne mogu nositi teški križ odgovornosti za cijeli narod. Kao što je dva stoljeća prije knez Trpimir sagradio prvi samostan benediktincima u Rižinicama pokraj Klisa, i oni potražiše Šimune Cirence svoga vremena – monahe i monahinje kojima izgradiše samostane i dodijeliše posjede kako bi skrbili oko obnove Crkve i izgradnje kršćanskog duha u narodu. O tome ostade trajni zapis na Baščanskoj ploči, dragom kamenu hrvatskog jezika.

S: Pomolimo se.

Isuse kralju poniženi, nauči nas kraljevati s tobom, skrbiti svojim životom o poniženoj braći i graditi s ljubavlju i odricanjem tvoje kraljevstvo u svome narodu.

Šesta postaja – Veronika pruža Isusu rubac

Č: Stoljeće dvanaesto. Nakon pogibije kralja Petra na Gvozdu hrvatsku će krunu preuzeti Koloman. Bit će to vrijeme napetosti i borbe za prevlast za naše krajeve i gradove između Ugarske i Venecije. Ali usprkos toga hrvatski čovjek ne će zaboraviti, prije svega i iznad svega, tražiti lice svoga Boga. Njegovo hodočasničko traženje ovjekovječit će kasnije Dante u znamenitoj Božanskoj komediji:

„Tko je onaj što iz Hrvatske možda
dođe posjetiti Veroniku našu,
čija prastara slava ne gasne,
te u mislima zbori gledajući:
Moj, Gospode, Isuse Kriste, pravi Bože,
je li tvoja slika bila tada
kao što je vidim sada?“

S. Pomolimo se.

Isuse okrvavljeni, daj da ti i naš narod može pružati utjehu time što će, poput Veronike, utiskivati tvoje sveti lik u svoje živote.

Sedma postaja –  Isus pada drugi put pod

Č: Stoljeće trinaesto. Stoljeće je ovo daljnjih nevolja i muka, borbi i napetosti. Križari zlorabe sveti križ i ruše Zadar, a Dubrovnik zauzimaju Mlečani. Po zlu je zapamćen i prodor Tatara koji pustoše Hrvatsku i Bosnu. A kad je riječ o Bosni, u njoj uz padove bijaše i otpada od vjere, poput onog ‘bosanskih kristijana’.

Ali uz padove bilo je i podizanja, zahvaljujući onim vjernim i jednostavnim slugama i službenicama Božjim, Božjim siromasima koji se čvrsto držaše križa Gospodinova pri svim padovima i podizanjima pojedinca i naroda. Tako uz templare i ivanovce, u Hrvatsku sad dođoše cisterciti i pavlini, a nadasve dominikanci i franjevci. K tome valja pridodati i sestre dominikanke i klarise.

S: Pomolimo se.

Iznemogli Isuse, kao što si ti ustao nakon pada, jer te zemlji nije privlačilo ništa zemaljsko, daj nam milost da i sami živimo za evanđeoske ideale što uzdižu u nebo.

Osma postaja – Isus tješi jeruzalemske žene

Č: Stoljeće četrnaesto. Uz burne političke događaje i tolika društvena previranja, ovo stoljeće obilježiše dva dična muža. Augustin Kažotić, dominikanac i zagrebački nadbiskup: zauzimao se za hrvatske interese kod Pape Ivana XXII., te se nakon toga, jer ne bijaše po volji političkih elita, nije više uspio niti vratit u svoje sjedište. A Nikola Tavelić, franjevac, u Jeruzalemu je mučeništvom posvjedočio svoju vjeru. Njima nije trebala utjeha ovoga svijeta, ni suze sažalnice. Nego oni htjedoše da sinovi hrvatskog naroda radije slijede njihove kreposti, nego zloće i zločine silnika, koji svojim nedjelima oskvrnuše zemlju Hrvata.

S: Pomolimo se.

Isuse tješitelju Božjeg naroda, ti budi utjeha u žalostima hrvatskim majkama, te odgojna snaga da podignu čiste i čestite naraštaje za Boga i dom.

Deveta postaja – Isus pada treći put pod križem

Č: Stoljeće petnaesto. Stoljeće turskog prodora, pljačke, ubijanja. Bilo je to stoljeće pada Bosne i mnogih banova i vitezova na krvavim Krbavama. I svemu tome naši pređi se ispriječiše svojim tijelima, noseći teret cijele kršćanske Europe.
I nekim čudom se opet podigoše. I stadoše. I postadoše antemurale christianitatis – predziđe kršćanstva.

S: Pomolimo se.

Izmučeni Isuse, učini da nas tvoji padovi očuvaju od pada u grijeh i poroke ovoga svijeta, te da tvoje ustajanje izgradi u nama čvrsto zdanje vjere.

Deseta postaja – Isusa svlače

Č: Stoljeće šesnaesto. Stoljeće daljnjeg poniženja i pustošenja. Od nekad slavnog kraljevstva hrvatskog ostadoše samo reliquiae reliquiarum – ostaci ostataka. Poginuše hrabri vitezovi poput Jurišića i Zrinskog Šubića. No iza tih izmučenih ostataka što su bolno krvarili, ostala je neokrnjena svijest i neugasivi ponos jednog malog naroda što, premda gol, ostaje usprkos svega na vjetrometini povijesti ponosno držeći stijeg Kristov.

S: Pomolimo se.

Ogoljeni Isuse, daj i nama danas snagu i odvažnost da ponosno živimo i umiremo za krst časni i slobodu zlatnu budućih naraštaja.

Jedanaesta postaja – Isusa pribijaju na križ

Č: Stoljeće sedamnaesto. Premda brojem mali, duhom i umom veliki, dadoše Hrvati velike umove poput Bartola Kašića, Ivana Lučića, Jurja Križanića: ljude kulture, hrvatskog duha i svete vjere.
No to je i vrijeme potresa i razaranja, od onih prirodnih do političkih, ali samoprijegor i žrtva mnogih počeli su donositi ploda. Tada svoja imena upisaše u neizbrisivo pamćenja svoga naroda Zrinski i Frankopan. Prije pogibije, dok im suci i tužitelji ispisivahu osudu, zapisa Fran Krsto proročke riječi: Navik  on živi ki zgine pošteno.

S: Pomolimo se.

Raspeti Isuse, daj nam milost posvemašnje vjernosti tvojim vrijednostima, pa i onda kad će nas radi njih pribijati na križeve, jer s tobom, oni su nam sredstvo uzvišenja.

Dvanaesta postaja – Isus umire na križu

Č: Stoljeće osamnaesto. Hrvatska se počela oslobađati turskog smrtonosnog stiska i zagrljaja. Počela je sebi pripajati svoje stoljećima odsječene udove, oživljavat područja desetljećima mrtva i opustošena.
Kad se činilo da će i Crkva odahnuti i svježi zrak udahnuti, onda njezini katolički, to jest austrougarski apsolutistički vladari uvedoše ‘reforme’ koje je ne obnoviše, nego zadadoše bolne udarce. Ni njima nije trebala slobodna životvorna majka, nego izmoždena i beživotna ropkinja. Zato između ostaloga ukinuše više redova, i zatvoriše brojne redovničke samostane.

S: Pomolimo se.

Na križu umrli Isuse, neka nas tvoja smrt oživljuje, kako bi naše umiranje poradi tebe obnavljalo Crkvu i davalo pravi život našem narodu. .

Trinaesta postaja – Isusa skidaju s križa

 Č: Stoljeće devetnaesto. Europom zapuhali neki novi vjetrovi, vjetrovi slobode i svjetla, razuma i prava. Obećavaju svjetlo bez Božjeg sjaja, slobodu bez Božjeg oslobođenja, razum bez vjere u Krista, a pravo bez Božje pravde. No ta obećanja bjehu samo prividi. Iza njih su se skrivali pakleni planovi. I Francuzi i Mađari i Austrijanci najprije te ubiju, te se busaju u humanost kad te, i ako te, skinu s križa.
Srećom u ovom je stoljeću hrvatski narod imao svoje Arimatejce i Nikodeme. Bilo je to stoljeće Gaja i svjesnih ‘Ilira?’, Jelačića i hrabrih vitezova, biskupa i preporoditelja poput Dobrile i Strossmayera.

S: Pomolimo se.

Isuse s križa skinuti, ne dopusti da nas zavaravaju ideje i ideali, idoli i ideologije ovoga svijeta. Neka nas pred svim izazovima radije oživljuje tvoje sveto Tijelo i podržava tvoj uspravni križ.

Četrnaesta postaja – Isusa polažu u grob

Č: Stoljeće dvadeseto. Stoljeće nazovi napretka, ali stoljeće svjetskih ratova i okrutnih ideologija. Stoljeće nacizma, komunizma. Tim ideologijama krvavi je danak platio i hrvatski narod. Bilo je to stoljeće suza, krvi i progona. Stoljeće Bleiburga, Križnih putova, Jazovki i Hudih jama, Lepoglava i Golih Otoka, Škabrnja i Vukovara. A moćnici ovoga svijeta, čije ruke još nisu oprane od krvi nevine, htjedoše i Crkvu, pokopati u grob. Ali jer to bijaše stoljeće Božjih apostola, koji poput blaženoga Alojzija Stepinca ostadoše pored križa svoga Gospodina i Učitelja, zato to bijaše i stoljeće uspravnosti i opraštanja…

S: Pomolimo se.

Isuse u grob položeni, podari našoj zemlji živorodne plodove iz krvi mučenika i stradalnika kojom je natopljena. Iz grobova koji odišu tvojim uskrsnućem, ti podigni nove apostole i svjedoke svoje ljubavi.

Zaključna molitva

Pomolimo se.

Isuse pobjedniče smrti,
stojeći pokraj tvoga praznoga groba,
upiremo pogled prema budućnosti
svoga hrvatskog naroda.
Nakon što si nas osnažio iskustvom križa
i vjerom u uskrsnuće,
prati naš daljnji povijesni hod,
te nas božanskom snagom privedi
k onom konačnom smislu i cilju povijesti
– tvome vječnom Kraljevstvu,
u kojem Ti, u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim,
živiš i kraljuješ Bog po sve vijeke vjekova.Amen

Hvaljen budu Isus Krist raspeti naš Otkupitelj!
I njegova pod križem žalosna majka Marija!

3. korizmena nedjelja – A

U svakom čovjeku postoji žeđ za savršenijom spoznajom i za punijim življenjem života, to je u biti žeđ za neprolaznim vrijednostima, u svijetu koji nas draška i mami svojim obiljem, ali koji nas u konačnici ne zasićuje. Zato možemo reći da nas nosi njegova bujica kao rijeka do mjere da ne uspijevamo utažiti žeđ, premda smo u nju uronjeni. I dok živimo u bujnoj rijeci svijeta, ne uspijevamo donijeti vode do žednih usta. I što se više pojavljuje obilja oko nas, to se manje uspijevamo zasititi ostajući sve više i više žedniji i gladniji. U svojoj naivnosti ne shvaćamo da nas ovaj svijet želi prevesti žedne preko vode, pa se sve više u nj uranjamo, ali ne pronalazimo ono što bismo htjeli i trebali. Takvog ljudskog stanja bila je svjesna i grčka mudrost kad je u mitološkoj priči govorila o Tantalovim mukama, za koje možemo reći da nisu samo Tantalove, nego da su svakog čovjeka, napose čovjeka suvremene civilizacije. Jer je svakom čovjeku u svijetu na dohvat ruke zemaljsko obilje, hrana i piće, ali se ne uspijeva zasititi. I ma koliko sam posezao za voćem i vodom, ne polazi mu za rukom ni uhvatiti voćku, ni zahvatiti vodu.

Upravo tako izmučenom i ispaćenom čovjeku dolazi Gospodin Isus, solidaran s ljudima u zemaljskim uvjetima života toliko da i sam osjeća tjelesnu žeđ, te da nema čime zahvatiti vodu. Svjesno je htio biti upućen na ljude, od kojih i sam traži da mu dadnu piti. Toliko je dijelio ljudsku stvarnost da je žeđao za vodom poradi tjelesne žeđi, kako bi nama dao one vode nakon koje se više ne žedni, a koje ne možemo bez njega zahvatiti iz Božjeg srca i života. U takav kontekst se smješta događaj opisan u današnjem Evanđelju, te razgovor koji se vodi između Isusa i žene Samarijanke. Sveti Ivan Zlatousti, opažajući Gospodinovu profinjenost, ističe kako Isus potiče ženu na razmišljanje uzdižući joj srce do savršenijih spoznaja za kojima žeđa svaki čovjek. Isus joj pristupa na tako delikatan način kako bi u njoj razbudio vjeru u njega, u njegovu uzvišenost i po kojoj je veći od samoga Jakova koji je iskopao i ostavio zdenac svome sinu Josipu kod Sihara. Isto tako on je poziva da povjeruje u poslanje kakvo nije imao nijedan čovjek ni prije niti će imati poslije njega. A kako joj ne bi zatvorio vrata pristupa u punu spoznaju vjere, dopušta joj da mu čak predbaci nedosljednost koja nije bila svojstvena židovima, jer je tražio piti od žene, i k tome Samarijanke. A kad ga je upitala je li možda on veći od praoca Jakova, nije odgovorio odmah izravno, nego joj je dao vremena da sama shvati, što će ona i pokazati u trenutku kad ište od njega vode nakon koje se ne žeđa.

U tom duhu će sveti Ivan Zlatousti i zaključiti: „Ne vidite li, braćo moja, kako je neprimjetno Isus Krist uzdiže do najvišeg nauka i do savršenstva vjere? Na početku ona ga je promatrala kao židova šizmatika i kršitelja zakona, da bi potom, kad je Isus otklonio ovu optužbu (jer ne dolikovaše da onaj koji treba poučavati bude pod sumnjom), nakon što je čula govoriti o živoj vodi, pomislila da je govorio o naravnoj i osjetilnoj vodi. Shvaćajući potom da je voda koju je on obećao bila duhovna, povjerovala je da to piće ima snagu utažiti joj žeđ, ali još uvijek nije znala što je ta voda, nego je još sumnjala, svjesna ipak da se radi o stvarnosti koja nadilazi domet osjetila, premda još nije imala potpunu spoznaju o tome. Naposljetku, ona vidi jasnije, ali međutim ne razumije sve, kao što kaže: ‘Daj mi te vode da ne moram više žeđati i da ne moram dolazit zahvaćati je.’ Tako je dala prednost Isusu u odnosu na Jakova. Ne, ne treba mi više ovaj zdenac, reče ona u sebi samoj, ako mi daš vode za koju si učinio da je poželim.“

Kao što se ova žena opredijelila radije za Isusa nego za patrijarha Jakova, i nas vodi putem takvog izbora, ako i sami želimo otkriti vodu života koja nam je kadra utažiti žeđ za vječnim vrijednostima, u svijetu čija nam bujica prijeti mukama i kaznom vječne žeđi, ako ne pronađemo onoga koji može dati prave vode i zasititi našu žeđ i glad za životom, onoga koji nas ne želi kazniti vječitim traženjem, nego utažiti našu žeđ neizrecivim darom vjere. Budimo hrabri poput žene Samarijanke, koja „nije povjerovala lako, kao što nije prihvatila nepromišljeno ono što je on govorio, međutim, jer je tražila tako brižno pojasniti si i otkriti istinu, ipak ne bijaše ni nepoučljiva ni tvrdoglava, što dobro pokazuje njezin upit.“ (Ivan Zlatousti, Hom. na Ivanovo evanđelje, 32,2) Dopustimo i mi Isusu da nas dovede do prave istine o životu, da u nama potakne pravu žeđ za Bogom, te da nam vjerom u svoje božanstvo i mesijansko poslanje u isto vrijeme dadne odgovor i spasenjsku vodu nakon koje ne ćemo više ožednjeti nikada. Neka i u nama, po vjeri u njega, prostruji voda što postaje izvorom vode koja struji u život vječni nama i svima kojima ćemo, svojim svjedočanstvom vjere, zasititi žeđ za vječnim životom.

Svetkovina svetog Josipa

Današnjom svetkovinom štujemo svetoga Josipa, jednog od najznačajnijih Božjih suradnika na njivi spasenja ljudskoga roda, premda je dobrim dijelom naše svete povijesti ostao u drugom planu, na mjestu koje mu je Bog namijenio uz presvetu Djevicu. No premda je Josip ostao u drugom planu u odnosu na Djevicu Mariju, on nije ostao u njezinoj sjeni, nego naprotiv on je njoj priskrbio zaštitu od napada i progona plaštem svoje pravednosti. On je njoj i njezinu Sinu pružio sjenu osvježenja na povijesnoj sceni, da ih ne sprži vatra i bijes ovoga svijeta koji se obarao na utjelovljenoga Božjeg Sina. Samo ova činjenica i istina je dostatna da otkloni sumnje sumnjičavaca u važnost svetog Josipa, u njegovu čestitost i odnos prema Spasiteljevoj Majci. Samo to je dostatno da dadne razjašnjenje onima na upite onih koji se pitaju zašto sveto Pismo nije dalo više informacija o ovom svecu, zaštitniku svete Djevice i čuvaru Sina Božjega.

Sa svim ovim pitanjima susretali su se i sveti oci, navjestitelji Božje riječi u prvim stoljećima kršćanstva, koji o Josipi nisu razmišljali polazeći od ljudske logike, nego od Božje logike koju je potpuno usvojio ovaj Božji pravednik. Osim toga ni oci prvih stoljeća nisu ponudili mnogo promišljanja o svetom Josipu, jer je Crkva onoga vremena imala drugih pitanja o kojima je promišljala i problema koje je rješavala, no nisu previđali važnost svetog Josipa kao onoga koji je imao posebno mjesto u životu Gospodina Isusa Krista i njegove majke Marije. Pa i kad o Josipu nisu imali nego ono što kaže Sveto pismo, oci su imali spoznaju samoga Boga i Krista Isusa, te su onda nošeni njegovim Duhom mogli ispravno procijeniti Josipovu veličinu, mjerivu jedino vjernim služenjem Božjem otajstvu i vršenjem svetog Božjeg plana. Sveti oci nisu Josipa promatrali kroz ono što bi običan čovjek bez Duha Božjega učinio na njegovom mjestu, nego su ga promatrali kao Božjeg izabranika koji je svoje izbore i odluke donosio uvijek sukladno Božjoj volji i odredbi.

U tom duhu se sveti Ambrozije u Tumačenju Lukina Evanđelja osvrće i na Matejev tekst koji čitamo danas na svetkovinu svetoga Josipa. Milanski biskup sa svom ozbiljnošću uzima Matejeve riječi i jasno ističe što znači pojam pravednik kojim Evanđelist opisuje Josipa: „Lijepo je pak poučio sveti Matej što treba učiniti pravednik koji uhvati bračnoga druga u preljubu, da se mora pokazati nevini od krvi ubojstva i čistim od preljuba, jer ‘Tko se združuje s bludnicom, jedno je tijelo’ (1 Kor 6,16). Dakle, u Josipu se potpuno čuva i milost pravednika i čast, da se opremi za svjedoka. Usta pravednikova ne poznaju laž i njegov jezik govori pravdu, a njegov sud izriče istinu. I neka te ne uznemiri što ga Pismo često naziva mužem. Naime svadbeno slavlje ne znači i otimanje djevičanstva, nego dokaz o ženidbenoj svezi. Naposljetku, nitko ne otpušta onu koju nije prihvatio. A isto tako onaj koji ju je htio otpustiti, pokazao je da ju je prihvatio.“ (2,5)

Stoga nam ta Ambrozijeva razmišljanja rječito svjedoče o svetosti ovog odličnog i pravednog muža. Pa i kad Pismo to ne govori izričito, imamo pravo zaključiti iz svega drugoga što vidimo, da je on najbolje mogao osjetiti veličinu Božje izabranice, Marije iz Nazareta. On je mogao najbolje poznavati njezine osjećaje prema Bogu, njezine stavove i uvjerenja. On je najbolje mogao osjetiti žar njezine svetosti i snagu vjerne ljubavi. On se mogao na najbolji način pokloniti otajstvu koje je nosila, te bi bio posljednji koji bi doveo u pitanje njezinu djevičansku cjelovitost. U tom duhu, tumačeći Matejevu kratkoću u opisu odnosa Marije i Josipa, Ambrozije veli da Evanđelist nije imao razloga se duže zadržavati, jer je sve rekao kad je istaknuo Josipovu pravednost: „A isto tako onaj koji je prihvatio potvrditi neporočno otajstvo utjelovljenja, nije smatrao da treba opširnije svjedočiti o Marijinu djevičanstvu, da se ne bi pomislilo da je veći branitelj Djevice, nego pobornik otajstva. Zasigurno kad je ustvrdio da je Josip pravedan, dovoljno je pokazao da nije mogao oskvrnuti hram Duha, utrobu otajstva, Majku Gospodinovu.“ (2,6)

Prigrlimo i mi poput svetog Josipa otajstvo Kristova utjelovljenja, te prihvatimo svetu Djevicu, Gospodinovu Majku kao najveće bogatstvo koje nam Bog stavlja u život. Dopustimo Bogu da uđe u naš život dajući mu ono najodličnije mjesto i štiteći svim silama otajstvo svetosti Božje koje dolazi među ljude, ali po ljudima. Dopustimo da i nama Svevišnji Bog povjeri mjesto i zadaća uz i za svoga utjelovljenoga Sina i njegovu Majku, kao što je povjerio i svetom Josipu, kako bi nas to služenje dovele do slave nebeske u koju je zahvaljujući pravednosti dospio i sveti Josip.