Svetkovina rođenja svetog Ivana Krstitelja

Na svetkovinu rođenja svetog Ivana Krstitelja slušamo evanđeoski izvještaj koji sastavi sveti Luka o ovom čudesnom događaju koji se uklapa u cijelu povijest spasenja. Da je Ivan čudesni Božje dar Zahariji i Elizabeti bilo je očito i susjedima i znancima koji su se nakon njegova rođenja pitali: Što će biti od ovog djeteta? A ovo pitanje se moglo izreći i drukčije: Tko će biti ovaj dječak? Ovo veliko pitanje nije samo visjelo nad onima koji su ga postavili u trenutku rođenja, nego su i u kasnijim vremenima mnogi nastojali razumjeti Ivanovu osobu i značenje, jer će i druga povijesna vrela o njemu govoriti kao o znamenitom čovjeku iz židovske povijesti. A kako je Ivana i Isus nazvao najvećim od rođenih od žene, to je bio svojevrstan putokaz kršćanskim tumačima riječi Božje da i sami govore o njemu i njegovoj golemoj važnosti.

Tako će i sveti Augustin (Sermo 287), razmišljajući o rođenju Isusova Preteče iznijeti neka zanimljiva opažanja kako o njegovoj veličini, tako i o malenosti: Dok smo čitali Evanđelje, čuli smo opis slavnog rođenja preblaženoga Ivana, Kristova glasnika i preteče. Neka vaša ljubav obrati pozornost koliko velik čovjek se rodio. Crkva ne slavi dan tjelesnog rođenja ni za jednog od proroka, patrijarha, pa ni apostola. Samo dva rođendana slavi: ovaj i Kristov. Vrijeme u kojem su rođena njih dvojica označavaju veliko otajstvo. Ivan bijaše velik čovjek, ali čovjek. Toliko veliki bijaše da štogod bijaše veće od njega, bijaše Bog. Onaj koji dolazi nakon mene, veći je od mene. To reče Ivan: on je veći od mene. Ako je veći od tebe, što onda znači kad čujemo njega koji je veći od tebe da govori: Od rođenih od žene ne usta već od Ivana Krstitelja? Ako nijedan čovjek nije veći od tebe, što je onaj koji je veći od tebe? Želiš li čuti tko je? U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog.

Doista, postaje jasno kako je i koliko je Ivan bio velik, ali i malen. Njegova ljudska veličina bila je ujedno i malenost jer se mjerila metrom Božje ljubavi – Isusom Kristom Božjim Sinom. Ivanov život se u tom duhu može najbolje razumjeti upravo u svjetlu Isusa Krista kojem je bio preteča i glasnik, te će stoga sveti Hiponski biskup i o Ivanovu rođenju razmišljati vukući zanimljive paralele s Gospodinovim rođenjem. Zaključci koje potom izvodi svjedoče o Ivanovoj poniznosti koja ukazuje na Krista – uzor svake poniznosti, koji, premda je bio Bog, pristade se utjeloviti i potom kao čovjek podnijeti golema poniženja: Rođen je Ivan, rođen je Krist: Ivana je najavio anđeo, Krista je najavio anđeo. I jedno i drugo je veliko čudo. Slugu preteču rađa nerotkinja od starog muža, Gospodina gospodara rađa djevica bez muža. Ivan je velik čovjek, ali je Krist više od čovjeka, jer je i čovjek i bog. Velik je čovjek, ali je čovjek trebao biti ponižen, kako bi bio uzvišen kao Bog. Naposljetku, jer je trebao biti ponižen kao čovjek, čuj ovog čovjeka: Nisam dostojan odriješiti remenje na obući. Da je sebe nazvao dostojnim, kako bi se ponizio. Zato reče da niti to nije dostojan. Do kraja se prostro pred njim, prostro se pred stijenom. Bio je svjetiljka, te se bojao da se ne ugasi vjetrom oholosti.

Rođenja Gospodinova preteče doista postaje znak velike poniznosti pred Bogom, po kojoj se izražava istinska veličina čovjeka. Doista samo u poniznosti mogao je biti svjetiljka što svijetli Božjim svjetlom, putokaz putnicima na putu prema Bogu, glas što upućuje na Božju Riječ, prst koji pokazuje Jaganjca Božjega. No sličnosti i upućenost Ivana na Isusa nije samo u rođenju, nego je već samim rođenjem upućuje i na usporedbu o njihovoj smrti, o čemu će sveti Augustin reći: Naposljetku jer je svaki čovjek treba biti ponizan u odnosu prema Kristu, te stoga i Ivan. A budući da je trebao biti uzvišen Bogočovjek Krist, to pokazuje i rođendan, pa čak i vrstu patnje. Danas je Ivanov rođendan: od danas dan se smanjuje. Kristov je rođendan 25. prosinca: od tog dana dan se povećava. Ivan je u muci smanjen odrubljenjem glave, Krist je na križu uzvišen.

U tom duhu Ivanova veličina u poniznosti trebala bi biti i nama poticaj da i mi pokušamo, otkrivajući bit Ivanova identiteta, otkrijemo i svoj kršćanski identitet i poslanje. Ivan je tako živio da je omogućio ovo veliko uspoređivanje sa samim Kristom, to jest omogućio je da se iz njegova života Krista bolje i jasnije vidi. To bi trebao biti i smjer našega života i poslanja u svijetu: živjeti tako da cijeli naš život može upućivati na Isusa Krista, kojem i sami trebamo biti glasnici dok mu se jednom, darom njegove milosti potpuno ne suobličimo u slavi poput Ivana Krstitelja.

12. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo kako Isus priprema svoje učenike za službu propovijedanja. U tom smislu im s jedne strane ukazuje na ozbiljnost njihove zadaće u svijetu, a s druge strane na izazovnost i opasnost poslanja koje je pred njima. Ozbiljnost se sastoji u tome što su pozvani jasno i glasno navijestiti sve što su čuli i naučili od svoga Gospodina, a opasnost je činjenici da svijet, ne samo neće tako lako prihvaćati naviještaj, nego će se grčevito, pa čak i silom, opirati da ga odbaci. A kad sveti Ivan Zlatousti tumači ove retke, onda će najprije pokušati razjasniti zašto je Gospodin svojim učenicima rekao: Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.

Kao vrstan tumač Božje riječi Zlatousti će istaknuti da ne smijemo ove retke uzeti doslovno, nego prije svega otkriti Isusovu nakanu koja je iza tih riječi: Iako Isus Krist nije govorio apostolima ništa u tami niti im je govorio na uho, on rabi ovaj izraz kao neku vrstu preuveličavanja. Budući da je govorio samo njima i u jednom malom kutu Judeje, on veli da im je govorio u tami i na uho, u usporedbi s onom slobodom koju im je morao dati da propovijedaju njegovu riječ. Jer svi vi, reče, nećete moje evanđelje naviještati jednom, dvama ili trima gradovima, nego uopće na svim stranama svijeta; prijeći ćete zemlju i more, naseljene i nenaseljene zemlje; propovijedat ćete pred kraljevima i narodima, poučavat ćete filozofe i govornike, a vi ćete im govoriti s takvom čvrstoćom i sigurnošću koji će im uliti strah. On se služi riječima: Da će propovijedati na krovovima i na svjetlu, kako bi istaknuo ovu svetu odvažnost kojom trebaju propovijedati.

Ali osim što se služi retoričkom figurom preuveličavanja, Isus želi da se njegove riječi tako urežu apostolima u dušu da im budu potpora na izazovnom putu koji je pred njima. Zato se nije zadovoljio da im kaže ‘propovijedajte na krovovima i na svjetlu’, nego im ističe da ono što su čuli u tami i na uho, propovijedaju u javnosti pred svima, to jest na krovovima i na svjetlu. Tumačeći svojim vjernicima Zlatousti će istaknuti kako Isus želi apostole okrijepiti i učiniti sposobnima izvršiti povjereni im božanski plan. Pridižući njihov duh, Isus ih čini sposobnima činiti djela koja je i sam činio, pa i veća od tih. Štoviše, on će činiti po njima sve što je i sam činio, te im želi omogućiti da nastave hoditi stazom koju im je on označio i na kojoj je on napravio prvi korak. On je poučio njih božanskom nauku, a njihovo je bilo da ‘se popnu na krovove’ i da ga propovijedaju cijelom svijetu.

Ali Isusov nastup i ton izgovorene riječi je vrlo poseban, te ne sadržava samo nalog o propovijedanju, nego također im proriče što će ih sve zadesiti kad budu propovijedali. I što oni budu imali više uspjeha u propovijedanju, to će svijet više bjesnjeti na njih, veli Zlatousti tumačeći Isusove riječi: To je riječ čovjeka koji je siguran da će se ispuniti što je rekao i koji tvrdi apostolima da će pobijediti sve poteškoće i koji, pokazujući im uspjeh obzirno ali sigurno otklanja njihove tjeskobe koje im je prouzročilo proricanje kleveta kojima će biti izloženi. Čini se kao da im je rekao: ‘Kao što će propovijedanje evanđelja, koje je sve do sada bilo skriveno i tajno, ispuniti cijelu zemlju, tako će i te klevete koje će vaši protivnici iznijeti protiv vas raspršiti brzo i nestat će poput snova. Nakon što ih je tako osnažio, on im proriče još veće opasnosti. Ali im u isto vrijeme udahnjuje tako veliku odvažnost da uzdiže njihove duše iznad svih zala.’

Ali i onda kad Gospodin nagoviješta svojim učenicima progon i smrt radi naviještene riječi, ipak ih sokoli znajući kako je njihova misija nezamjenjiva, pa im opetovano veli: „Ne bojte se …“, na što će Zlatousto dodati: Promatrajte, braćo moja, kako Isus Krist uzdiže svoje učenike, ne samo iznad svih briga, nemira, opasnosti i zamki, ogovaranja i kleveta, nego i iznad same smrti, koja je najstrašnija od svih stvari. I ne samo iznad smrti, nego i iznad one smrti koja je najkrvavija i najokrutnija. Nije im rekao: Ubijat će vas, nego se služi uglađenijim i manje zastrašujućim izrazom: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo…

Isus doista ima osjećaja za svoje učenike, te bira riječi kojima će ih potaknuti da ipak idu propovijedati. Ne može im skriti istinu o svemu što ih čeka, ali ih ne želi niti obeshrabriti jer je njihova zadaća nezamjenjiva i neprocjenjiva. No Isusova riječ i od nas pretpostavlja isti stav kao i od apostola, jer mi propovijedamo u svijetu našega vremena. Svaki onaj koji ju je prigrlio kao riječ istinskog života, pozvan je bez straha naviještati je s krovova, dajući o njoj svjedočanstvo pred svim ljudima i ne dajući se obeshrabriti od onih koji ubijaju tijelo. Ljepota Isusove riječi daje nam snagu da pobijedimo klevete, a nagrada budućeg života otklanja i strah od smrti.