Spomen svih vjernih pokojnika – Dušni dan

Danas se Crkva na zemlji u molitvi sjeća svih vjernih mrtvih s kojima je ovdje bila u zajedništvu vjere, te žarko želi da ostvare puno zajedništvo s Gospodinom u vječnom životu. Svi mi vjernici, potaknuti riječima živoga Krista da vjerujemo u njega i u Boga, osnaženi snagom Duha Svetoga upravljamo svoje vapaje i prošnje za vječni spas svoje braće koja su nam prethodila na životnom putu, ali još nisu stigli do konačnog ostvarenja, nego još prolaze kroz razdoblje čišćenja od natruha grijeha koji ih je bio za života zahvatio. No naša nada u njihovo spasenje ne počiva samo na nekoj našoj romantičnoj ili idiličnoj želji da oni dožive život vječni, nego na zalogu koji nam je ostavio Krist Gospodin, pobjednik smrti i gospodar života. U tom smislu nas poučava sveti Anastazije Antiohijski: „Krist je umro i oživio da bude Gospodin mrtvih i živih. Bog, naime, nije Bog mrtvih, već živih. Stoga mrtvi, kojima gospoduje onaj koji je oživio, nisu više mrtvi, već živi; njima gospoduje život, da žive, ne bojeći se više smrti, kao što Krist uskrsnuvši od mrtvih više ne umire. Tako i budući dionici Kristova uskrsnuća, uskrsnuli i oslobođeni raspadljivosti, više neće vidjeti smrti, jer je Krist bio dionik njihove smrti. Nije zbog nekog drugog razloga sišao u zemlju, koje zasuni zauvijek ostaju, doli da razbije vrata mjedena i polomi gvozdene zasune te da naš život iz raspadljivosti k sebi privede slobodom koja nam je darovana za služenje.“

Mnogi su međutim zbunjeni pojavnošću koja nam je tako upečatljiva pred očima. Svi mi smo svjedoci smrti, odlaska i tjelesnog raspadanja onih koji su preminuli. Kao sa nekom zebnjom se pitamo može li išta pobijediti takvu očevidnost kojoj smo nazočili i o kojoj možemo posvjedočiti. Istina je da spasenje naše preminule braće nije još došlo do konačne punine, ali je isto tako činjenica da se naša vjera u vječni život ne temelji na ljudskim bajkama, da ne počiva pojavnosti očinjeg vida i tjelesnog iskustva, nego na svemoći Boga živoga. On je Bog živih koji nam sam u svome domu priprema prebivalište. A kako bi nas uvjerio da sasvim ozbiljno misli, poslao je svoga Sina da se nastani i prebiva među nama, da nas u svemu prethodi kao jamac spasenja. Nadovezujući se na tu istinu sveti će Anastazije zapisati: „A to što djelo te rasporedbe još nije dovršeno – još naime ljudi umiru i tjelesa se raspadaju – nipošto nije prijevara. Unaprijed, naime, za sva obećana dobra primismo jamstvo u svojim prvinama po kojima već utekosmo gore na nebo te smo zasjeli zajedno s onim koji nas je sa sobom uzeo u visine, kao što negdje veli Pavao: S njime nas uskrsi i s njim postavi na nebesima, u Kristu. Ispunjenje ćemo postići kad nadođe vrijeme što ga Otac odredi, kad odložimo ono što je djetinje i postanemo savršenih čovjek. Ocu vjekova se svidjelo da nam dade postojan dar samo ako ga opet podjetinjale pameti ne prezremo.“

Tijesno združeni s Kristom osjetit ćemo već sada istinitost i snagu njegova uskrsnuća koje se dogodilo u vremenu za nas, kako bismo već sada u duhu doživjeli nebeske visine kojima nas vodi Bog. Po Kristu doista već sada imamo predokus spasenja, te smo zato puni nade i za našu preminulu braću, kao što i za sebe, ako ustrajemo u vjeri, možemo očekivati ispunjenje i savršenstvo svoje ljudske naravi. Sveti Anastazije veli kako će se dogoditi preobraženje i produhovljenje našega tijela po uzoru na Gospodinovo tijelo, i to na način da se ne izgubi identitet ni kontinuitet s onim što smo bili na zemlji: „A da je uskrsnulo duhovno Gospodinovo tijelo, ne treba ni govoriti, kad Pavao o tijelima svjedoči da se siju u zemaljskome, a ustaju duhovna; preobrazuju se, naime, u slavno preobraženje Krista vođe koji ih predvodi. Pavao tvrdi da će se to što je jasno znao, dogoditi svemu ljudskom rodu po Kristu koji će preobraziti naše bijedno tijelo, da ga suobliči svome slavnome tijelu. Preobraženje je, dakle, promjena u duhovno tijelo; a to je tijelo slično slavnom Kristovu tijelu: Krist je, dakle, uskrsnuo s duhovnim tijelom; i to nije bilo neko drugo tijelo, nego ono koje je posijano u slabosti, jer je baš to tijelo slavno preobraženo.“

Stoga nam je biti u žarkoj duhovnoj povezanosti sa svojom braćom koja su nas prethodila na putu života i vjere, kako bi im naše molitve pomogle ostvariti što je prije moguće konačno ispunjenje svoga smisla i cilja života. Ali isto tako ovaj posebni dan molitve za sve vjerne mrtve koji još iščekuju konačno ostvarenje i proslavu u nebu, treba biti poticaj i svakome od nas na snažniju vjeru i odvažnije stremljenje tom istom cilju.

Svetkovina Svih svetih

Danas na svetkovinu Svih svetih čita se evanđeoski odlomak o blaženstvima, koji nam sveti Matej donosi prenoseći Isusov govor na gori. S pravom, jer život blaženstava održava onaj sveti evanđeoski život kako ga je zamislio naš Gospodin Isus. Sveti Augustin, tumačeći Gospodinov Govor na gori, skreće pozornost da se, kad Isus govori o blaženstvima, isprepleće opći govor s govorom upravljenim izravno onima koji su ga slušali u tom trenu. Drži da je to zbog toga što je Isus htio ukazati da se njegov poziv na blaženstvo, to jest na blažen i svet život, ne odnosi samo na one koji su ga slušali, niti je samo neka vrsta uopćenog govora koji se potom ne bi ticao nikoga izravno i osobno. Naprotiv, njegove riječi, su upravljene svima i vrijede za sva vremena i sve ljude, što se očituje ponajviše u pozivu na svetost koji se tiče svakog vjernika, a i današnja svetkovina to lijepo odražava i izražava. „Svih je tih izreka osam. Nakon što ih je Gospodin sve iznio, obraća se prisutnima i kaže im: ‘Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju!’ Gornje je izreke upravljao općenito. Nije, naime, rekao: ‘Blago siromasima duhom, jer je vaše kraljevstvo nebesko’, nego: ‘Njihovo je kraljevstvo nebesko’, niti: ‘Blago krotkima, jer ćete vi baštiniti zemlju’, nego: ‘Oni će baštiniti zemlju’. Tako je sve do osme izreke: ‘Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko’. Tu počinje izravno govoriti prisutnima jer se gornje odnose i na one koji su ga, prisutni, slušali, kao što se ova, njima posebno upravljena, odnosi i na odsutne i na one koji će kasnije doći.“

Osim toga sveti Augustin je uvjeren da sve blaženstva zajedno sačinjavaju jedan cjelovit put svetosti, te da nisu neka samo za neke vjernike, a druga za druge, nego da su sva blaženstva za sve koji žele biti sveti. U tom duhu promatrat će ih kao put ili stupnjeve mističnog uspona prema Bogu: „Stoga moramo pomnjivo razmotriti broj i red tih izreka. Počinje blaženstvom: ‘Blago siromasima duhom’, to jest onima koji nisu naduti, dok im se duh podvrgava Gospodnjoj vlasti, bojeći se da poslije ovoga života ne pretrpe kaznu, makar se katkad činilo da su na ovome svijetu bili blaženi. S ove krijeposti duša dolazi do spoznavanja božanskih Pisama, a tu se mora pokazati krotkom u pobožnosti da se ne usudi koriti ono što se neupućenima čini nemogućim i da ne bude nepoučljiva u cjepidlačnim raspravama. Tada duša počinje spoznavati veze kojima je tjelesnost i grijeh drže uz ovaj svijet. Na tome se, dakle, trećemu stupnju duša žalosti za nekad izgubljenim najvećim dobrom te sada prianja uz konačan cilj. Četvrti stupanj donosi veliki napor kojemu se duh mora svim silama podvrći da se uspije osloboditi strasti koje su ga vezale svojom slatkoćom. Tu se, dakle, gladuje i žeđa za pravdom i potrebna je velika jakost jer se ne ostavlja bez boli ono što se drži sa slašću.“

I dok se prema Augustinu put svetost sastoji najprije u velikom naporu uzdizanja prema Bogu i oslobađanja od zemaljskih strasti i spona, ukazat će da je veća razina svetosti potom u mirnom i tihom primanju Boga, to jest u vježbama duha u kojima osjećamo Božju pomoć ili pak čista srca stupamo u mirno razmatranje Boga, njegove istine i mudrosti, čistim srcem i mirnom pameću: „Tko dotle dopre, na petome mu se stupnju savjetuje da ustraje u daljnjemu naporu jer bez pomoći jačega nitko se ne uspijeva osloboditi zamki tolikih nevolja. A opet je pravo da onaj tko želi biti potpomognut od jačega i sam pomaže slabijemu u čemu je jači. Stoga je rečeno: ‘Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe!’ Šesti je stupanj čistoća srca koja proizlazi iz mirne savjesti zbog dobrih djela i koja otvara put k motrenju najvećega dobra, koje se može gledati jedino čistom i mirnom pameću. Sedmo se blaženstvo sastoji u samoj toj mudrosti, to jest motrenju istine što smiruje čitava čovjeka i dovodi ga do sličnosti s Bogom, stoga zaključuje: ‘Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati’.“

A pitanje svetosti nije pitanje samo askeze i stupnjeva vlastitog ćudorednog savršenstva, nego je prije svega svetost odnos i zajedništvo s Bogom, to jest život za njegovo kraljevstvo, te će stoga Augustin upozoriti da nas i prvo i osmo blaženstvo upozoravaju da je blažen to jest savršen život onaj koji svoj početak i svoj dovršetak ima upravo u usmjerenosti prema kraljevstvu Božjemu: „Osmo se blaženstvo vraća na početak pokazujući i dokazujući da je cjelina završena i dovedena do savršenstva. Stoga je kod prvoga i osmoga blaženstva spomenuto kraljevstvo nebesko: ‘Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!’ i: ‘Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!’ (…) Sedam nas, dakle, blaženstava usavršava, a osmo obasjava i pokazuje što je savršeno; na taj se način ovim stupnjevima, kao počinjući uvijek iznova, usavršavaju i ostali.“ Dao Bog da svi mi vjernici prihvaćamo ovaj put koji su sveci prakticirali na zemlji, kako bismo jednom bili pridruženi svima svetima u nebeskoj slavi.