Okamenjeni životinjski ili biljni ostaci
iz geološke prošlosti zovu se okaminama.
Od njihova postojanja sačuvana je ljuštura,
kao znak o nekad prisutnom životu.
I ma koliko bila čvrsta i otporna,
nije bila jamstvo protiv smrti.
Ali dok može biti razumljivo
da nakon što život napusti neko biće
može ostati ljuštura kao svjedočanstvo,
nije razumljivo da se živa bića
za života pretvore u okaminu,
te da hodaju svijetom beživotni.
Od okamina nisu naučili
da sami po sebi ne mogu sačuvati
život koji struji njihovim bićem.
To je proturječna sudbina ljudi
koji zanemaruju duhovni život
i upućenost na Boga životvorca,
jedino vrelo neprolaznog života.
Dok svako biće po naravi teži
nedohvatljivoj trajnosti života,
dotle čovjek bezobzirno odbacuje
dar vječnosti po Božjoj milosti.
Umjesto da život pretvori
u svjedočanstvo neprolaznosti,
radije se pretvara u okaminu,
odbacujući ćudoredne vrijednosti,
bez životnog daha i identiteta.
No ne može trajno sačuvati život
oblažući ga izvanjskošću,
nego samo ako ga iznutra obogaćuje
vjerom, nadom i ljubavlju.