U ove siječanjske dane koji su tako topli poput proljetnih, did Mate je ispred kuće na dvorištu spokojno uživao u suncu koje je blago grijalo. Na par metara od njega cestom je prolazio prema svom udaljenom zaseoku Slobodan Veljkin, mladić gotovo anarhičnih nazora, duha i odgoja, koji se gdje god je stigao borio za slobodu i o njoj govorio, a sam se nije oslobodio predrasuda i stereotipnih predodžbi, od kojih je jedna bila ona o dida Matinoj vjeri. Ipak je uljudno pozdravio mašući zastavicom na kojoj je pisalo: Ja sam Charlie! Na još uljudniji odzdrav dida Mate njegov nemirni duh nije imao mira, pa s dozom izazova u glasu zapita: Dide Mate, jeste li Vi Charlie? Znao je on da je i did Mate uvijek slušao što se događa oko njega u svijetu, pa da je čuo i za atentat u Parizu i za kasniji mimohod protesta, pa ga je htio isprovocirati da čuje njegovo mišljenje i, ukoliko bude moguće, ospori njegove svjetonazore.

A did Mate ga je spokojno pogledao i mirnim tonom počeo iznositi svoje zapažanje o kojem je razmišljao u tišini svoga srca i miru doma, neopterećen bukom sredine i ni medijskom agresivnošću koja ga stalnim bombardiranjem hoće i neopazice uvjeriti da prihvati službeno, uvriježeno i uhodano mišljenje. No on se nije dao da mu drugi tek tako jeftino nameću mišljenja, prije nego temeljito razmisli o činjenicama koje se iznose. Tako je se i u ovom slučaju najprije prisjetio da napad u Parizu nije bez povoda, nego da su dvojica trojica islamističkih terorista napala redakciju lista Charlie Hebdo, jer su odgovorni u tom tjednom sitiričnom listu uzeli sebi za pravo vrijeđati njihove religiozne vrijednosti. Ne samo da nije izgovor da su vrijeđali i druge vjerske zajednica i skupina, napose kršćane, nego je to otežavajuća okolnost, jer pokazuje da se oni time sustavno bave.

Čudno da netko sebi uzme za pravo, nastavio je did Mate, u ime slobode govora vrijeđati drugoga. Čudno da se od odgovornih u društvu nije našao nitko tko bi ukazao na neprihvatljivost takvog ponašanja kojem je nedostajalo minimum uljudnosti, kao što su se sada našli čelnici država i stotine tisuća da se solidariziraju sa žrtvama pokolja, koji, bez daljnjega, nema nikakvog opravdanja. Kao da im nije stalo do stvarnih vrijednosti, do čestitosti ljudskih odnosa, do konkretnoga čovjeka kao najveće vrijednosti, nego se stječe dojam da im je najviše stalo do njihovih ideoloških stavova. Da netko verbalno prozove ‘svete krave’ suvremenoga svijeta, to jest nedodirljive sadržaje njihovih ideologija, odmah bi nastala pobuna i dotični bi se govor etiketira kao govor mržnje. U tom slučaju ne vrijedi pravo slobode govora i iznošenja mišljenja. A kad netko iz njihova ideološkoga tabora bez povoda vrijeđa nečije vrijednosti i uvjerenja, onda se to pravda pravom na slobodu govora ili pak na umjetničku slobodu i koješta drugo. Uostalom, ako vrijedi kao apsolutno pravo ono na slobodu govora, zašto onda uvode zakon o diskriminaciji, na temelju kojega kažnjavaju i verbalne delikte, te ne dopuštaju ni izreći mišljenje uljudnim tonom, bez vrijeđanja, o pojedincima i sadržajima koje takvi zakoni štite. Nije li to proturječno? Ili se pak radi o tome da se jednima dopušta da idu do krajnjih granica, pa i preko granica uljudnosti, a drugima se sprječava čak da izraze svoje mišljenje i na uljudan način. Dok se nečiji prljavi jezik naziva umjetničkim izrazom, drugima se uskraćuje pravo iznijeti svoje mišljenje o tom prljavom jeziku. Sloboda prava na mišljenje i na izricanje uvjerenja, doista bi trebala povlačiti i odgovornost, te poznavati granice preko kojih se ne smije prijeći, jer iza njih postoji nečija sloboda, pravo i vrijednost. Stoga sloboda govora pretpostavlja naš razbor da pronađemo i pravi način njezina ostvarenja. Svi se slažu oko toga da teroristi atentatori nisu pronašli pravi način da izraze svoju slobodu ponašanja, ali nitko ne propituje jesu li djelatnici i novinari Charliea izabrali pravi put i način izražavanja svoga mišljenja u društvu. Nije li činjenica da vrijeđanje nazivaju satirom, a govor mržnje slobodom?

Drago je meni, mladiću, da si se ti solidarizirao sa žrtvama i da nosiš zastavicu s natpisom: I ja sam Charlie! No didu Mati ne treba atentat u Parizu kako bi se s nekim poistovjetio i imao sućuti prema njemu. Davno je on čuo od najuzvišenijeg Učitelja: Štogod učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Njegova riječ me uči sućuti sa svakim čovjekom, a napose najugroženijima i najpotrebnijima. Vjera u njega me poziva da budem dosljedan i postojan u milosrđu prema njima, jer će jednoga dana moje vječno spasenje ovisiti o tome. Mene boli svako zlo koje se dogodi u svijetu, te sam sućutan prema svakome koji nepravedno trpi, a napose oni koji izgube život. Zato mi smetaju besćutnici kojima je potreban tragični atentat da bi se okrenuli prema sućuti i poistovjećenju s drugima. Zato mi ne odgovaraju besćutnici koji se selektivno solidariziraju samo s nekim žrtvama, dok s druge strane postoje mnoge druge žrtve istih, pa i gorih zločina, o kojima nitko ne vodi računa. Vjerojatno jer ih se ne može iskoristiti za ideološke ili političke svrhe.

Vaše manifestacije pokazuju, sinko moj, da danas svi teže, pa i ti, poistovjetiti se s nevinim žrtvama, ali da vam kažem da je to dio našeg kršćanskog nauka. Davno je rekao Isus u Evanđelju, a i nas koji vjerujemo na to obvezao, premda vi koji ste sumnjičavi prema vjeri najčešće to ismijavate i odbacujete, kao što činite i s cjelinom kršćanskog nauka. Danas se u Europi treba dogoditi tragedija kako bismo se suživjeli s nečijom patnjom, umjesto da svi skupa otvorimo oči za evanđeoski nauk, u njemu prepoznamo istinsku ljudsku vrijednost i vjerno prionemo njegovu vršenju. Ti isti ljudi koji su žrtve islamističkih terorista, kao što su se na neprimjeren način odnosili prema muslimanskim vrijednostima, bezbroj su se puta rugali i na račun kršćanskih. A sada, kako vidiš, pa i kad ne žele to priznati, dolaze do kršćanskih vrijednosti na ovako bolan način. Sloganom najnovijeg broja: Sve je oprošteno, vratili su se na same korijene i bit Evanđelja. Nije li onaj isti Isus s kojim su se toliko puta rugali uvijek govorio o opraštanju, i pozivao stalno opraštati. Pa i kad te brat uvrijedi sedamdeset puta sedam na dan, pa i kad te neprijatelj progoni i ubija, trebalo je opraštati bez dvoumljenja. Takve riječi nisam čuo ni iz usta prosvjetitelja ni filozofa, ni političara ni znanstvenika, osim ukoliko nisu i sami prihvatili nauk Učitelja iz Nazareta. Izgleda u konačnici, kad je teško, da se onda i oni koji ih nisu poznavali ni priznavali, vrate na istinske vrijednosti ili ih otkriju na neki svoj način. Da su htjeli vjerovati Onome koji je tim vrijednostima svojedobno Europi udahnuo pravi duh života, umjesto da ga izruguju svojom satirom, mogao se izbjeći ovaj strašni pokolj. Ako je žrtva ubijenih u redakciji vrijedila toliko da se dođe do ovih zaključaka, onda držim da se moglo i bez njihove žrtve. Dovoljno je bilo slijediti nauk Onoga koji se za sve nas žrtvovao, izvukli isti poučak i opredijelili se za život praštanja onima koji se ogriješe o nas.

Doista, pouke koju su izvučene i poruke koje su upućene na vašim manifestacijama bile su obojene kršćanskim vrijednostima. No ne znam hoćete li ikada to priznati. Nas je kršćane Isus u najljepšoj molitvi Ocu učio da otpuštamo – opraštamo duge našim dužnicima, kako bi Bog nama oprostio naše dugove. Ako se “Charlie” obratio, nadam se da će poći novim smjerom svoga djelovanja kojim neće vrijeđati ničije osjećaje, a napose da sebi neće uzeti za pravo vrijeđati nečije vjerske osjećaje, nego će imati razumijevanja za stvarne vrijednosti bez obzira tko ih promicao, te sućuti i poštivanja za sve ljude bez obzira odakle bili.

Kad islamistički teroristi ubiju na desetke i stotine nevinih ljudi na Bliskom Istoku, Aziji ili Africi, onda nijednom zapadnom vođi ne padne na pamet organizirati mimohod protesta, a najčešće niti izgovoriti riječi sućuti. Ali kad poginu u Parizu oni koji su na neki način vrijeđanjem izazivali pripadnike jedne religije, onda je njihova žrtva povod za veliki mimohod slobode, prava i snošljivosti. Kao da su stotine nevinih, protjeranih iz svojih domova i ubijenih manje vrijedni od žrtava pariškog atentata. Ako to znači da se Krista i svakog drugog ‘Krista’ može obespraviti i ubiti, dok cijeli svijet to nijemo promatra, a Charliea štititi, onda se did Mate ne slaže s tom logikom. On je za to da se svakog ‘Krista’ zaštiti, dakle baš svakog potrebnog i ugroženog čovjeka. Did Mate je i za Charlieva prava govora i mišljenja, ali na uljudan i human način koji neće vrijeđati, nego izgrađivati. Did Mate bi bio sretan da tko zna koliko Charliea u našem zapadnom društvu i uljudbi potiču konstruktivan dijalog, a ne da izazivaju neukusnom satirom. Ako Charlie nastavi putem kojim je do sada išao, pribojavam se da neće doprinijeti miru i razumijevanju među ljudima i uljudbama, narodima i svjetonazorima. A uz to što oprašta kad mu je učinjeno zlo, bilo bi dobro da Charlie zatraži oproštenje od onih koje je uvrijedio svojom satirom. Jer ako iza toga “Sve je oprošteno” stoji i nastavak “ali mi ćemo vas i dalje vrijeđati”, ne vjerujem da će doprinijeti stvarnom porastu dobra u ljudskom društvu. Kao da želi reći: Mi ćemo i dalje vrijeđati vaše svetinje, a opraštamo vam ako nam to zamjerite i na to se ljutite.

Strah me, stoga, da je pariški mimohod bio još jedna u nizu ideoloških manifestacija, te da neće doprinijeti stvarnom miroljubivom suživotu, nego onom nadgledanom budnim okom snajperista. A pitanje je hoće li to biti dostatno! Stoga did Mate nije Charlie ovog pomodarskog i ideološkog poticaja koji služi ideolozima za njihove ciljeve, ali je Charlie ukoliko suosjeća sa svakom žrtvom nepravde, nasilja, zla, terorizma. Napose je solidaran s onima koji su izgubili svoje živote ‘na pravdi Boga’, kako to naš narod kaže. Ali nije Charlie ovako selektivno, tek kad zatreba nekim društvenim skupinama. Did Mate je, stoga, Charlie, ali ne samo u onima koji su poginuli u Parizu, koji su, recimo i to, izazvali vlastitu smrt vrijeđajući vjerske osjećaje muslimana, nego još više Charlie u onima koji nisu ničim druge izazivali, a nastradali su samo zato što su bili drugačijih uvjerenja o životu i vjeri. Ako biti Charlie pretpostavlja pravo vrijeđanja tuđih vrijednosti i osjećaja, onda did Mate nije Charli, jer si on ne može dati za pravo činiti takvo što, jer ga tome nije učio njegov nedostižni Učitelj koji reče: Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci. Ili pak na drugome mjestu: I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Did Mate je, međutim, Charlie u onima koji se drže zlatnog pravila te poštuju tuđa prava i slobode, a trpe progone i nepravde ničim izazivajući. Nije Charlie da bi vrijeđao tuđe religiozne osjećaje i uvjerenja, premda je spreman o svemu izreći svoje mišljenje i voditi istinski dijalog u društvu.

Sinko moj dragi, did Mate je bio i ostao samo did Mate koji vjeruje u raspetog i uskrsnuloga Krista Gospodina, neponovljivog Učitelja koji ga nikad ništa nije krivo poučio. Kao kršćanin, prije svega je Krist, te solidaran sa svakim nevinim patnikom poručuje: Svi smo mi Krist! I ja sam Krist! U tom duhu nema straha reći da sam i Charlie ako u njemu nevinome i progonjenome trpi Krist. Ako i ti želiš odrasti ispravno i uspravno, ne povijajući se za modama niti strašeći se ideologija, preporučio bih ti tog istog Učitelja, bez kojega, kako vidiš, kad je teško ne mogu ni tvoji ideološki učitelji, a kamoli mi obični ljudi poradi čijeg je spasenja došao.

2. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak svjedoči o događaju koji se dogodio dan nakon Gospodinova krštenja u judejskom kraju gdje je Ivan Krstitelj krštavao narod pripremajući ga za dolazak Mesijin. Događaj nam je opisao očevidac Ivan Evanđelist, jedan od dvojice učenika Ivana Krstitelja koji se zatekao na tom mjestu zajedno s Andrijom iz Betsaide, bratom Šimuna Petra. Dok su oni tako stajali, Ivan Krstitelj je spazio Isusa da onuda prolazi, te je kratko, ali snažno posvjedočio: Evo Jaganjca Božjega! Na te njegove svjedočke riječi Ivan i Andrija su pošli za Isusom, kako nam stoji u evanđeoskom tekstu.

Upitati nam se, stoga, kako je Ivan Krstitelj uopće došao do spomenute izjave i ostavio svjedočanstvo svojim učenicima kao neku vrstu ispovijesti. Krstitelj je bio istinski bogotražitelj, ali ne samo na ljudski način na koji su filozofi i mudraci tražili izvući zaključke o Bogu snagom vlastitog razuma. Njegovo traženje nije bilo samo ljudsko intelektualno traženje, nego traženje stvarne Božje prisutnosti u ovoj našoj ograničenoj ljudskoj situacija, u ovoj dolini suza u koju silazi sam Bog. Ivan je svim svojim bićem bio posvećen traženju Božjih tragova, to jest zahvata u svijetu i vlastitom narodu, u vremenu i povijesti. Štoviše, bio je posvećen iščitavanju njegovih obećanja, te je žarko iščekivao njihovo ostvarenje, te je u tom duhu odgajao i svoje učenike. Bio je učitelj koji je upravljao srca svoji učenika da u povijesti svoga naroda uočavaju Božje djelovanje koje pretvara povijest u povijest spasenja. No, nadasve, učio ih je da iščekuju konačni zahvat Božjeg otkupljenja kojim je ljudski rod i ljudska povijest trebala biti iskupljena od svih ljudskih grijeha i natruha, te posvećena Božjom prisutnošću.

Isus je doista bio ostvarenje svih Božjih obećanja, čisti i nevini Jaganjac, te je zato mogao privući Ivanovu pozornost. Ivan Krstitelj je osjetio da Isus isijava oko sebe onu snagu Duha Svetoga kojom je potvrdio da je Mesija Božji Pomazanik i Poslanik koji će ispuniti obećani plan spasenja. Preteča je mogao osjetiti božansku prisutnost jer je do kraja bio posvećen služenju Bogu i očitovanju njegove prisutnosti narodu. Uostalom, i krštavao je s tim ciljem da se Isus očituje svijetu, te kad se pojavio Isus jasno je osjetio da ga privlači snaga i prisutnost Duha Svetoga, kao magnetske silnice koje su isijavale iz njega bića i k sebi privlačile istinske bogotražitelje.

Za nas Ivanov primjer ostaje izazovan do mjere da se i sami trebamo osvjedočiti o Isusovoj mesijanskoj snazi i prisutnosti. Kao što je Ivan Krstitelj jasno osjetio da je Isus bićem najčistiji i duhom najsvetiji od svih koje je do tada susreo, nego da je i jedini moćan kao Jaganjac Božji na svojim leđima odnijeti grijehe svih ljudi, tako je i nama uočiti da je upravo borba protiv grijeha nezamjenjivo Božje služenje u svijetu. Da je Ivan čekao moćnog vojskovođu ili političkog vođu ili društvenog obnovitelja, onda bi bio na krivome tragu i dao bi se zavesti trčeći za ljudima koji mnogo obećavaju, ali ne mogu donijeti pravu dobrobit svijetu. I u njegovu svijetu takvih je bilo, i nazivali su se mesijama, ali Ivan je znao da oni ne naviještaju Božju riječ niti njihov program sadržava ispunjenje Božjih obećanja. Kad je pak došao onaj koji je do kraja čist i koji je pokazao namjeru svojim životom i čistoćom osloboditi ljudski rod prljavštine grijeha, Ivan je bez poteškoće prepoznao da je upravo on Mesija. Osjetio je da Isus nije imao nikakvog drugog cilja ni programa nego da navijesti čovjeku oslobođenje iznutra i novi život sukladan Duhu Božjemu. Krstitelju stoga nije bilo teško svojim učenicima prstom pokazati na nj kao na Jaganjca Božjega dajući im poticaj da se i sami dadnu još snažnije privući Isusovom pojavom.

Isusov život koji je privuklo Ivana Krstitelja trebao bi biti privlačan i nama. Ako smo se odlučili poći za njim kao vjernici, a imamo neki drugi cilj koji se ne podudara s onim gore rečenim, onda smo na krivom putu. Ako dolazimo u crkvu ne da otkrijemo što Bog za nas čini u našoj ljudskoj povijesti, nego da ga privolimo da on čini našu volju, onda smo na krivome mjestu, te ne možemo prepoznati njegovu božansku prisutnost. Pođimo stoga za Isusom neopterećeni ljudskim predodžbama nego vođeni Božjim naznakama, poput dvojice Ivanovih učenika, jer samo tako ćemo ispravno otkriti u Isusu iz Nazareta Mesiju i Sina Božjega. Dopustimo stoga i mi, poput Ivana Krstitelja, da nam Isus privuče pozornost, ali ne bilo čime, nego činjenicom da je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta, kako mu kličemo u svakom euharistijskom slavlju. Dopustimo mu također da nas privuče kao što je privukao Krstiteljeve učenike Ivana i Andriju, da se ne ustručavamo poći i provjeriti tko je i gdje boravi. Ne bojmo se poći za njim niti boraviti s njime kako bismo se osobno osvjedočili da je on Krist – Pomazanik Božji. Dopustimo mu da nas privuče tako snažno kako što je privukao Ivana i Andriju, kako bismo i sami, oduševljeni njegovom pojavom, radosno privlačili druge u ozračje božanskoga života, kao što je Andrija privukao svoga brata Šimuna. Jednom riječju, dajmo se privući i privlačimo druge Gospodinu!