Tebi vječni Oče, ja tvoj ponizni sin,
upravljam skromnu molitvu
u tišini i skrovitosti svoje ćelije,
koja je meni cijeli svijet.
Ona je prebivalište u kojem ćutim
da je moje srce bliže tebi
nego dok bijah u svijetu.
Moje samostansko obitavalište
mnogim djeluje skučeno i tijesno,
no meni se u njem otvaraju
sveta obzorja vječnoga života
i prostranstva beskrajne slobode.
U svijetu izobličene ljudskosti
želja mi je biti živa slika
tvoga utjelovljenoga Sina
koji je prošao zemljom čineći dobro
i objavljujući tvoje milosno lice.
Oduševio me je svetim siromaštvom,
privukao me ljepotom čistoće,
usmjerio me poslušnosti tvome glasu.
Zato se nisam bojao ni križa
koji je postao ljestvama savršenstva.
Dok se odazivam na evanđeoski poziv
daj da korjenito odbacim svijet,
njegovu zamamu i požudu,
kako bih uživao isključivo
u tvojoj očinskoj ljubavi.
A kad me svijet zbog toga
bude prezirao i odbacivao
kao štetni otpad i smeće,
neka mi to bude pred tobom
najveće priznanje i najljepši ures,
kojim resim tvoju obitelj na zemlji
Majku našu svetu Crkvu.
Ne želim biti besposlen promatrač
u ovoj areni zemaljskog boja,
nego vrijedan poslenik i sluga braći,
koji nadahnuće za nesebična djela
pronalazi u blaženome motrenju
odvijeka pripravljenih budućih dobara.