Privlačila je mnogo pozornosti
pojava pomrčine sunca.
O njoj se pisalo i govorilo,
tumačilo djeci i odraslima,
upozoravalo na opasnosti
i poticalo razna istraživanja,
znanstvena tumačenja
i opsege fenomena po kojem
Mjesec zakloni Sunce Zemlji.
Ali dok propitujemo prirodnu,
a da ne primjećujemo i ne priznamo,
svjesno stvaramo pojavu
duhovne pomrčine Sunca.
Božji Sin je zasjao čovječanstvu
kao Mlado Sunce s visine,
no čovjek obzorja svoje duše
rado i olako prekrije grijesima.
Tako ne dopušta da mu se u život
probije zraka Božjeg svjetla
koje se pojavljuje za njega
da mu obasja zemaljske pute
i osvijetli obzorja prema vječnosti.
Osim toga, živeći grješno,
jedni drugima zaklanjamo Sunce
umjesto da budemo zrcalo
koje drugima prenosi njegov sjaj.
I kad je to Sunce zasjalo u punini,
pojavivši se kao čovjek na zemlji,
izopačeni ljudi nisu imali mira
dok ga nisu uklonili iz zemlje živih.
Ubijajući ga na drvetu križa
i zastirući ga grobnom pločom
proizveli su najveću pomrčinu
ikada zapamćenu na zemlji.
Pomrčina je, srećom, prolazna,
a Sunce ostaje kao nada ljudima
dajući im svjetlo i grijući zemlju
do onog susreta u Gradu Božjemu
u kojem je zaklani Jaganjac svjetiljka.