Ne samo provalije i ponori,
nego i dublje rijeke i brzaci,
uvijek su predstavljali izazov.
Ugrožavali su ljudsku potrebu
sigurne i brze komunikacije,
otežavali mu prelaženje,
te prenošenje roba i tereta.
Ali čovjek se nije predavao,
nego je gradio mostove,
od onih jednostavnih visećih,
pa sve do složenih i čvrstih.
Svi su oni ipak služili svrsi,
a čovjek se dokazivao
gospodarom situacije
podvrgavajući sebi i prirodu
i onda kad se činilo nemogućim.
Ali ono što uspijeva za trgovinu
i za praktično snalaženje,
to mu ne polazi za rukom
u duhovnom odnosu s Bogom.
Nepromišljeno porušivši
most prijateljskog zajedništva,
svojim nevještim nastojanjima
samo je još više produbljivao jaz,
te je tako ostao zarobljenikom
na zemaljskoj strani smrti.
Srećom nije ostao prepušten
samome sebi i smrtnoj zemlji,
nego mu je Bog došao ususret
gradeći između neba i zemlje
novi i neraskidivi most života.
Taj vrsni mostograditelj
bio je njegov Sin, a naš Gospodin,
koji je svojim raspetim tijelom
sagradio most preko rijeke smrti
do obala života vječnoga.