Sjaj plamena svijeće
bio je prava dragocjenost
napose u vremenima
kad nije bilo električne struje.
U neosvijetljenoj prostoriji
tražiti potrebne predmete
ili pak otići do podruma ili štale,
do crkve ili do susjeda
nije bilo lako izvedivo po mraku.
No svjetlo svijeće bilo je
krhko da bi se oduprlo
strujanju zraka u pokretu
ili puhanju vjetra na otvorenome.
Trebalo je stoga sve učiniti
da se plamen svijeće ne ugasi,
jer bi s prestankom njezina sjaja
ljudski korak postao nesiguran.
Domišljatost ljudska sjetila se
zaštititi svijeću staklom,
pa su tako nastali fenjeri,
različitih vrsta i oblika,
ali svi s jednakom funkcijom.
U slične okolnosti života
dolazi i ono Božje svjetlo.
Toliko je krhko da ga
mi ljudi možemo ugasiti,
a opet toliko je snažno
da nam može obasjati cijeli život,
ako ga iskreno primimo.
Zato Bog od nas očekuje
da svoje srce pretvorimo u fenjer
koji štiti njegovo sveto svjetlo,
po kojem naš život svijetli,
ne samo nama već i drugima.