Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Nakon što je Isus proveo sa svojim učenicima neko vrijeme učvršćujući ih u vjeri u svoje uskrsnuće i uskrslu prisutnost, znao je da je došao trenutak da se oprosti od njih i da se vrati Ocu nebeskome uznoseći u nebo svoju ljudsku narav u kojoj je proveo. Bolje rečeno mi svojim ljudskim jezikom kažemo da se vratio Ocu kao da se radi o nekom mjestu, ili kažemo da je uzišao na nebesa, a u biti on je svoje tijelo, to jest ljudsku narav proslavio božanskom slavom podarujući mu novi način postojanja. Taj novi način postojanja nije više podložan tjelesnim zakonitostima, pa tako nije više niti vidljiv ljudskim očima.  Zato ni pogledu učenika više nije bio dostupan da im pokaže da zemaljsko obličje nije ono konačno, te im se uprisutnio onda kad je sam htio, da ih učvrsti u vjeri u svoje uskrsnuće i da ih potakne da i sami idu putem proslave kojim je on hodio. Taj put proslave pretpostavljao je da, osvjedočeni u stvarnost uskrsnuća, počnu i sami težiti nebeskoj proslavi.

Zato se u vjeri prve Crkve uzašašće ne promatra kao Gospodinov bijeg od stvarnosti, niti je ono izmišljotina učenika koji fantaziraju. Uzašašće je jedno od uzvišenih otajstava Gospodinova života koji dotiče, zahvaća i izriče smisao našeg ljudskog života. Uzašašćem se očituje da Bog čovjeka nije ni stvorio samo za zemaljski život, već za onaj uzvišeni nebeski prema kojemu se trebao opredjeljivati, usmjeravati i rasti. Ljudski život na zemlji nema svoje konačno određenje, već je ono na nebu. On se ne iscrpljuje u godinama vremenitog postojanja, već zadobiva svoje konačne obrise u vječnome životu. Zato Isusovo uzašašće jednostavno izriče ovu istinu da je ljudski život bio zamišljen kao uzdizanje Bogu. Čovjek je bio stavljen na zemlju, ali pozvan da se uzdiže do nebeskih visina. Njegovo iskonsko mjesto, stoga, nije zemlja, već nebo. No do neba treba doći slobodnim opredjeljenjem u ljubavi prema svome Stvoritelju, uzvraćajući tako na sve primljene poticaje.

Promatrajući u tom svjetlu vidimo onda da je Isusovo uzašašće k Ocu samo ispunjenje iskonskoga Božjeg plana prema kojem je svu svoju djecu Otac htio uzdići u vječnu slavu. Zato je uzašašće bila sasvim normalna stvar za Gospodina, te nije izazvala posebne lomove i zbunjenost u dušama učenika koji su onda, uz malo pomoći sa strane u vidu anđelovih poticaja, znali da je Gospodin trebao biti uzdignut u svoju slavu, te da im je išao samo ‘pripraviti put’, kako je sam rekao. To jest potvrdio im je da je nebeska slava mjesto prema kojemu trebaju težiti i sami.

A to što je Gospodin pokazao apostolima, pokazuje i svima nama. Nebeska slava je doista put kojim i sami trebamo hoditi, a uzašašće Gospodinovo nam daje nadu da i za nas ima mjesta u kući Očevoj. To jest proslava njegove ljudske naravi u nebu izvor je radosti i milosnoga dara kojim nas obasipa Otac koji je do te mjere ljubio čovjeka da je dao svoga Sina kako bi čovjeka doveo do nebeske proslave. Stoga ne smijemo nikada zaboraviti da smo stvoreni za nebo i vječni život. U svjetlu ove istine naš će život postati trajno uzašašće Ocu dok se ne ostvari u punini našim prelaskom u vječnost. Ovaj nam život nije dan da bismo se ‘zabili’ u zemlju, već da živio za onaj uzvišeniji život i punije ostvarenje. Život na zemlji nam je dan i zadan putem u nebo, te je toliko lijep koliko dosljednije kročimo tim putem. Isusovo uzašašće je bitno svakome tko je shvatio da je ovaj život ne samo zgodna prigoda da se dođe u onaj, već da je jedini pravi smisao ovog života da se živi za onaj. Iz te perspektive znamo da nas Gospodin Isus nije napustio, već da je trajno uz nas kao Gospodin koji nas svojim uzašašćem krijepi na putu našeg uzdizanja Bogu, sukladno onom što smo čuli u evanđeoskom odlomku: I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

Potrudimo se stoga u svjetlu otajstva Gospodinova uzašašća razmišljati o svome životu i o svome uzašašću, to jest prijelazu u nebesku slavu. Isusovo uzašašće bitno izriče smisao i cilj našega života, pa se trudimo bit ga dostojni dosljednim životom. Neka uzašašće u nama učvršćuje svijest da imamo Boga za Oca, te da naše življenje na zemlji nije u neizvjesnosti, već u sigurnosti Gospodinova dara i ispunjenja Božjih obećanja. Raspirujmo svakodnevno svijest da smo primili život da ga ostvarujemo živeći u hodu prema onom savršenijem životu do kojega se dolazi svakodnevnim usavršavanjem noseći Isusovo svjedočanstvo, nakon čega nas čeka ista nebeska slava u koju je on ušao proslavljajući njome svoju ljudsku narav.