Nagovor na križnom putu – Ksaver, 18. ožujka 2018.

Draga braćo i sestre!

Danas smo molili obrazac križnoga puta posvećen Mariji Magdaleni, jednoj od žena koja je uz Gospodinovu i našu majku Mariju bila na Kalvariji podno križa u trenutku kad je Gospodin umirao. Osim toga danas je ovaj križ posvećen udruzi Hrvatska žena koja čuva na Ksaverskoj kalvariji spomen i održava tradiciju da 5. korizmene nedjelje hrvatske žene budu uz križ Gospodinov. Iz postaje u postaju razmišljali smo o dostojanstvu žene, koje je danas više nego ikad ugroženo i to od onih koji ga navodno tako zdušno brane.

Razmišljajući s Magdalenom i o Magdaleni, dozivali smo u pamet u prvom redu uzvišeno dostojanstvu žene, ali i svake vjerničke duše, pogotovo što se danas u našem hrvatskom društvu nalazimo pred izazovima koji određuju život i budućnost našega naroda. Danas su mnogima u našem društvu i javnosti puna usta zaštite žena, ali djelima ne potvrđuju što govori. Naprotiv! Odgovorni su za društvo i narod, ali na primjer ništa ne čine da bi promicali kvalitetniji odgoj, čime pokazuju da im nije konačni cilj zaštita žene, već provođenje bezbožne ideologije. Doista, onima koji govore o zaštiti žena, a odbacuju iz društva križ našega Gospodina, koji je žene otkupio u okupio u vjeri zajedno s muškarcima, nije uopće jasno što je prava zaštita žena. Onima koji govore o zaštiti žena, a odbacuju evanđeoski nauk, sasvim je drugi cilj i interes, a najmanje prava i dostojanstvo žena.

Kako se može iščitati iz dokumenata i rasprava ovih dana, više je nego jasno da je cilj nametnuti obitelji kompleks krivice poradi navodnog nasilničkog odnosa prema ženi. Nakon toga je sljedeći korak obitelj proglasiti mjestom nasilja nad ženom, te je tako dodatno oslabiti. Treći je korak potom uvesti joj u društvo alternative koje se ne temelje na spolnom, već istospolnom ili rodnom odnosu, ili pak nekoj drugoj neprirodnoj zajednici. Osim toga cilj je jednim hicem ubiti dva zeca, to jest i Crkvi nametnuti kompleks krivice, jer je ona tradicionalni glas za zaštitu i prava obitelji. Te ukoliko bi se obitelj proglasilo mjestom nasilja muškaraca nad ženama, onda ni Crkva neće moći više štititi takvu ustanovu i zajednicu kao što je obitelj.

U konačnici, time se diže glasni protest protiv Neba, jer se želi dokazati da je ovaj modreni čovjek toliko snažan i prkosan da može ozakoniti i nešto što Bog nije stvorio. Hoće dokazati da samo svojim snagama može organizirati zemaljsko društvo, te čak dokazati da Božji stvarateljskog naum i spasenjski plan za čovjeka, o kojemu vjernici toliko govore, i nije jedina mogućnost izbora za čovjeka. Zato i toliki napadi na narav koju je Bog stvorio i pokušaj da ju se promijeni, te da se čovjeku dadne mogućnost da izabire svoj identitet mimo onoga kojim je bio zadan u naravi. Doista, današnji čovjek želi dokazati da može birati protiv Boga i njegova plana za čovjeka, opredjeljujući se za neko svoje samoodređenje.

Upravo zato jer je takvo stanje u društvu, ovo za nas vjernike treba biti vrijeme velike poniznosti, jer je križ Gospodinov pravi i najbolji priručnik poniznosti. Spomenute pojave koje se događaju u društvu, događaju se jer smo mi kršćani zanemarili obitelji. Jer smo mi postali malograđani, te ih mi sami stavljamo u neki drugi plan. A onda to koriste bezočnici i bezakonici, te ne birajući sredstva ulaze u prostor koji smo im mi prepustili.

No, ovo mora biti za nas i vrijeme velikoga ponosa. Ponosni smo na svoju vjeru, jer nas je Krist Gospodin od početka učio neizrecivom dostojanstvu žene koje se treba živjeti u savršenoj jednakosti s muškarcem. Otkako je odjekivao njegov glas ovom našom zemljom, odjekivao je kao poziv na savršenu ljubav i cjelovitu vjernost muškarca i žene. Prva Crkva je prenijela ne samo njegove riječi, već i njegov primjer, kako nam svjedoči sveti Pavao koji muževe pozva na savršenu ljubav prema ženama, poput one koju je pokazao naš Gospodin: Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je u kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. (Ef 5,25-27)

Bilo bi smiješno i žalosno da smo mi kršćani, nakon tako jasnih riječi i primjera, čekali neku konvenciju u 2000. i nekoj godini da nas pouči zaštiti žena. Smiješno je uostalom da o zaštiti žena i govori neki papir s kojeg se ne može učiti o ljubavi! Kao da do sada čovječanstvo nije moglo doći do načina da zaštiti ženu ili bilo koju drugu osobu od nasilja, ma gdje god se ono događalo, ako je htjelo. Jadno je onda društvo i država kojoj treba doći neki papir iz Istanbula da bi zaštitio bilo kojeg ugroženoga člana svoje zajednice. Ako do sada vlastodršci nisu znali sankcionirati počinitelja nasilja, tamo gdje se počini, onda za njih i nije da vode ovaj narod u kojem je prije 14 stoljeća posijano sjeme evanđelja i koji je već tada usvojio Isusovu poruku ljubavi. Žalosno je ono društvo koje ne želi priznati da samo rađa nepovoljnu klimu za zaštitu svojih građana onda kad ih ne odgaja za istinske vrijednosti. Bezočni su oni koji vode narod kada dopuštaju nemoral na svim razinama, kada ga puštaju na mala i velika vrata, njime zagađuju obitelji i obiteljske odnose i sav društveni život, te nakon toga mašu nekim čarobnim komadom papira koji bi trebao riješiti probleme koje su oni sami stvorili. Koje su to obmane koje nam lansiraju! Oni stvaraju pretpostavke i siju klice nasilja neodgovornošću, a onda glume spasitelje koji će zaštititi ugrožene kad nitko drugi to ne će i ne zna. Koja je to dijabolična logika! Ali je i dokaz njihove nesposobnosti i nebrige za ovaj narod. Samo se očituje da nisu kadri svoje građane štiti niti na najelementarniji način donoseći ispravne zakone, a puna su im usta ljudskih prava i dostojanstva.

Tako dolazimo do proturječja da nam se na silu silnici žele nametnuti kao zaštitnici od nasilja, jer im je konačni cilj, ne zaštititi žene od nasilja, već pokoriti našu kršćansku slobodu u Bogu, kao i pravo na zdrav razum i ćudoredni život. Oni koji ozakonjuju grijeh u društvu žele nas uvjeriti da brane dostojanstvo i štite žene od nasilja, a ne žele vidjeti da sami proizvode nasilje kad ne dopuštaju da se zaštite vrjednote obitelji, to jest da se ljudi odgoje po mjeri Boga i da se nadahnjuju na njegovu nauku i da žive po njegovim odredbama. Da je njima stalo do hrvatskih žena i do vitalnih hrvatskih interesa koliko im je stalo izvršavati naloge tuđinaca i gospodara ovoga svijeta, do sada je naša Domovina mogla cvjetati. A mi dobro znamo da nasilje, pa kad se događa i u obitelji, nije plod obitelji, kako bi se rado htjelo prikazati, u kojoj je žena navodno ugrožena i u podređenom položaju i žrtva muškarca, već je nasilje, ma gdje god bilo, plod grijeha i ljudske izopačenosti koja ni Bogu ne dopušta da odgojno djeluje na dušu. No moćnici ovoga svijeta ne samo da neće poduzeti ništa protiv grijeha u društvu, već će ga i podržavati pod krinkom slobode. Kojeg li proturječja, koje lažne skrbi za žene i za narod!

Draga braćo i sestre, za nas vjernike ovo mora biti i vrijeme velike odgovornosti. Jer ako mi kršćani ne pokažemo u praksi obiteljsku ljubav na koju nas Krist poziva, ako mi ne pokažemo kako se uzajamno ljubi i predaje jedno za drugo u obitelji, što možemo očekivati od onih koji Krista odbacuju? Ako mi ne pokažemo kako se u obitelji živi autentična vjernost i predanje, onda ne preostaje drugo nego da se u ovome društvu uspostavi ono što žele moćnici ovoga svijeta. Dogodit će se da će nam iz ruku uzeti obitelj, te da će s njome upravljati prema svome nahođenju i manipuliraju nečasnim namjerama. Uspostavit će zakone prema kojima će oni, ne samo rastaviti žene od muškaraca, omogućujući im brze rastave i potičući na prizemljeno i površno sastavljanje, već će i obiteljima proglasiti ono što obitelj nije: kao na primjer: dva kamena, dva stabla, dva medvjede ili dvije krave. Tako će nametnuti svijetu svoj izobličeni i izopačeni pogled na život, a svjesno odbaciti Božji. Ako mi kršćani ne budemo živjeli kako Gospodin od nas očekuje i kako nas uči, onda će ovaj razvratni svijet bez imalo srama postaviti svoje mjere i kriterije ponašanja. Ako mi kršćani ne budemo živjeli prema Kristovu naputku i prema primjeru koji nam je on s križa ostavio, nemamo se pravo žaliti ni na što u ovom društvu, pa ni na bezakonja moćnika koji lukavo provode svoje paklene naume.

Očuvao nas od toga Križ našega Gospodina kojim je naš Gospodin posebno štitio dostojanstvo žena, jer se one okupiše podno križa dok je umirao. Upravo njegov Križ je nama obveza, da mi ne prihvatimo malograđanski način života u obitelji, već ovaj Kristov koji je na križu posvećen ljubavlju za Crkvu, kako veli Pavao. Prosvjetljujmo se i nadahnjujmo se Evanđeljem, jer je ono škola dostojanstva svake osobe. Snažimo se križem Gospodinovim, jer je on najbolji priručnik dostojanstva i najizvrsnija zaštita od svih nevolja i nepravdi. Utječimo se Mariji, Majci našega Gospodina, jer nema boljeg primjera zaštite, ni bolje zaštitnice žene i njezina dostojanstva od nje koja je pod križem dokazala koliko je dostojanstvena jer je bila Boga dostojna. Neka nas njezin zagovor prati na svim našim križevima i na svim našim Kalvarijama kako bismo sretno prispjeli slavi uskrsnuća i života vječnoga u kraljevstvu Oca našega i našega raspetog Gospodina koji živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen

Često se razmišlja o ulozi koju je imao sveti Josip u životu Isusa i Marije njegove majke, a malo kada o ulozi koju su imali Isus i Marija u Josipovu životu. Točnije, još se može pronaći pokoje razmišljanje o važnosti Isusovoj u njegovu životu, ali je doista rijetkost naići na tekst koji govori o tome što je Marija značila Josipu u životu. No ta je tema jednako važna i  osvijetliti prije svega ulogu koju je ona imala u životu Josipa Pravednoga, Gospodinova poočima. Premda nema osobitih svetopisamskih mjesta koja bi mogla poslužiti kao izričito uporište, no ono što znamo o njihovu životu i djelovanju u povijesti spasenja dovoljno je da omogući svojevrsnu rekonstrukciju događaja.

Pomoć na putu pravednosti

Znamo da Evanđelja Josipa nazivaju mužem pravednim, zato što je i u vrlo teškim i složenim situacijama znao reagirati na način dostojan Boga. Pravedan je bio zato što je imao živi osjećaj za Božju prisutnost u svijetu i povijesti, te se nije ogriješio ni o Božji zakon, ali isto tako ni prema ljudima. S druge pak strane Marijina prisutnost nije u njemu umanjivala osjećaj za Boga, kao niti stav pravednosti koji je u njemu postojao, već naprotiv, Marija je u njemu to učvršćivala. Marija koja je i sama bila sva usmjerena prema Bogu i koja ga je tako živo i neposredno doživljavala, u Josipu je samo mogla uvećati osjećaj za Božju prisutnost i doprinijeti njegovu intenzivnijem iskustvu. Ako je Josip kao pravednik stremio prema većem zajedništvu s Bogom, Marija ga nije onemogućila u stremljenjima njegove duše, već ih je samo povećavala.

Marija koja je s Bogom imala posebno snažno i čvrsto zajedništvo, Josipu je bila zacijelo dodatni poticaj na putu pravednosti koje jedino može biti plod zajedništva s Bogom. Ako itko, onda je ona u njemu mogla i prepoznati i cijeniti pravednika, ali i poticati ga dodatno na posvemašnju vjernost Gospodinu, jer je vjernost Bogu bila istinski cilj svakog pravednika. Zato ako prorok Izaija pjeva da je ‘put pravednikov prav i da Bog ravni stazu pravednome’ (26,7), onda možemo reći da je Josipu dodatno poravnao put pravednosti u trenutku kad mu je dao Mariju za duhovni dar koji je on imao prihvatiti u odgovornosti.

Potpuno predan Božjem planu

Upoznavši Mariju koja je bila milosti puna, Josip je i sam preko nje imao izljev Božje milosti na sebe i svoj život. Mogao je osjetiti da je ona žena koja razmišlja do kraja u skladu s Bogom, pa i onda kad se ljudima moglo činiti da je čudna i neobična, jer se ne brine oko toga kako se udati i imati obitelj i djecu, već se prvenstveno brine za duhovni i molitveni život zajedništva s Bogom. Nije mu bilo nepoznato da je njezino mišljenje sasvim različito od mišljenja uvriježenoga u puku, ali nije ga zbog toga odbacivao, već ga je uzimamo s još većom ozbiljnošću. Osjećajući da je vodi sasvim ispravna nadnaravna motivacija, Josip se i sam dao na put takvog traženja i duhovnoga iskustva.

Zato mu je ona vrlo lako mogla predočiti da je izbor djevičanstva sasvim u skladu s voljom i biti Božjom. Promatrajući nju razumijevao je što znači Bogu se potpuno posvetiti, te tako nadići svaki zemaljski osjećaj, ograničenje ili sponu. I nije mu bilo teško ne samo razumjeti, već i oduševiti se za Božji naum s ljudima, te dati i vlastiti pristanak na Božje planove, pa i onda kad je to od njega također iziskivalo veliku žrtvu i odricanje. U duhu toga smatrao je da mu je časna dužnost zaštiti jednu takvu dušu koja je zračila Bogom i koja je oduševljeno svjedočila o njemu. I njemu samom, upoznajući Mariju, postalo je nebitno što će ljudi misliti i reći o njemu i njegovoj ‘nenormalnosti’, što će ga kasnije sažalijevati jer će biti bez poroda, možda ga čak držati i grješnikom, jer neće znati poradi čega i kako se opredijelio za život s Marijom. Njemu je doista bilo jedino važno da zaštiti tu svetu Božju dušu i omogući joj da pred Bogom živi sveto sukladno svim nadahnućima Duha Božjega, te je dobro znao kako je sveto poslanje pred Bogom primio. A on sam od zajedništva s Marijom uživao je plodove tog istog Duha kojim je ona bila ispunjena. Riječ je o miru i milosti, ljubavi i svetosti, čime je ona zračila i što se prenosilo i na nj u svim okolnostima života i bez obzira na tegobe kroz koje je morao proći. Živeći u njezinoj blizini još više je otkrivao što je istinski život u Bogu, te kako ga treba živjeti u neponovljivom predanju i vjernosti, kako je Marija činila. S njom koja se je predavala Bogu kao ponizna službenica Božja i sam je bio zahvaćen tim iskustvom i podložio mu se i sam potpuno predan vršiti volju Božju.

Marija ga je doista vodila bliže Bogu, do one neizrecive blizine da ga je kao čovjeka učinila povlaštenim svjedokom utjelovljenja Sina Božjega, te njegovim hraniteljem na zemlji. Pristajući s njime podijeliti svoje duhovno iskustvo, Marija mu je iskazala izuzetnu čast, što je on i prihvatio u posvemašnjoj poniznosti i odgovornosti pred Bogom služeći njoj i Sinu Božjemu. Tako mu je po Mariji i sam Bog bio bliži i doživljavao ga je sve intenzivnije, izravnije i prisnije dok nije i samoga Sina Božjega primio u svoje naručje kao najveće u dragocjenost za koju je cijeli svoj život živio i doživio u punini već za ovoga života. Nakon toga je i sam bio nagrađen onom vječnom slavom u kojoj je mogao kasnije promatrati Mariju uznesenu tijelom i dušom u vječnom nebeskom kraljevstvu Sina Božjega kojemu je on na zemlji služio kao poočim.

Zimi kad su crnogorična stabla
ogoljena bez svoga lišća,
upada u oči neobična pojava
u krošnjama nekih od njih.
Naime, vide se okrugli grmovi,
koji kao zimzeleni poluparaziti
rastu po drugom drveću
i iz njega crpe vodu i sokove.
Ponekad ih potpuno iscrpe
jer im oduzimaju životne tvari
u vrijeme kad stabla miruju
i ne obnavljaju tekuće sastojke.
Tamo dolaze jer drozdovi
ljepljive bobice imele
prenose kljunom
čisteći ga o koru drveta
u kojoj počne rasti.

Nešto poput imele je
i grijeh koji se ucijepi
u ljudsko biće kao parazit
te ga iscrpljuje postupno
dok ga potpuno ne uništi.
Zato je vrlo bitno
ne dopustiti da se u nas,
izravno ili neizravno,
ucijepi zamama grijeha,
jer nije iskonski dio
ljudske naravi i bića,
već njegova tiha smrt.