Kvaliteta života je pojam
kojim se opisuju čimbenici
koji utječu na životne uvjete,
bilo pojedinca bilo društva.
Pod kvalitetom života se
najčešće misli na stupanj
blagostanja bilo neke osobe
ili društvene skupine.
A konkretni čimbenici
prema kojima se vrednuje
su zemaljskog blagostanje,
tjelesna dobrobit i zdravlje,
mogućnost zapošljavanja,
obrazovanje, društveni status…
No kad bismo Isusa pitali
što je to kvaliteta života,
onda bi nam on odgovorio
sve suprotno od ovoga
što kao ljudi činimo.
Jer kvaliteta života je u
činiti kvalitetnim život,
a ne poboljšati izvanjske
okolnosti života i rada.
A život se može učiniti
kvalitetnim samo Životom
– to jest Isusovim darom,
ljubavlju, krepošću i milošću.
A on je mnogima dao
kvalitetan život onda
kad im je oduzeo onu
lažnu kvalitetu na koju su
bili navezani u svakodnevnici.
Zato bez Boga nema
prave kvalitete života.

5. nedjelja kroz godinu – C

Kad je Isus započeo svoje propovijedanje u Galileji, nije se isključivo posvetio samostalnom propovijedanju okupljajući sljedbenike, već mu je cilj bio prikupiti i vrijedne suradnike kojima može povjeriti svoje poslanje. No način na koji ih je izabirao bio je u najmanju ruku neobičan do mjere da postaje gotovo neprotumačiv. Štoviše, moglo bi se zaključiti da je birao svoje suradnike nasumce, bez ikakvih kriterija. Jer da je htio primijeniti kriterije kojima se vode ljudi, onda bi otišao bio u rabinske ili gradske škole, tražio kvalificirane ljude s diplomom i doktoratom. Potrudio bi se saznati gdje postoje dobri profesionalci, vješti i poduzetni ljudi, imućni i sposobni menadžeri, govornici i demagozi, filozofi i profesionalci komunikacije koji će plijeniti pozornost svojim nastupima. Tražio bi ljude kojima će se običan čovjek moći diviti i čijim će riječima i stavovima povlađivati i oduševljeno im pljeskati.

No Isus ne čini ništa od svega toga, jer je htio sam stvoriti zajednicu uvjerenih navjestitelja svoje riječi koji će na vjerodostojan i vrlo originalan način vršiti povjerenu zadaću. A to znači da je birao one koji se nisu trebali oslanjati na ljudske metode ‘osvajanja’, to jest uvjeravanja ljudi, već im je prioritet bio usredotočiti se na bit Božje poruke, te je prenijeti vjerno. Prenijeti Božju poruku vjerno značilo je da neće ići na ljudske kompromise, da je neće ni onečistiti ljudskim idejama ni ublažiti razumskim dvojbama, već da će je prenijeti onako kako su je čuli od samoga Boga. Pa i kada im zvuči kao nemoguće ili nevjerojatno, trebali su joj