7. vazmena nedjelja – C

Kada mi ljudi nešto činimo, onda uvijek pred očima imamo i određeni dugoročni cilj. Znamo da ono što činimo ima i svoje značenje za budućnost. Tako određeni konkretni čin uklapamo u cjelinu svoga života i djelovanja kao sastavni dio velike cjeline koja ima svoje višestruke domete. Redovito nas i nadživi to što činimo, pogotovo ako živimo svjesni odgovornosti kako nam je sve svoje čine usmjeriti prema vječnosti. Osim toga, ne samo u osobnom, već i u zajedničkom životu ljudi i ljudskoga društva, njihovog zajedništva i zajednica, postoje ključni trenutci koji nadilaze prostor i vrijeme, a postaju nosivi temelji i imaju svoje veliko značenje za budućnost. Najčešće su to trenutci zdušnosti i zajedništva kadri iznijeti narod i društvo iz kriza i lomova i dati mu stabilnost i čvrstu podlogu za kvalitetan život.

Upravo takvo je bilo i Isusovo djelo spasenja. On je ispunio volju Očevu i izvršio spasenjski zahvat kojim je omogućio preporođenje svakom čovjeku. Ispred sebe je imao vrlo jasan dugoročan cilj: Nije učinio nešto čime bi obdario samo svoje suvremenike, već je napravio djelo spasenja koje traje u vremenu u vrijedi za sve ljude do konca svijeta. Nije učinio samo zahvat za vremeniti život, već je imao u vidu i ljudski vječni život, te svaki čovjek od toga trenutka