29. nedjelja kroz godinu – C

Kad govorimo o molitvi, onda najčešće ne dovodimo sebe u pitanje. Ne dvojimo oko zaonitosti svojih traženja, niti o ispravnosti svoga načina molitve. Zato počesto ostajemo začuđeni zašto nam se molitve ne uslišavaju kada molimo za sebe i za svoje najbliže i najdraže. Na žalost, molitvu i u tom slučaju, kada imamo ozbiljnih razloga i kada nismo odlučili moliti iz dokolice, doživljavamo kao automatizam, a ne živu stvarnost koja svjedoči o našem životu, pa i onom Božjem. Jednako kao što smo mi živi, te iza našeg života postoje procesi, kako oni dobri tako i oni zli, isto vrijedi i za Gospodina. On je živi Bog koji pozna naše procese, te ih poštuje i na njih djeluje u suglasju i s našom voljom i spremnošću da mu otvorimo vlastiti život.

Upravo o tome nam Isus govori u prispodobi koju ispriča svojim učenicima. A prispodoba govori o sucu koji se Boga nije bojao, a za ljude nije mario. No siromašna udovica koja je tražila zaštitu uporno je dolazila. I premda on ne htjede zadugo, ona nije odustajala, već je ustrajala u svojim traženjima, računajući na to da će se on možda ipak smilovati njoj i njezinim molbama. I doista, njezina je upornost urodila plodom, te je taj sudac odlučio je obraniti je, te tako privesti njezin slučaj kraju, a sve s ciljem da je se riješi. Ključ uspjeha je bio njezino ustrajno pojavljivanje pred njim,