Kako bi obznanili svoje odluke ili
kako bi pripremili ljude za vlastiti pohod,
nekada su kraljevi i carevi slali
ispred sebe najprije svoje glasnike.
Njima je bila zadaća prenijeti vjerno
povjerenu odluku, odredbu ili zakon.
Poznajući volju gospodara,
jasno su znali i smisao poruke
koju su nosili stanovnicima.
Jednako tako poznajući mu navike,
ili pak cilj i smisao putovanja,
najbolje su znali savjetovati ljudima
što napraviti ili kako se ponašati
u trenutku kada gospodar
bude prošao određenim krajem.
Jer je nosio važnu poruku,
to jest bio pouzdani glas
koji nema pravo preinačiti,
već vjerno prenijeti poruku,
kao i vjerodostojno protumačiti,
ukoliko potrebe zahtijevaju,
nosio je ime gospodarev glasnika.
Njega se nije slalo nepotrebno,
već s dobrim razlogom,
te je on bio prvi nagovještaj
prisutnosti onoga koji ga šalje.
Tako je Gospodin nekoć poslao
ispred sebe Ivana Krstitelja
kao vjerodostojnog glasnika
da mu pripravi put u srcima
i vjerodostojno prenese
spasenjske zahtjeve narodu
koji je čekao njegov dolazak.

3. nedjelja došašća – A

Nakon što je poruka prve nedjelje došašća bio poziv na budnost, a druge nedjelje da se u korijenu sasiječe sve zlo koje se čini, ova treća nedjelja se logički naslanja na prethodne poruke te ide korak dalje. Kao što je sasvim logično, nije dostatno samo probuditi se i odbaciti od sebe zlo, već je neophodno biti izgrađen u dobru, to jest duhovno izgraditi čvrst karakter i osobni identitet. Primjer takve duhovne izgradnje je osoba Ivana Krstitelja. On je bio osoba izgrađena karakter i osobite čvrstoće u Bogu i vjernosti njemu, njegovoj riječi i odredbama. To se razaznaje iz Isusovih riječi u trenutku kada Gospodin izgovara svoj sud o Ivanu: „Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka.“

Kako vidimo iz Isusove izjave, riječ je o čovjeku nepoljuljanih stavova koji se odlikovao odricanjem, umjerenošću i skromnošću. A Ivan je dobro znao da odricanje i žrtva izgrađuju karakter, a ne život u blagostanju i obilju, ili pak onaj u raskoši koji vodi prema razvratu. On nije živio kako drugi žive, već onako kako je osjećao ispravnim pred Gospodinom, a to je značilo da je bio spreman otići u pustinju i izgrađivati se slušajući i razmatrajući Božju riječ. Nije išao za tim da se skupocjeno i raskošno odijeva ili pak da se hrani biranim jelima i delicijama. Nije bio mekušast, čovjek koji gleda samo