Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

U uskrsno jutro dogodilo se čudo nad čudima koje je čovjek pripremio za čovječanstvo, a to je da se kotač smrti neočekivano zaustavio, to jest njegov je pakleni stroj zapeo na Kristovu grobu. Doista, to sile zla i grijeha nisu mogle ni u snu slutiti da će se pronaći načina da se ovaj nezaustavljivi smrtonosni pohod zaustavi, jer nije bilo čovjeka koji bi bio u stanju to učiniti. Zato nisu očekivali niti da će se to dogoditi u ovome slučaju, to jest da će im se ispriječiti jedan čovjek kojega su dokrajčili na križu u najtežim mukama. No dogodio se upravo to što je nekoć prorokovao Psalmist u Ps. 118, a što pjevamo u današnjem uskrsnom slavlju: „Kamen koji odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo, kakvo čudo u očima našim.“ A taj čovjek koji se ispriječio silama zla koje su despotski vladale nad ljudskim rodom, bio je Isus iz Nazareta, Božji Pomazanik koji je prošao zemljom čineći dobro i otimajući iz sotonskog zagrljaja čak i one kojima je već bio ovladao đavao. Štoviše, njega je Bog uskrisio treći dan i dao mu da se očituje, kako je sveti Petar navijestio u Djelima apostolskim. Upravo Isus, jer je bio Božji Sin, iznenadio je sotonu zaustavio ga u njegovu smrtonosnom pohodu protiv čovječanstva uništivši njegovo najmoćnije oruđe, a to je smrt. On na kojega više nitko nije računao nakon što je položio život na križu na veliki petak, on je uskrsnuo i sve je iznenadio svojim životom.

To što rekosmo da se dogodilo u trenutku uskrsnuća, zorno možemo iščitati iz evanđeoskog odlomka u kojem čitamo kako Marija Magdalena dolazi na Isusov grob i opaža da je kamen s groba dignut. Osim što je silno iznenađena, ona tu vijest javlja i dvojici učenika: Petru i Ivanu, te i oni trče na grob osvjedočiti se da je kamen odvaljen, a da Gospodina nema u grobu. I upravo u Isusovu grobu oni počinju shvaćati da je Isus bio onaj koji je stavio točku na smrt, te je na nju navalio svoj kamen, dok je on izišao živ noseći život svijetu.

Velika subota – vazmeno bdjenje

U posljednjih nekoliko godina i kod nas u Domovini imali smo iskustvo razornih potresa, ali jednako tako pratimo i kad se takve nedaće dogode negdje u svijetu. Potres nam redovito ostavlja poruku straha i ukazuje na ljudsku nemoć nad silama koje su iznad njega, te pomalo čovjek strepi da se ne dogodi i još nešto teže i pogubnije. Ovi potresi koji dolaze od tektonskih poremećaja iz utrobe zemlje, upozoravaju nas na našu zemljanost, to jest zemaljsku nestabilnost na koju se nikad do kraja ne možemo osloniti i pouzdati, premda smo dio nje i ona dio nas. A kao plod njihove razorne snage ostaju mnoga razaranja, poginuli, ranjeni i pod ruševinama zarobljeni.

No možda bi nam takvo stanje i ‘potresne okolnosti’ mogle pomoći da bolje shvatimo događaj i poruku Kristova uskrsnuća. Jer kada sveti Matej opisuje Gospodinovo uskrsnuće, između ostaloga će reći da je se u osvit prvoga dana u tjednu dogodio žestok potres na njegovu grobu. No ovaj potres je bio drugačiji od zemaljskih potresa utoliko što nije pokrenut ni došao iz zemlje, kako to redovito biva kada je riječ o potresima, već ga je pokrenuo anđeo Gospodnji koji je sišao s neba. Dok oni zemaljski potresi nastaju u utrobi zemlje, te su izraz i plod njezine nestalnosti i nestabilnosti, ovaj potres je došao iz neba kao pokazatelj da je Bog Gospodar i neba i zemlje. Dok zemaljski potresi dolazeći iz zemlje ruše sve što se izdiže iz zemlje prema nebu, sve što nije dobro učvršćeno ni solidno izgrađeno, dotle ovaj potres silazeći s neba potresa sve do u dubinu zemlje. Dok zemaljski potres donosi rušenje i smrt, dotle ovaj nebeski vraća život i obnavlja ga u svoj njegovoj ljepoti, premda je i on zastrašujuć za protivnike i mrzitelje života, za sve one koji odbacuju božanski život i Boga pokušavaju ubiti i gurnuti u grobnicu zaborava.