Sveta Bogorodica Marija

U svim vremenima bilo je među ljudima poremećaja, pa i onih psihičke naravi koji se tiču identiteta i osobnosti. A nepotrebno je dokazivati koliko je važno biti svjestan sebe i znati vrlo jasno i sigurno tko si. Jer iz spoznaje o tome tko sam, jasno izvire i svijest o poslanju koje mi je povjereno u svijetu, to jest koje sam otkrijem, prihvatim i živim. Osobe koje pak ne znaju tko su, koje se nisu otkrile u snazi svoga identiteta i osobnosti, teško pronalaze put svoga poslanja. A osobe koje ne znaju tko su imaju veliki poremećaj čime se onda bavi psihijatrijska znanost.

Duhovni poremećaj identiteta

Trebalo bi, međutim, imati u vidu da problem identiteta postoji i na duhovnoj razini i onda kada ga nema na razini psihičke bolesti. Postoji poremećaj identiteta koji uzrokuje grijeh, a nazivamo ga duhovnim poremećajem, premda on može utjecati i na psihička i tjelesna stanja čovjeka. Grijeh koji utječe na milosno stanje čovjeka i na njegov odnos prema Bogu, doista u čovjeku zamrači osjećaj za svijest i osobni identitet. A najveći izvor svijest i identiteta je neposredno i čvrsto zajedništvo s Gospodinom. Kada se naruši zajedništvo s Gospodinom, tada čovjek gubi i svijest o vlastitom poslanju u svijetu. A tko nema prave svijesti o sebi, vrlo je nesiguran u sebe i laka pada pod društveni utjecaj, te još lakše stječe krive navike i upušta se u loše ponašanje.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Život današnjega čovjeka, pa tako i obiteljski život, danas je prvenstveno pragmatičan. Pred pritiskom suvremenog načina života sveo se na funkcioniranje u zemaljskim stvarima i međusobnim odnosima, premda nitko nije ušao u brak ni zasnovao obitelj radi funkcioniranja, već radi međusobnog zajedništva i neprekidnoga darivanja. No umjesto darivanja mnogi završe na funkcioniranju, te su onda i sretni da ne dođe do potpunog raspada. U tim okolnostima smatraju da je bolje i funkcionirati, nego se razići. Počesto to čine radi djece, barem dok njih pridignu i osposobe za život. Premda zaboravljaju da su ih pridigli i osposobili za život onda kad su ih osposobili za ljubav, darivanje i obiteljsko zajedništvo. Ali ako se to ne potvrdi primjerom, svaka riječ je nedostatna. No tamo gdje se živi stvarno obiteljsko zajedništvo, svaka riječ je suvišna, jer primjer privlači i odgaja.

No poradi navedenih poteškoća obiteljskoga života, a i mnogih drugih, valja istaknuti također da se danas sve češće i sve više pribjegava čuvanju izvanjske pojavnosti, to jest nečemu što se može nazvati formalizmom. Bračni drugovi u mnogim obiteljima su ostali bez unutarnjih osobnih i duhovnih sadržaja, te jedno drugome više ništa ne daju, ali ostaju zajedno da sačuvaju pojavnost pred ljudima. Trude se ne pokazati drugima da postoje problemi, pa se onda naizvana pretvaraju ili maskiraju stvarno stanje, te pokazuju samo uglađenu masku, dok je stvarnost drukčija i bolnija. Umjesto da se u obitelji živi onaj stvarni život darivanja i zajedništva, molitve i žrtve, samoprijegora i predanja, u mnogim situacijama taj život nije drugo doli okamina koja ima izvanjsku ljušturu, ali ne i unutarnji živi, životni i životvorni sadržaj. A zašto je to tako, malo tko zna i želi znati, malo tko prihvaća i želi prihvatiti. No u biti, uzrok svemu tome je pomanjkanje vjere u Boga s kojim je trebalo započeti i potom postojano graditi obitelj. Kao posljedica toga je, na žalost, da su danas u obiteljima ‘bračni drugovi’ televizor i hladnjak, nego osobe koju su sklopile neraskidivi sveti bračni savez.