2. vazmena nedjelja – B

Postoji jedna narodna izreka koja glasi: „U strahu su velike oči.“ Moguće da se sličnom izrekom služio sveti Toma u trenutku kada su mu drugi apostoli rekli da su susreli Gospodina u nedjelju njegova uskrsnuća u večernjima satima. Oni su mu pokušali dokazati da si vidjeli Gospodina, a on je odbijao vjerovati pozivajući se na pravo i potrebu da bilo koju tvrdnju dokaže provjerom vlastite ruke: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“ Bio je uvjeren da su pogriješili, jer su bili u mraku iza dobro zatvorenih vrata, a uz to su bili i u strahu. Zbog toga su, prema njegovom mišljenju, vidjeli ono što su htjeli vidjeti, a ne ono što je stvarno bilo. Jer čovjek u takvim uvjetima vidi dvostruko, ili pak od nečega vidi nešto nepostojeće. Zato se i je tako odvažno ponudio da će vlastitim rukama provjeriti to što oni kažu da su vidjeli. Moguće, po njemu, da su imali neko priviđenje u polumračnoj prostoriji u kojoj su bili skriveni, što zbog slabog osvjetljenja u što zbog straha u kojem su bili.

To je bio razlog da je odlučno odbijao vjerovati da su oni dobro vidjeli, što ga je navelo da odluči ostati zatvoren u svojoj nevjeri. Dok su ostali apostoli polako otvarali svoj um shvaćanju svega što se dogodilo, premda ni njima nije bilo jednostavno, on je radikalno odbijao prihvatiti njihovo svjedočanstvo.