31. nedjelja kroz godinu – B

U svojoj dobroti i milosrđu Gospodin je za nas ljude predvidio svoje kraljevstvo. On sam nam je pripravio mjesto, te nam je upravio poziv da uđemo u njegovo kraljevstvo, jednako kao što nam je postavio uvjete i odredio put. Jer nema nijednog cilja koji sebi definiramo koji nema takvih uvjeta, niti ima isto takvog cilja do kojega ne bi postojao put. Na prvi pogled ovo bi moglo izgledati kolikogod logično, toliko i teške. Logično je da nas onaj koji nas poziva u zajedništvo i koji nam obećava nagradu u svome kraljevstvu postavlja i neke uvjete. A nama se njegovi uvjeti mogu učiniti teškima i neprihvatljivima, te nas mogu obeshrabriti i učiniti da izgubimo volju i želju za njegovim kraljevstvom i nagradom u njemu. Tada bi se moglo dogoditi da se nađemo nadomak cilja, ali da ne prođemo preko ciljne crte jer sam ostali bez snage da ispunimo zahtjev koji je pred nas stavljen. A s obzirom da znamo da je cilj njegovo kraljevstvo, onda bi se moglo dogoditi da dođemo nadomak vrata kraljevstva, ali da kroz njih ne prođemo. A to bi bila istinska tragedija, da se približimo cilju, a da ne uspijemo proći kroz njega.

Takve su dvojbe i upite nosili u sebi farizeji koji su Isusa ispitivali o tome što treba vršiti da dođu do kraljevstvo Božjega. Ili pak preciznije, pitali su ga koja je zapovijed najvažnija u Zakonu, to jest prva od sviju, kako će prenijeti evanđelist Matej, s ciljem da je ne previde, već da od nje krenu vršiti Zakon. A vršenje te prve zapovijedi postaje kao ključ vršenja i svih ostalih, to jest istinski ključ koji otvara vrata kraljevstvo Božjega, čime i sve druga dobra, kreposna i pobožna djela postaju zaslužna. Štoviše, kad je riječ o vratima kraljevstva Božjega, onda možemo nadodati da se radi o vratima Božjega srca. A za ta vrata postoji samo jedan istinski ključ. To je onaj ključ koji je ta vrata otključao iznutra da bi mogao Bog izići među ljude.