15. nedjelja kroz godinu – C
Današnji evanđeoski odlomak je vrlo složen. S jedne strane je Isusova pedagoška metoda sasvim jasna i zanimljiva, a opet s druge strane ostaje neprihvaćena. Na pitanje zakonoznanca što treba činiti da baštini život vječni, Isus ne daje izravan odgovor, već svog sugovornika motivira da sam dođe do ispravnog odgovora. A ovaj, umjesto da zahvali Isusu što mu je dao prigodu da dadne izvrstan odgovor, išao se opravdavati pitajući Isusa da mu objasni tko je njegov bližnji, to jest koga on to treba ljubiti kao sebe samoga. Iz teorije, spustio je razgovor na konkretnu praksu života u kojoj nisu uvijek sve teorijske stvari sasvim jasne i gdje se ne ponašamo dosljedno držeći se papirnatih odredbi, već radije nekog svog praktičnog i pragmatičnog osjećaja za stvarnost. Nastavljajući u stilu dobrog pedagoga Isus mu priča prispodobo o milosrdnom Samaritancu, nakon koje je zakonoznanac opet imao prigodu odgovoriti ispravno na ono pitanje: Tko je moj bližnji? Isus ga je doveo do toga da ispravno zaključi da je bližnji čovjeku koji je upao među razbojnike bio onaj koji mu je iskazao milosrđe, te ga je potom pozvao da ide i da sam čini tako.
No polazeći od ovog evanđeoskog odlomka možemo razmišljati i o svojoj osobnoj situaciji. Slično kao što zakonoznanac svojim upitom zaobilazi prave nakane ili pak kao što svećenik i levit zaobilaze ranjenog čovjeka iz nekih svojih razloga, možemo primijetiti da tako činimo i mi sami. Svaki od nas mnogo puta zaobilazi važne sadržaje. A svaki put kad se to dogodi, možemo reći da se u konačnici radi o zaobilaženju čovjeka. I mi smo ljudi u tome kako zaobići čovjeka vrlo vješti i stručni. Čak to činimo i pod krinkom stručnosti, znanja ili čak same humanosti. Naime, i ovaj zakonoznanac je bio vješt postavljati pitanja, ali i još vještiji u tome da zaobilazi pravi problem, to jest da pokaže svoje nakane.