Svetkovina uznesenja Marijina
Svima nam je poznata važnost ključeva za svakodnevni život i funkcioniranje, za sigurnost i miran život. Jer sva dobra koja posjedujemo i stječemo, trebamo znati zaštititi i čuvati. Za takvo što su neophodni ključevi i drugi sigurnosni sustavi na bazi ključa i zaključavanja. Tako je bilo nekada kada se, doduše, čovjek više oslanjao na metalne ključeve nego na digitalne ili neke druge vrste. Svakako je princip i funkcija ključa uvijek ostao isti.
Čuvarica Božjeg Ključa
Istim slikama se može opisati i ljudsko spasenje, jer nakon ljudskog grijeha vrata raja su čovjeku ostala zatvorena a pristup nedostupan. Od tada čovjek želi povratak u raj, ali ne ostvaruje bitne preduvjete, to jest on sam u sebi nema snage otvoriti vrata raja čije je zatvaranje skrivio. Da bi otvorio ta vrata raja, trebao mu je poseban ključ. No taj ključ ne može napraviti on, već ga može jedino dobiti od Boga. Zato u knjizi Otkrivenja Krist se predstavlja kao onaj koji ima ključ Davidov: „Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti.“ (Otk 3,7) Upravo Krist koji je došao i utjelovio se jedini je imao taj ključ kojim se otvaraju vrata raja i vječnosti, te je jedini mogao omogućiti čovjeku povratak u raj. Štoviše, jer se utjelovio i bio je potomak Davidov, on sam je bio taj ključ Davidov po svom svetom utjelovljenju. Po njemu su ostvarena obećanja da će Bog jednom otvoriti rajska vrata.
No Božje otajstvo koje se utjelovljuje trebalo je primiti i zaštititi u svijetu i na neki način držati pod sigurnim ključem da ga ovaj svijet i njegovi gospodari ne onemoguće u naumu. Upravo je Marija ključem poniznosti i čistoće svoga srca njega zaštitila u svojoj utrobi kao dijete, jednako kao što ga je kasnije u odgoju štitila svojom brigom i ljubavlju. Jer samo poniznošću i ljubavlju se može zaštiti Božje otajstvo, Marija je bila kvalificirana ključarica koja ga je prihvatila u sigurnosti svoje utrobe koja je ostala zaključana pred grijehom i zlom u posvemašnjoj čistoći. Trebalo ga je nositi u utrobi, dati svijetu i drugima, a opet ga imati pod ‘sigurnim ključem’ da ga ne ugroze u njegovoj cjelovitosti i jedincatosti.