1. nedjelja došašća – A

Mi ljudi smo ne samo ograničena, već i ranjena bića. Umjesto da težimo za neograničenošću, sukladno Božjem planu, opredjeljujemo se za pragmatičnost i praktičnost ljudskoga života. Tako smo sebi nanijeli duboke duhovne rane i oslabili vlastitu narav. Stvoreni smo da Boga gledamo, ali smo oslabili vlastiti vid i potonuli smo u tamu svoga duha. Boga koji nam se davao smo potisnuli i odgurnuli od sebe kao suvišno, pa i nepoželjno biće. Umjesto da napredujemo u spoznaji, ispunjavajući smisao vlastitoga postojanja, postali smo žrtve vlastitog razuma koji nam nije dao pravi uvid u istinu. Pa ipak, unatoč svim samoubilačkim potezima ljudskog duha, Božja prisutnost je tako snažna da je čovjek nije mogao do kraja izbrisati niti onda kad se oko toga trudio. Tako je u čovjeku ostala slutnja Boga i njegove svete prisutnosti koja mu je ostavljala u nekoj mjeri otvoren put prema Bogu. Ili pak, još bolje, otvarala je put Bogu da dođe do njega i da ga obaspe svojim znanjem i prosvijetli svojom istinom. U čovjeku je ostala slutnja o Bogu, pa i kada nije jasno vidio njegovo lice, što ga je nukalo da živi po savjesti koja je odraz Božje prisutnosti. Kreposnim životom je potvrđivao svoje slutnje i u njima se utvrđivao kao uporišnim točkama života. Tako ga je slutnja vodila do onog praktičnog ćudorednog znanja prema kojem je ravnao vlastiti život.