3. korizmena nedjelja – A

Za nas ljude je jednako važno ono što stabilno posjedujemo i što jesmo u svojoj ljudskoj biti, kao i ono što želimo biti i dodatno ostvariti. Mi nismo ostvarena bića, već smo u trajnom rastu i ostvarenju svojih mogućnosti, moći i želja. Po tome se razlikujemo od ostalih bića, jer smo kadri željeti i usmjeriti svoje postojanje prema budućim ostvarenjima putem vlastitih želja. No dogodi nam se da ne znamo ispravno željeti, te od tolikih želja ne vidimo istinu stvarnosti, pa ni svoje prave mogućnosti prema kojima trebamo usmjeriti vlastite želje. Ako su naše želje nezrele ili necjelovite, onda ne vidimo niti što je život i što nam daje, pa postajemo nezadovoljni i osjećamo se neostvareno. Od takvih i tolikih želja dolazimo u situaciju da umiremo od žeđi za nečim što nemamo, a i nije nam primarno u životu. Želje ovoga svijeta nas čine žednima do mjere da umiremo od žeđi pored svega što imamo, te na kraju nikad ne dođemo do posjeda onoga što nam istinski treba. Žeđ želja je kao neimaština koja nas tjera da želimo imati, te je odraz unutarnjeg nesređenog stanja duše više nego činjenica o stvarnosti koje bi nam uistinu trebale. Žeđ želja je dokaz da nismo svjesni koje bogatstvo posjedujemo u duši, pa onda grčevito tražimo dalje i padamo u još veću žeđ želja. I takva žeđ želja u nama guši stvarne potrebe koje nosimo za Bogom i vječnim dobrima. Sami sebi ugušimo želje za Bogom, jer smo žrtve svojih želja i predodžbi. Pretvorimo život u pustinju u kojoj Boga nema, samo zato što smo svojim željama dali na volju da žeđaju za zemaljskim dobrima.