15. nedjelja kroz godinu – A

Premda živimo u vremenu kada gotovo više ne svjedočimo scenama poput onih zapisanim u Isusovoj prispodobi o sijaču, ipak ova prispodoba ne gubi svoju snagu i dubinu ni u naše vrijeme. No, kao i svaka druga prispodoba koja govori o duhovnim stvarnostima slikama iz našeg zemaljskog okruženja, i ova ima svoja ograničenja, to jest opasnost da se poneki od njezinih detalja krivo shvati, pa onda i krivo primijeni na naš svakodnevni život. Tako bi se iz ove prispodobe moglo zaključiti sljedeće: Krivicu za neplodnost određenog zrnja, to jest neuspjeh i neostvarenje, treba pripisati sijaču i njegovoj vještini sijanja. Naime, kad bi on bolje sijao, ne bi dopustio da neko zrnje padne uz put, da drugo padne na kamenito tlo, a da nešto zrnja padne u trnje. Jer čim je tako sijao, on je odgovoran što je bacao sjeme tamo gdje nije trebalo, pa je kriv što uspjeh i urod sjemenja nije mnogo veći.

On je protratio određenu količinu sjemena jer nije pazio kako sije, te je dio sjemena pao tamo gdje ne treba, a jednostavno nije imao šanse uspjeti doći do roda. Zaključak bi bio da je taj sijač bio tako neoprezan, nevješt i rasipan kad je sijao da je dopustio propadanje određene količine sjemena koje je moglo donijeti bogat urod. Odgovornost je na njemu koji baca sjeme, a ne na sjemenu koje je završilo tamo gdje je završilo. Dio sjemena nije imao sreću da završi na plodnom tlu, te nije odgovorno za neplodnost, dok je drugi dio sjemena pao na plodno tlo, te nije imao problema biti plodan te donijeti, prema svojoj sposobnosti, stostruk, šezdesetostruk ili tridesetostruk urod.