18. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom događaju evanđelist sveti Matej opisuje kako se Isus povukao u osamu nakon što je Herod dao pogubiti Ivana Krstitelja. No, kada su ljudi saznali da je on u osami, odlučili su ga slijediti, slušati i tražiti od njega da ih liječi od raznovrsnih bolesti i pomaže u tolikim potrebama. Tada se pojavio problem: našli su se u nevolji jer su ostali bez hrane na tako samotnom mjestu. Učenici su ponudili rješenje i zamolili Isusa da otpusti narod kako bi mogli otići u okolna sela tražiti hrane. Međutim, Isus nije bio za to rješenje, iako bi time i on i njegovi učenici bili pošteđeni daljnje odgovornosti za gladan puk koji ih je slušao na tom pustom mjestu. Ma koliko se to rješenje činilo praktičnim i pragmatičnim, Isus ga nije želio, jer je pretpostavljalo da ljude udaljava od sebe, šaljući ih negdje drugdje. Njemu je unaprijed bilo jasno da to ne bi bilo kvalitetno rješenje. Naprotiv, svako rješenje koje podrazumijeva udaljavanje od Isusa u konačnici nije dobro.
U toj beznadnoj situaciji, Isus ipak ima drugo rješenje i zamjenski plan. Daje svojim učenicima jasne upute: “Ne trebaju ići, dajte im vi jesti.” Za njega je važno da se ljudi ne udaljavaju od njega, a stoga je služenje njegovih učenika ključno. Njihova zadaća je zadržati ljude blizu Isusa i omogućiti im da dobiju hranu. Ova zadaća učenicima je izgledala kao nemoguća misija, no upravo ta nemoguća misija postaje moguća s Isusom, koji čini čudo umnažanja kruhova. Osim što je učinio čudo umnažanja kruhova, dopustio je učenicima da budu dio njegova plana, tj. da ispune poslanje koje im je dao: “Dajte im vi jesti!” Uistinu, on je kruhove davao učenicima, a oni su ih dijelili mnoštvu, koje se tako nasitilo tim kruhovima i ribama, čiji je izvor bilo čudo.
Sukladno ovom modelu, Isus i danas očekuje od nas da djelujemo kao njegovi učenici, a Crkva je pozvana pristupiti svom poslanju na isti način. Rješenja koja danas ovaj svijet traži za ljude i pitanje hrane su vrlo pragmatična i površna. Ovaj svijet nudi čovjeku hranu, ali pod uvjetom da se udalji od Isusa, te da zaboravi da je on učitelj koji ih hrani i duhovnom hranom. Stoga nije pravo rješenje udaljavanje ljudi od Isusa, jer, udaljeni od njega, neće biti prava zajednica; problemi koje budu riješili bit će izvor novih poteškoća, jer će svatko u svom egoizmu brinuti samo za sebe umjesto da čine uređenu zajednicu koja se ravna Božjim zakonom i redom. Nadalje, bez Isusa, usredotočit će se samo na zemaljsko i, bez obzira na obilje, ostat će nesretni i nesređeni u svojim potrebama, koje neće znati ispuniti na pravi način, već će uvijek ostati gladni. Štoviše, to će u njima izazvati nove strahove da će im nestati obilje i da će ostati bez sigurnosti, pa će jedni drugima postati suparnici i neprijatelji koji ugrožavaju jedni druge. Zato i danas Isus od svoje Crkve očekuje da ne udaljava od sebe one koji su u potrebama i da ne dopušta da se oni da se oni udaljuju od Isusa. S druge strane, Isus očekuje od učenika da uključe prisutne u svoju inicijativu, da oni ne budu samo pasivni promatrači. Kao što su pronašli pet kruhova i dvije ribe među ljudima, tako se i danas očekuje od Crkve da uključuje vjernike da budu aktivni u djelu spasenja.
No, nadasve je važno da učenici ne zaborave da je Isus glavni čimbenik te da je on jedini koji može nahraniti narod Božji kruhom, uz dužnu suradnju učenika i sudjelovanje samog naroda. Isus i danas usmjerava svoje učenike da vode brigu o narodu Božjemu, da im daju hrane, ali da ne zaborave da sve što daju vjernicima mora proći kroz njegove svete ruke ili mora izići iz njegovih ruku. Ako učenici ili pastiri Crkve to zaborave, vjernicima će davati samo sebe i ono što je u ljudskom dometu, a to nikad neće biti dostatno da nahrani gladnu dušu koja vapi za Bogom. Samo Isus može nahraniti dušu do sitosti darom iz svoje svete ruke, te pastiri trebaju hraniti vjernike ne svojim snagama ni svojim darovima, nego sukladno Isusovu nalogu i darovima koji dolaze iz njegove ruke.
Isus nikada ne pere ruke od čovjeka i njegovih potreba, nego uvijek, pa tako i danas, dolazi ususret čovjeku i pomaže mu da dođe do stvarne sitosti. Isus nije netko koga nije briga za ljude. Naprotiv, jako mu je stalo do njih, te ih nikad ne otpušta gladne i prazne da idu od njega. Neka nam Isusov stav i poticaj budu vodilja u našem djelovanju. Trudimo se hraniti gladne ljude, ali ne samo zemaljskom hranom, nego i hranom duha koju mogu blagovati u izobilju kada se otvaraju daru njegove milosti. Preuzmimo odgovornost da ljude hranimo Bogom, a on će učiniti da iz njegove ruke iziđe obilje svakog dara kao pravi blagoslov čovječanstvu dok nas jednom ne dovede do punine na nebeske pašnjake života vječnoga. Amen.