19. nedjelja kroz godinu – A

Božja riječ ove nedjelje uči nas kako se suočavati s poteškoćama i nevoljama, s olujama i protivnim vjetrovima. To je bilo iskustvo proroka Ilije, ali i Isusovih učenika na lađi, kao i svetog Pavla sa svojim sunarodnjacima kojima je htio navijestiti spasenje. Svima njima je bilo zajedničko iskustvo nevolja koje su ih zadesile, ali i iskustvo Boga koji utišava ljudske oluje i daje svoj božanski mir. Na tragu toga postavlja se glavno pitanje: gdje je povlašteno mjesto traženja Boga, u olujama ili u miru koji nastaje nakon oluja? Bez obzira na to što je iskustvo o kojem nam svjedoči Sveto pismo takvo da pokazuje kako je povlašteno mjesto Božje prisutnosti u lahoru i miru, ono ujedno svjedoči da oluje i mir idu zajedno; da mira nema bez vjetrova i oluja.

Međutim, jer nismo navikli na takvu istinu, nego redovito sanjarimo o trajnom idiličnom miru, često se čudimo da i danas život nosi svoje protivne vjetrove i oluje. Držimo da je to nekada bilo normalno u doba proroka ili u vrijeme širenja Crkve, ali teško se s time pomiriti danas. Nakon dvije tisuće godina kršćanstva, ne možemo proći bez većih ili manjih turbulencija. Zamišljamo vrijeme i život idilično, uvjereni da je Božja poruka tako duboko ušla u naše živote i u našu povijest, živote naših obitelji i naroda. No svaki put iznova iznenadimo se kada otkrijemo kako Crkva prolazi kroz nove oluje i izazove u svakom povijesnom razdoblju. Kad se već pomisli da je došlo neko zatišje, da sada može u miru nastaviti razvijati svoje poslanje, na obzorju se pojave novi izazovi i nevolje koje remete dobrobit vjernika i cijele zajednice. Zato je Isus htio da njegovi učenici iskuse oluju na moru, kako bi bili svjesni da se nikada ne treba opuštati, jer nikada njegova zajednica nije bila u zavjetrini, da nije izložena pokušajima da se ugrozi i rastoči te da joj se nanese šteta. Uvijek iznova mislimo da je Božja riječ dovoljno prodrla u duše ljudi te da se više ne mogu događati oluje i brodolomi crkvenoga broda.