27. nedjelja kroz godinu – A

Prispodobu današnjeg Evanđelja o kojoj razmišljamo Isus je izgovorio u kontekstu polemike s poglavarima svoga naroda, kojima je predbacivao da su zavodili narod i doveli ga do točke u kojoj je odbacio ulogu koju je trebao imati kao Božji narod. Kao kazna i posljedica toga bit će da će mu se oduzeti kraljevstvo nebesko i dati drugom narodu, a obrazloženje je to što je taj narod donosio potrebne plodove koje je bio dužan donositi. Isus je ovom prispodobom opisao višestoljetnu povijest svoga naroda koja je bila povijest odnosa s Bogom, no taj odnos nije uvijek bio na potrebnoj razini. Božji narod nije uvijek vršio svoje poslanje niti je živio vjerno i revno kao Božji narod, stavljajući prvenstveni naglasak na svoj odnos s Bogom, nego je često živio poput drugih naroda tražeći vlastite zemaljske dobrobiti, to jest, stavljajući prvenstveni naglasak na njih. Tako se udaljavao od svoga smisla, bića i identiteta, te se približavao onoj svijesti koju su o sebi imali i drugi narodi, bez uzvišenog ideala i usmjerenosti prema nebeskim dobrima. Poput drugih naroda, i Izraelci su se okretali zemaljskim sigurnostima i ostvarenjima, umjesto da se okrenu Bogu i da žive od njega. Sve to utjecalo je na to da je ovaj narod gubio osjećaj za svoje poslanje koje je primio od Boga, te je ostajao narod bez snažnog svjedočenja.

Ono što je rečeno za narod, može se primijeniti i na pojedinca. Na razini osobnoga života imamo sličan obrazac koji se događa kao i za narod. U narodu se taj obrazac javlja kada većina pojedinaca započne živjeti neprimjerenim životom, životom kojemu Bog nije na prvom mjestu, a zajedništvo s njime najvažnija vrijednost. Tada se duša polako udaljava od Boga, to jest, na neki način promovira svoju autonomiju. Poziva se na svoje pravo da bude samostalna te da uživa plodove svojih odluka, rada i stvaranja. Na taj način uskraćuje Bogu pravo na plodnost i plodove, kao da bi oni bili rezultat samo ljudskih nastojanja, a ne i Božje skrbi i milosti. Upravo ovakav stav je i danas jedan od najvećih problema s kojima se čovjek i narod suočavaju u svom odnosu s Bogom. Prema Bogu se ponašamo ravnodušno, kao da ga nema, to jest kao da on nema ništa s našom svakodnevicom i zemaljskim stvarima kojima se bavimo. Djeluje nam sasvim normalno da se upuštamo u mnoštvo aktivnosti i da to smatramo svojim pravom i potrebom. Za odnos s Bogom ostavljamo tek malo prostora, kao da bi on bio netko tko će nam oduzeti blagodati i blagoslove koji proizlaze iz uživanja i korištenja zemaljskih dobara.