27. nedjelja kroz godinu – A
Prispodobu današnjeg Evanđelja o kojoj razmišljamo Isus je izgovorio u kontekstu polemike s poglavarima svoga naroda, kojima je predbacivao da su zavodili narod i doveli ga do točke u kojoj je odbacio ulogu koju je trebao imati kao Božji narod. Kao kazna i posljedica toga bit će da će mu se oduzeti kraljevstvo nebesko i dati drugom narodu, a obrazloženje je to što je taj narod donosio potrebne plodove koje je bio dužan donositi. Isus je ovom prispodobom opisao višestoljetnu povijest svoga naroda koja je bila povijest odnosa s Bogom, no taj odnos nije uvijek bio na potrebnoj razini. Božji narod nije uvijek vršio svoje poslanje niti je živio vjerno i revno kao Božji narod, stavljajući prvenstveni naglasak na svoj odnos s Bogom, nego je često živio poput drugih naroda tražeći vlastite zemaljske dobrobiti, to jest, stavljajući prvenstveni naglasak na njih. Tako se udaljavao od svoga smisla, bića i identiteta, te se približavao onoj svijesti koju su o sebi imali i drugi narodi, bez uzvišenog ideala i usmjerenosti prema nebeskim dobrima. Poput drugih naroda, i Izraelci su se okretali zemaljskim sigurnostima i ostvarenjima, umjesto da se okrenu Bogu i da žive od njega. Sve to utjecalo je na to da je ovaj narod gubio osjećaj za svoje poslanje koje je primio od Boga, te je ostajao narod bez snažnog svjedočenja.
Ono što je rečeno za narod, može se primijeniti i na pojedinca. Na razini osobnoga života imamo sličan obrazac koji se događa kao i za narod. U narodu se taj obrazac javlja kada većina pojedinaca započne živjeti neprimjerenim životom, životom kojemu Bog nije na prvom mjestu, a zajedništvo s njime najvažnija vrijednost. Tada se duša polako udaljava od Boga, to jest, na neki način promovira svoju autonomiju. Poziva se na svoje pravo da bude samostalna te da uživa plodove svojih odluka, rada i stvaranja. Na taj način uskraćuje Bogu pravo na plodnost i plodove, kao da bi oni bili rezultat samo ljudskih nastojanja, a ne i Božje skrbi i milosti. Upravo ovakav stav je i danas jedan od najvećih problema s kojima se čovjek i narod suočavaju u svom odnosu s Bogom. Prema Bogu se ponašamo ravnodušno, kao da ga nema, to jest kao da on nema ništa s našom svakodnevicom i zemaljskim stvarima kojima se bavimo. Djeluje nam sasvim normalno da se upuštamo u mnoštvo aktivnosti i da to smatramo svojim pravom i potrebom. Za odnos s Bogom ostavljamo tek malo prostora, kao da bi on bio netko tko će nam oduzeti blagodati i blagoslove koji proizlaze iz uživanja i korištenja zemaljskih dobara.
Nažalost, tako i danas ljudi žive na autonoman način, bez dubljeg i čvršćeg doticaja s Bogom, uvjereni da će jamstvo blagoslova i sigurnosti doći iz zemaljskih dobara. Ne samo da u tome ne vidimo problem, nego se često trudimo ta dobra na neki način istrgnuti iz Božjih ruku i preuzeti ih u svoje, uvjereni da ćemo njima bolje gospodariti nego što to čini Gospodin. Tako i s vlastitim životom mislimo da ćemo njime bolje upravljati sami, nego da slušamo što nam Gospodin govori o upravljanju. Vjerujemo da ćemo bolje upravljati svojim životom ako sami njime gospodarimo, nego ako Bogu služimo. Vjerujemo da ćemo biti plodniji i sretniji ako plodove života koristimo za svoje zemaljske potrebe, umjesto da ih podredimo nebeskom smislu, kako nas on poučava. Osobito kada je riječ o društvu i društvenim sustavima, postoji određena vrsta zakonite ljudske autonomije, no to ne znači da smo pozvani živjeti na autonoman način od Boga. Nažalost, to nam postaje izgovor i pokriće da se osamostalimo i odvojimo od njega, a da pritom ne vidimo koliko je to štetno za nas i za društvo.
No, upravo zato je naš Gospodin došao da nam ukaže na problematičnost takvog odnosa u kojemu se opredjeljujemo za plodnost na ljudski način, umjesto da težimo donositi božanske plodove. Takav stav je poguban i za pojedinca i za narod, jer kada se odcijepi od Boga tražeći vlastito ostvarenje, ne primjećuje da je to ostvarenje unutar granica ljudskoga i zemaljskoga, što nikada nije dovoljno i ne odgovara iskonskom smislu Božjeg stvaranja i poziva. Današnji čovjek, čini se, boji se tog uzvišenog poziva, kao da se boji živjeti za neprolazne vrijednoti, te je spreman odbaciti Boga i potpuno se osamostaliti, uskraćujući pravo Božjem Sinu da polaže pravo na nas i na naše živote kao na svoju baštinu, koja će biti najbolje vrednovana ako ostvari svoj nebeski poziv. Čini se da se današnji čovjek boji da će ostati neiskorišten ako bude podložan Bogu, pa se buni i udaljava od njega. Kao da se boji da neće dovoljno dobro pokazati svu svoju raskoš i da neće uživati u životnom obilju ako pristane služiti Bogu, stoga odlučuje živjeti sam za sebe. Djeluje kao da se boji da će mu Bog oduzeti plodnost time što ga poziva da se opredijeli za duhovno, pa stoga bira krive načine korištenja plodnosti i uživanja u njoj.
Baš zato su Gospodinove riječi i danas aktualne za nas, a ne samo za onaj stari Božji narod. Ako ne budemo živjeli kako on od nas očekuje, ne samo da će nam biti oduzeto kraljevstvo Božje, nego ćemo ostati i bez zemaljskoga. Zato budimo vjerni svemu što Gospodin od nas traži. Živimo kao ljudi koji ne traže autonomiju od njega, nego koji mu služe svim svojim darovima, svjesni da smo mi njegova baština i da on na neki način ne samo da ima pravo na plodnost našega života, nego je i očinski priželjkuje. Jer to je u konačnici nama na blagoslov i na spasenje, čime ćemo moći ostvariti život vječni, potpuni i cjeloviti smisao svoga postojanja.