Čude mi se neki zašto stojim ovako preskromno, pognute glave, zašto bacam svoje zrake isključivo prema zemlji kad bi bilo mnogo izazovnije da ih uperim put neba i da razgrnem zastor mraka koji skriva njegove tajne. Ne znaju oni da sam jednom to već probala, skrivećki, ali rezultat je bio porazan, pa o tome nerado pričam. Napela sam sve svoje snage da doprem do neba, ali sam stvorila samo mnoštvo blještavila oko svoje glave, a ono se vidjelo slabije nego prije zbog zasljepljujućeg učinka mojih zrakai nemoći da prodru u svemirske dubine. Od toga trena sam se prepustila njemu, da ono od tada kao i do tada, dolazi k zemlji sjajem svojih tijela, koja se mnogo jasnije vide kad ja skromnije svijetlim. Mojim krhrkim zrakama povjerena je ulogada osvjetljavaju ovozemaljske pute, da se nitko nogom ne spotakne, dok razmatra raskoš nebeskih svjetlila. A neizmjernu daljinu između neba i zemlje koju ne mogu premostiti svojom snagom, prepuštam svjetlosti njegova sjajakojom ono to čini od samog početka. Meni je ostalo samo čuvati zapaljenu nit života dok ne zasvjetli sunce novoga dana, čije prisutnosti sam pozvana svojim bićem biti simbol i putokaz.
